A. LesičkiStiglo je vrijeme za teške odluke
Vrijeme Čitanja: 4min | uto. 25.06.24. | 08:08
Nakon razočaravajućeg nastupa u kojem je prolazak u osminu finala sveden na tih 2 posto šansi, vrijeme je za djelovati. Nema se vremena čekati, a dva pitanja nameću se sama po sebi...
Otužna je bila karavana koja je u sitnim noćnim satima hitala iz Leipziga prema Neuruppinu. Zbog tih dva posto, a koliko su precizni matematičari izračunali da su šanse Hrvatske da se s dva boda domogne nokaut faze, reprezentacija će produžiti svoj boravak u Njemačkoj barem do srijede. Iako bi najradije pobjegli u osamu vlastita četiri zida - još će se barem jedan dan morati gledati i razmišljati gdje je krenulo po zlu.
Prouči cjelokupnu ponudu na Germaniji i zaigraj odmah (Igraj odgovorno, 18+)
U najavi smo napisali kako je Hrvatska - najbolja kad je najteže. I uistinu su bili najbolji u Leipzigu, što, priznat ćete, i nije bilo teško ako su okviri te uspješnosti bili Španjolska u Berlinu i Albanija u Hamburgu. Odigrali su Vatreni dobru utakmicu, imali sve u svojim rukama do te 98. minute kada je sve otišlo u vjetar.
Nesreća? Ako u dvije utakmice primiš gol u sudačkim nadoknadama pa umjesto da imaš šest bodova i čekaš osminu finala na punom stadionu u Berlinu ti sjediš u Neuruppinu s mizernih dva posto šane za prolaz - onda se možeš pozvati na zlu kob. No, zašto smo se uopće doveli u situaciju da gubimo nokaut fazu u sudačkim nadoknadama?
O Italiji ne treba trošiti puno riječi. Bila je krucijalna, istrčali smo hrabro, poginuli za rezultat koji smo na koncu ispustili u posljednjim sekundama.
U uvodu nas je držao Livaković, Modrić je zabio kada je trebalo, ostali su se bacali na glavu i protiv suparnika koji je preuzeo rizik, donekle i protiv suca koji se suptilno vukao za njih. Malo. Ne previše, ali dovoljno da ti pokaže gdje ti je mjesto u europskom poretku...
Iako, ruku na srce, prolaz na Euro izgubljen je u Hamburgu. Jedinu utakmicu koju je Hrvatska trebala dobiti, onu protiv Albanije, nije dobila. Vaditi se na Italiji bilo je ipak malo previše. Albaniju je trebalo pobjediti i to je najveći grijeh izbornika i njegovih odabranika. Pristup, taktika, odabir igrača ili nešto četvrto, nije sada toliko niti bitno. Ti si na Euro došao da tučeš Albaniju i time osiguraš nokaut fazu barem kao jedan od četiri najbolje trećeplasirane reprezentacije pa sa eventualnim bodovima protiv Španjolske i Italije probaš dosegnuti prvo mjesto i nešto lakši raspored. I to nisi napravio... I zato ideš kući prije nego si se nadao. Razočaran i ljut. I ti i ovih 100 tisuća navijača koji su dominirali Njemačkom. I onih nekoliko milijuna koji su bili ispred televizora i živjeli za to ljeto 2024. u Njemačkoj kada je trebao biti posljednji ples generacije.
Što sada? Čini se da je stiglo vrijeme za teške odluke...
Za početak, na dva krucijalna pitanja. Ono prvo je sudbina Luke Modrića. Ostaje li kapetan u reprezentaciji? Odluka je isključivo njegova i treba je poštovati kakva god bila. Međutim, fraze poput “pričat ćemo o tome” ili “ima vremena za to” - ne prolaze. Nema se vremena više. Neka Kapetan preuzme odgovornost kao što je tisuću puta preuzeo do sada i kaže kako stvari stoje. Ako ima snage, volje i entuzijazma za još jedan ciklus - neka to Modrić jasno izgovori. Jer po njegovoj odluci će se slagati kockice mozaika.
Drugo pitanje jest ono o sudbini Zlatka Dalića. Ugovor je čvrst, nikome ne pada napamet tjerati najuspješnijeg izbornika u povijesti i odluka je, baš kao i ona Lukina, isključivo Dalićeva. Ako se nećka, ako osjeća da je dosegao maksimum, da je prazan i da ne može dati više i bolje - bilo bi najpoštenije da sam to kaže. I da prostor i vrijeme nasljedniku da posloži tu priču. I HNS-u da izabere novo lice...
Ostanak Modrića i Dalića - osnovna su pitanja nakon Eura 2024. i prema njima će se sve drugo ravnati. I pitanja na koja samo oni znaju odgovor.
No, činjenica je da Vatreni trebaju promjenu. Da je sve više zaslužnih i da se to vidi po igrama i na koncu po rezultatu. Da smo jedina reprezentacija koja ne igra s krilima. Da nemamo brzinu i moć. Doduše, imamo druge načine kako se nositi s protivnicima ali čini se da nas sve više čitaju kao otvorenu knjigu. U zaključku, reprezentacija treba svježe snage i možda je ovaj debakl na Euru idealan okidač za neki novi početak. Za novo poglavlje. Možda je zaista stiglo vrijeme da najveća generacija u povijesti HR nogometa stavi točku na i i okrene se nova stranica...
