Luka je opet 'podrapao' nekrolog. A onda je doživio svoj drugi Beč! Prokleta simbolika...

Puno ga je puta spominjalo društvo za jednim, navijačkim stolom, svatko u svom kontekstu. 'Ne može Luka više, vadi ga, Daliću!', 'Što sad, Modrić je umoran, a mi nismo zabili gol, a on jedva hoda'!, 'Ljudi, samo nas Luka može spasiti, pričate gluposti!' Mijenjali su se, kao i u svakom navijačkom društvu, pokliči, psovke, skandiranje...

A onda je Luka Modrić uzeo loptu da pukne kazneni udarac. Prvo muk, a potom glasni uzvik:

"Nemoj ti Luka, molim te. Daj Krami! Molim te, daj ovaj put Krami."

Gospodin je pokrio lice znojnim 'kockastim' dresom i pesimistično zacoprao:

"Fulat će!"

Prouči cjelokupnu ponudu na Germaniji i zaigraj odmah (Igraj odgovorno, 18+)

I jest! Hvatanje za glavu, ali lako za to. Spremni su vjerujemo bili mnogi nekrolozi. Kakav tužan oproštaj kapetana, kraj bajke bez happy enda. I, onda... Kako se uopće našao tamo, na odbijancu, kako je pospremio loptu pod gredu!? Za potpuni delirij, trans. Onako na prvu, uhvatili smo se u razmišljanju, je li ikad zabio takav gol? Ne možemo se sjetiti. Uvijek to bilo iz vana. 'Ono' Argentini, ili 'ono' Turskoj, zatim vanjska protiv Škota. I još puno sličnih. Ali ovakav, da se nađe na odbijancu u petercu i golgeterski pogodi pod gredu, teško se sjetiti. Opet je uskrsnuo, još jednom, tko zna koji put u karijeri. Kao u Rusiji protiv Danske, kad je promašio kazneni udarac pa se iskupio u raspucavanju i stigao do Zlatne lopte. Doista će čovjek igrati zauvijek. Kad misliš da je gotovo, da je presuda udarena na čelo, on se vrati.

Tako je izgledala ta priča, tako je, uglavnom, izgledao tekst, koji je trebao imati samo prvi dio naslova. Luka je opet 'podrapao' nekrolog. Dres u zubima na klupi, želja da uskoči u teren, da 'ukliže' sucu, da iskoči iz kože. Sve je to trebalo biti dio još jedne epizode jedne nevjerojatne karijere, jednog neumornog kapetana. Iako je bio umoran, vidjelo se, iako bi ga možda svatko, ili velika većina nas, dozirala kao Ancelotti, iako nam je u nekim trenucima bilo i teško gledati našeg Luku kako se muči. Ali taj gol, taj dres u zubima, ta glad u očima i želja da pokaže da još nije gotovo, da on i Hrvatska idu po novu senzaciju, to se naježiš. Opet najbolji kad je najteže.

OCJENE - Hrvatska: Livi i Šutalo nas držali, Broz je bio stari, a Kovačić daleko od lidera

Modrić: „Nogomet je okrutan. Zadnja utakmica za Hrvatsku? Nije sada vrijeme za te priče…“

VIDEO Igralo se dok Italija ne zabije: Hrvatska u 98. minuti (vjerojatno) ispala s Eura

Da, tako je trebalo biti i bilo je, sve do 98. minute. Zašto se igralo toliko dugo, je li nizozemski sudac 'gurao' Talijane? Jesmo li mogli nekako spriječiti takav kraj? Kako jedna ozbiljna momčad uspije dvaput zaredom primiti gol u zadnjoj sekundi, zašto nemamo zamjenu za Brozovića, kako primimo gol po toj strani dok su nam dva desna beka u igri? Sve su to pitanja, koja će se analizirati, pričati o njima, tražiti razlozi i krivci. No, trenutno u mislima stoji zamrznuta slika utučenog Luke Modrića (naslovna fotografija), igrači u 'kockicama' u suzama na terenu... Slika, jednakoj onoj iz Beča 2008. Baš je tako izgledalo.

Jer, tamo smo doživjeli antiklimaks, depresiju, tugu, ali, tamo je, zapravo, sve počelo. Sa zakletvom Modrića i društva da će se jednom vratiti i naplatiti to s kamatama. I jesu! S Bečom je, dakle, počelo, je li s 'Bečom' i završilo? Prokleta simbolika. Nekako, vjerujemo, da će se opet jednom vratiti. Samo, koliko ćemo dugo čekati? I, jesmo li uopće spremni ponovno poletjeti iz suza do zvijezda? Jesmo li bili spremni za ovakav udarac?