Je li 3-4-2-1 idealan sustav za Hrvatsku po odlasku Luke Modrića?

Nakon što su prvo u Rusiji osvojili srebro, a sada u Kataru broncu, hrvatska reprezentacija još jednom je dokazala kako je istinska nogometna velesila. Izabranike Zlatka Dalića je malo tko vidio među četiri najbolje reprezentacije svijeta prije početka prvenstva, ali na kraju su se potpuno zasluženo u Lijepu našu vratili s trećom medaljom sa svojeg sedmog svjetskog prvenstva. Usporedbe radi, Engleska je u svojoj povijesti također u tri navrata bila među četiri najbolje reprezentacije svijeta, s tim da su oni sudjelovali na devet svjetskih prvenstava više od Hrvatske. O uspjesima naše reprezentacije napisane su desetine tisuća tekstova, ali nekima i dalje kao da nije jasno kakve podvige rade Vatreni na čelu sa Zlatkom Dalićem i Lukom Modrićem.

Teško nam je to prožvakati, kao da se ne želimo probuditi iz jednog tako lijepog sna koji se iz godine u godinu produljuje, ali surova realnost je da Luka Modrić igra svoje posljednje utakmice u dresu Vatrenih. Rekao je Luka kako neće otići prije Final Foura Lige nacija, ali nakon toga je velika vjerojatnost da će posljednji put mahnuti tribinama na kojem će prevladavati crveno-bijeli kvadratići, skinuti kapetansku traku i onda svoju desetku proslijediti onome za koga on procijeni da će istu moći nositi. Naravno, težak je to broj, poglavito sad kad ju je godinama nosio najveći igrač u hrvatskoj povijesti, ali postoje igrači koji su spremi preuzeti taj teret na sebe. Mateo, Lovro ili netko treći, vrijeme će pokazati.

Brončani iz Katara - Mateo i Luka. Foto: Reuters

EURO 2024 – Idealno vrijeme za kompletnu smjenu generacije?

Na ovom SP-u u Kataru, Hrvatska je imala osam igrača koji imaju 30 godina i više. Najstariji je Luka Modrić (37), iza njega su Ivan Perišić, Domagoj Vida i Dejan Lovren (33), zatim slijede Andrej Kramarić i Ante Budimir (31), a tu su još Borna Barišić i Marcelo Brozović (30). Izuzev potonjeg, a vjerojatno i Ivana Perišića, ne bi bilo nikakvo iznenađenje da za dvije godine u Njemačkoj svi prethodno navedeni igrači više ne budu dio Vatrenih. Ne zato što su kvalitetom inferiorni, već jer je jednostavno došlo vrijeme za neke nove klince.

Ono što se dalo vidjeti u Kataru je da je budućnost hrvatskog nogometa, usprkos tome što nam odlazi najveći hrvatski nogometaš koji je ikada potrčao s loptom u nogama, itekako svjetla. Joško Gvardiol već sada spada među pet najboljih braniča svijeta. Nema tog pridjeva, superlativa, hiperbole koju ne možemo staviti kraj njegovog imena. On je igrač koji ne prestaje oduševljavati, karakterno je sjajan, a posebno je oduševio u duelu s Brazilcima gdje je dobar dio utakmice Richarlisona i ostale megazvijezde 'pospremio u džep'.

Hrvatska je treća na ovom SP-u, za nekoliko godina Katar ćemo najviše pamtiti po oproštaju Luke Modrića od svjetskih prvenstava, po golu Brune Petkovića Brazilcima i Mislava Oršića Marokancima, a potpuno nepravedno bi u drugi plan mogao pasti klizeći start Joška Gvardiola protiv Belgije kad je duboko u sudačkoj nadoknadi zaustavio Romelua Lukakua u postizanju pogotka. Pogotka koji bi put Vatrenih na ovom SP-u zaustavio već u grupnoj fazi i radi kojeg oko vrata naših reprezentativaca danas ne bi bila brončana medalja.

Remek djelo Joška Gvardiola protiv Belgije. Foto: Reuters

Joško je bio fenomenalan, u utakmici za treće mjesto svidio se i Josip Šutalo (kojeg su mnogi zazivali u početnih 11 od početka turnira), Josip Juranović svakom novom utakmicom djeluje sve bolje i bolje, dok je Borna Sosa odradio svoje prvo veliko natjecanje s Hrvatskom pa je na neki način i razumljivo zašto to nije bio 'onaj Borna iz Stuttgarta'. No, kad je već tema Borna Sosa, valja naglasiti kako on, baš kao i dobar dio reprezentativaca, nije navikao igrati u ovom sustavu koji se prakticirao dosad. Dalić je, ponavljamo, opravdano i potpuno razumljivo, sve podredio tome da Luka bude najbolji i da njegove kvalitete najviše dođu do izražaja, ali sada, kad je svima jasno kako Luke neće igrati EURO 2024, možda će se sustav morati promijeniti kako bi isti najviše odgovarao svim reprezentativcima u cjelini, a ne samo jednom ili dvojici igrača.

Sustav 3-4-2-1 djeluje kao veoma zanimljivo rješenje za budućnost

Joško Gvardiol, Borna Sosa, Marcelo Brozović, Ivan Perišić, Mateo Kovačić, Kristijan Jakić, Nikola Vlašić i Mario Pašalić samo su neki od hrvatskih reprezentativaca koji su posljednjih godina u svojim klubovima najčešće funkcionirali u sustavima gdje se u obrani nalaze trojica centralnih braniča. Neki su igrali u sustavu 3-5-2 flat, neki pak u 3-1-4-2 gdje je središnji igrač vezne linije ujedno i glavni kreator igre te je on malo povučen (kao što je to nekada u Juventusu bio Pirlo) u odnosu na druga dva središnja veznjaka, dok su neki pak igrali u sustavu 3-4-2-1 ili 3-4-3 kojeg posljednje vrijeme prakticira sve veći broj klubova.

U takvim sustavima, ogromna je uloga bočnih igrača, tzv. wing backova, koji na svojim leđima 'drže' cijelu jednu stranu terena. Ivan Perišić je na tom mjestu lijevog wing backa dominirao u Serie A, baš kao što je u istom ritmu nastavio u Premier ligi i kad je došao kod Antonija Contea u Tottenham. Popularni Perija je zaista netko tko može odigrati sve pozicije na terenu, ali je na toj poziciji pronašao onog pravog sebe. Njegove kvalitete, u oba smjera, sada dolaze do izražaja, a prava je šteta što na istoj toj poziciji nije počeo ordinirati i puno ranije. Isto tako, Perišić može zaigrati i kao špica ili drugi napadač (sjećamo ga se u Club Bruggeu) ili kao lijevi bek u sustavu s četvoricom u posljednjoj liniji (utakmica protiv Maroka za treće mjesto), što samo po sebi dovoljno govori koliko mu se vjeruje i koliko je on kvalitetan kao igrač.

Drugi lijevi wing back kojeg Zlatko Dalić ima na raspolaganju je Borna Sosa, igrač koji briljira u Stuttgartu baš na toj poziciji, a iako je ista prilično slična onoj lijevog beka, po Sosinim predstavama iz Katara vidljivo je kako ipak postoji i dosta razlike. Kad se igra s četvoricom u posljednjoj liniji, tada lijevi bek mora 'odvagnuti' kad će otići naprijed, a kada ostati u obrani. Sosi, kojem je ovo bilo prvo veliko natjecanje, ručna kao da nije bila do kraja spuštena, svi znaju da on može puno bolje od onoga što je pokazao, a u sustavu s trojicom braniča bi sigurno bio još opušteniji te bi ga puno češće viđali na suparničkoj polovici i u poziciji da s poludistance ubacuje loptu u 16-erac. Njegovi filigranski precizni ubačaji pronalazili koga god bi bilo potrebno, a Hrvatska bi u njemu imala još jednu veliku snagu.

S druge strane, Joško Gvardiol otkako je došao u RB Leipzig igra na mjestu lijevog stopera u liniji s trojicom, a ta pozicija mu dopušta da u određenim dijelovima igre bude nešto više ofenzivniji (vidjeli smo to protiv Brazila u trenucima kad su Vatreni hvatali gol zaostatka), što njemu itekako odgovara. Nadalje, u istom sustavu dodatno do izražaja dolaze njegove dvije velike kvalitete – iskakanje i kreacija, odnosno pokretanje napada momčadi. Daleko najvažnija stvar u sustavu s trojicom središnjih braniča je da oni budu upoznati jedni s drugim te da se 'osjete' na terenu. U novije vrijeme, najbolja i najustaljenija obrambena trojka u klupskom nogometu bila je ona Juventusova Barzagli – Bonucci – Chiellini, s tim da im je velika snaga bio i Buffon koji im je davao još jednu dodatnu sigurnost. Hrvatska, ako bi se kojim slučajem odlučila za taj sustav, već sad ima sigurna četiri stopera koja mogu konkurirati za ta mjesta, s tim da bi je ono lijevog stopera nedodirljivo budući da isto drži odnedavno najskuplji centralni branič svijeta prema TM-u.

Transfermarkt povisio vrijednost trojici Vatrenih: Gvardiol postao najskuplji Hrvat svih vremena, Livaja vrijedi kao Stanišić, a Petković kao Budimir

ZAVRŠNE OCJENE - HRVATSKA: Joško najbolji Hrvat, srca osvojili Livi, Jura, Orša i neponovljivi Luka

Superjunaci stvarno nose maske!

Joško Gvardiol, Martin Erlić, Josip Šutalo i Duje Ćaleta-Car su 'ziceri', a isto bismo rekli i za Marija Vuškovića kojih mjesec do dva ranije. Nažalost, Mario bi zbog pozitivnog testa na doping mogao dobiti ozbiljnu kaznu pa tako na njega u ovom trenutku nije moguće gledati kao 'budućnost hrvatskog nogometa'. Treba vidjeti kako će se razvijati karijere Hrvoja Smolčića i Jakova Medića, hoće li se Boško Šutalo u potpunosti oporaviti od teškog loma noge i biti isti igrač kao i prije te ozlijede, baš kao što treba pustiti prostora i za neke 'klince' koji će sigurno isplivati i napraviti iskorak (Žiković, L. Vušković...). Ne treba zaboraviti Pongračića (25), Uremovića (25) ili Soldu (21) koji bi se također dobrim igrama mogli nametnuti izborniku. Sve u svemu, rješenja na stoperskoj poziciji zaista ne nedostaje.

Što se tiče pozicije desnog wing backa, tu bismo također trebali biti 'riješeni' još neko vrijeme, ali izbora i nema baš na bacanje. Josip Juranović se dokazao u Kataru, njegov imenjak Josip Stanišić u ovom trenutku je njegova jedina prava zamjena, dok neke treće opcije, barem u ovom trenutku, nema na vidiku. Ali, ne treba strahovati, sigurno ćemo mi već nekoga 'izmisliti' i na toj poziciji. Tko zna, možda u budućnosti prebacimo tamo Josipa Brekala. Ako može Andrija Živković u Srbiji, zašto isto ne bi mogao Josip Brekalo kod nas?

Dvojac MM ima glavnu riječ u sredini, ali i tu je konkurencija ozbiljna

Mateo Kovačić i Marcelo Brozović trebali bi, ako se ne dogodi neki veći zaokret, biti okosnice hrvatske reprezentacije za dvije, ali i za četiri godine. Ono što je posebno dobro u njihovom konkretnom slučaju je to da obojica već dugi niz godina igraju u sustavu koji bi mogao postati budućnost hrvatske nogometne reprezentacije, s tim da Marcelo igra središnjeg u centrali u 3-5-2 sustavu (ali nema ulogu Pirla, mislioca, već Busquetsa, šestice koji itekako razumije igru), dok Kovačić jako dobro funkcionira u sustavu 3-4-2-1 kao 'box to box' igrač koji jednako veliki doprinos daje izgradnji kao i destrukciji.

Brozović igra središnjeg veznog, ali razlika je ta što linije dodavanja nisu iste u Interu i Hrvatskoj. Wing beckovi su mu u klubu ofenzivniji, dok u reprezentaciji i Sosa i Juranović nerijetko ostanu malo povučenije pa tako neka dodavanja ne može odigrati 'napamet'. Vidjeli smo to u Kataru, Marcelo bi često odmahivao rukama u smjeru bekova kad bi shvatio da bi njegova lopta bila malo prejaka ili bi išla previše prema naprijed. Nisu se te greške događale zbog tehničke manjkavosti, točnost kratkih dodavanja kod Marcela je na zavidnoj razini, već radi toga što Marcelo očekuje da će mu bekovi u reprezentaciji biti na istom mjestu u određenoj fazi razgradnje igre kao što je to slučaj u Interu. A neće, jer sustavi 3-4-2-1 i 4-3-3 imaju podosta razlika.

Isto tako, treba reći kako je Marcelo među najboljim veznjacima na svijetu kad je riječ o pokrivanju terena u fazi obrane, bilo to u tranziciji ili kad protivnik organizirano gradi svoj napad. Taktički je besprijekoran, uvijek je tamo gdje treba biti, ali njegova prostorna i situacijska inteligencija ne može doći do maksimalnog izražaja ako ne igra u sustavu koji mu pogoduje. Ili u sustavu u kojem nije navikao igrati. Ovo što sada Hrvatska igra njemu relativno odgovara, ali to se svejedno razlikuje od onoga što igra u Interu iako su sustavi 3-5-2 i 4-3-3 u nekim stvarima jako slični kad je glavna tema razgovora središnji igrač vezne linije.

Mateo je pak igrač kojem puno više odgovara 'brzi' nogomet. O njegovim tehničko-taktičkim kvalitetama nije potrebno gubiti previše vremena, u toj kategoriji je među najboljim veznjacima svijeta, a ono što je njegova uvjerljivo najveća kvaliteta je okomit trk kroz sredinu terena s kojim je u stanju osvojiti 10-ak ili 20-ak metara u samo nekoliko sekundi. Prenijeti loptu iz jedne zone u drugu (ili trećinu) je nešto što radi fenomenalno, a kad 'otpusti kočnice' te igra bez nekog opterećenja, onda u svakoj utakmici može biti jedan od boljih igrača na terenu. Njegova dodavanja će uglavnom biti usmjerena na stranu, Mateo je promijenio svoju igru te će rijetko kada okomitim dodavanje kroz središnjicu tražiti nekog od svojih napadača, ali u sustavu 3-4-2-1 za to možda neće ni biti potrebe. Ono što znamo je da je u kombinatorici dobar te da bez problema može odigrati dupli-pas s ofenzivnim veznjakom i time narušiti stabilnost obrane protivnika, što će samo po sebi otvoriti prostora da neki drugi igrač bude u izglednoj prilici za pogodak. A, budući da je velika većina hrvatskih veznjaka sjajno tehnički potkovana, ne sumnjamo da će lopta na kraju i doći do onoga tko u tom trenutku bude u najizglednijoj prilici.

Germanijak predstavlja - Mateo Kovačić: Modrić ga je odredio za lidera nove Hrvatske

Kad se priča o izvedbi Vatrenih u Kataru, tri najčešće teme su maestralni Joško Gvardiol, Dominik Livaković koji je odradio turnir života te Luka Modrić koji je još jednom dokazao da su godine samo broj i da je jedan od najboljih veznjaka u povijesti nogometa. Potom se spomene i Josip Juranović, koji je odigrao iznad svih očekivanja pa tek onda Mislav Oršić koji je prvo asistirao Petković u ogledu protiv Brazila, a onda i svojom majstorijom Vatrenima osigurao drugu broncu na svjetskim prvenstvima.

Malo je onih koji pričaju o Mateu Kovačiću, čovjeku koji je od maksimalnih 690 minuta odigrao 639 minuta na iznimno visokoj razini. Pokazao je Mateo da može, da nogomet nije binaran sustav u kojem su bitni samo golovi i asistencije te da se na njega može računati i u narednih sedam do osam godina. Mateo je u Hrvatskoj ono što je dugi niz godina De Rossi bio u Romi, 'Capitan Futuro' (u prijevodu 'Budući kapetan', op.a.), a sada bi napokon mogao dočekati da netko s njim sjedne, stavi sve karte na stol i pokrene temu razgovora 'kako ćemo dalje'. Mateo može biti budućnost ove reprezentacije, znamo to odavno, a svi oni koji su u to sumnjali, u Kataru su (nadamo se) promijenili svoje mišljenje.

Uloga polušpica – Jesmo li spremni na život bez Luke, treba li se okrenuti 'krilima' ili igračima koji napadaju prostor iz drugog plana?

Istaknuli smo već da bi u hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji, ako bi se već odlučili na sustav 3-4-2-1, puno toga ovisilo o igračima poput Perišića i Sose, odnosno Juranovića i Stanišića. Ti wing backovi znaju što moraju raditi, njihov je zadatak jasan neovisno o tome igraju li u tom sustavu u Hrvatskoj ili u svojem klubu, ali ono što se može razlikovati od kluba do kluba (koji prakticira taj sustav) ili pak same reprezentacije, je uloga te dvojice prednjih veznjaka.

Prva opcija je da na tim pozicijama budu igrači koji su više 'krilni napadači' nego što su 'ofenzivni veznjaci'. U tom slučaju, igrala bi se 'kontra noga', od te dvojice bi se tražilo da ponekad čak i planski odlutaju sa svojeg mjesta i da traže situacije jedan na jedan sa svojim čuvarima te da onda udarcem (ili kombinacijom sa špicom) pokušaju postići pogodak. Rebić(?) ili Špikić desno te Oršić ili Brekalo lijevo (Ili Biuk!) prvo pada na pamet, ali valja reći kako Hrvatska u ovom trenutku ima igrače koji su ipak drugačijeg profila te su nekako veće šanse da bi se tu moglo gledati u smjeru Majera, Pašalića, Vlašića, Ivanušeca te nadolazećih dvaju velikih nada hrvatskog nogometa Baturine i Sučića koji ne preferiraju taj tip igre. Isto tako, od 'klinaca' koji bi uskoro mogli napraviti veliki iskorak treba spomenuti Kačavendu (više krilni napadač neko ofenzivni veznjak/druga špica), Zvonareka (u mladoj momčadi Bayerna često igra na mjestu osmice, iako je sam istaknuo kako se najbolje osjeća na mjestu desetke) te Vidovića od kojeg Bavarci imaju velika očekivanja te bi kroz godinu ili dvije mogao biti trajno prebačen u prvu momčad (trenutno se nalazi na posudbi u Vitesseu).

Zamjena za Luku Modrića ne postoji te bi bilo utopistički vjerovati da se instaliranjem Majera na njegovu poziciju ništa u igri Hrvatske neće promijeniti ako se kojim slučajem i dalje nastavi igrati u sustavu 4-3-3. Luka je puno agilniji, aktivniji i brži, Majer naprosto ne može na mjestu 'osmice' odigrati kao hrvatski kapetan. Na stranu sa svom silnom kvalitetom koju Lovro Majer posjeduje, on ono najbolje od sebe može dati tek kada igra kao 'desetka'. Viđali smo ga u Rennesu na mjestu desnog krila, znao je biti sjajan, ali opet... Zna se gdje Majer mora igrati.

Mario Pašalić već godinama djeluje kao najveća žrtva sistema u Hrvatskoj. U slučaju da se krene igrati baš tih 3-4-2-1, on bi mogao najviše profitirati, jer njegovi ulasci iz drugog plana i kretnja u međulinijama više neće moći biti striktno popraćena od nekog od stopera. Ubačaji s poludistance Perišića/Sose, odnosno Juranovića/Šutala i Marijev napad prve ili druge vratnice mogli bi biti strašan problem za sve protivnike.

Germanijak predstavlja: Mario Pašalić – kralj iz drugog plana

Germanijak predstavlja - Lovro Majer: Purger s Ugljana koji je bio zaljubljen u loptu

Germanijak predstavlja: Nikola Vlašić – programiran za uspjeh

Nikola Vlašić je u Kataru odigrao veoma dobro, čak i bolje nego što se očekivalo. Osim što je pokazao mentalitet pobjednika kad je dvaput prvi uzimao loptu u raspucavanjima, Vlašić je pokrenuo napad kad je Petković zabio Brazilcima. Torino Ivana Jurića igra u sustavu 3-4-2-1, a Vlašić je kao jedan od te dvojice ofenzivnih veznjaka trenutno najbolji igrač kluba. On se sigurno ne bi bunio ako bi do takve promjene došlo, a i puno bi mu značilo kad bi iza sebe imao Kovačića i Brozovića, a pored sebe Majera ili Pašalića. Niksi se u tom slučaju ne bi ponašao kao playmaker, već kao druga špica.

Sučić i Baturina su i dalje veoma mladi igrači, oni su dosad najviše pokazivali kao polušpice u sustavima 4-2-3-1, ali u slučaju kad bi Hrvatska tako igrala za dvije godine, gotovo sa sigurnošću možemo reći da se ne bi pretjerano naigrali. Ne zato što su oni loši, naprotiv, već jednostavno jer je konkurencija prevelika te bi morali još malo 'pričekati' na svoj red.

Prave devetke nedostaju u cijelom svijetu, ali Dalić je tu 'dobar'

Petković ima 28, Livaja je godinu stariji, dok je Kramarić ove godine proslavio svoji 31. rođendan. Budimir, vjerojatno i Čolak, ispadaju iz kombinacija, ali i kad jednog dana prva trojica prestanu igrati za Vatrene, Zlatko Dalić neće morati očajavati.

Dion Drena Beljo oduševljava u Osijeku te je samo pitanje trenutka kad će otići u neki klub iz Lige petice. Roko Šimić raste, uskoro se očekuje da će ga Red Bull Salzburg prebaciti trajno u A momčad te bi on jednog dana također mogao postati velika snaga Vatrenih, baš kao što je tu i jako zanimljivi Petar Musa kojeg Benfica ljetos nije slučajno dovela za 5.5 milijuna eura. Igrač kojeg se, pomalo nepravedno, gotovo pa nikada ne spominje kao potencijalnog reprezentativca je Sandro Kulenović koji, iako je dojam da u HNL-u igra već 10 godina, ima tek 23 godine. Kad bi Kule popravio svoju realizaciju i kad bi postao igrač koji može 'garantirati' 15 pogodaka po sezoni, onda bi se i o njemu trebalo ozbiljnije razmisliti. On, baš kao i Šimić, puno radi za momčad, na sebe će gotovo pa uvijek vezati dva suparnička stopera što samo po sebi znači da će onda dva krilna napadača ili ofenzivna veznjaka imati puno više prostora za 'manevriranje'. Kulenović, konstatirali smo, još mora raditi da napravi taj iskorak i postane netko na koga bi se moglo gledati kao potencijalnog reprezentativca, a ista stvar vrijedi i za Marina Ljubičića koji je nagovijestio svoj potencijal u prvom dijelu sezone u LASK-u, ali je zasad i dalje nerealno dovoditi ga u kontekst A reprezentacije.

Hrvatska nogometna reprezentacija, dakle, ima rješenje u vrhu napada. Senatori su tu, sva trojica su pokazali da mogu funkcionirati kao jedinke, ali im mlade nade sigurno neće dopustiti da na 'ime' budu ispred njih u momčadi. U ovom trenutku, Beljo, koji ima urođeni osjećaj za gol te je tehnički najbolji od ostatka krda, djeluje kao netko tko senatorima neće dati 'mirno spavati'. Naročito ako se taj transfer u Ligu petice ostvari i ako tamo nastavi zabijati kao i u HNL-u u posljednjih godinu i pol dana.

Osvojili smo srebro, kasnije i broncu. Zna se što nam nedostaje

Kad netko sada kaže da Hrvatska može postati prvak svijeta za četiri godine, više nije 'lud čovjek' niti 'običan sanjar'. Uostalom, ako to i je, sanjati nije zabranjeno, ali isto tako se valja ponoviti ono što mnogi uzimaju zdravo za gotovo, a to je zapravo toliko nevjerojatno da se riječima teško može opisati – Hrvatska je, u razmaku od četiri i pol godine, osvojila srebro i broncu na svjetskim prvenstvima! Strani mediji pisali su o 'Last danceu' Luke Modrića i odlasku 'Zlatne generacije hrvatskog nogometa', ali ponekad ni kad izgubiš ono najbolje što imaš ne mora nužno značiti da ćeš radi toga postati loš. Uostalom, pa zar nije Real Madrid najbolji primjer toga? Kad je otišao Cristiano, na prste jedne ruke se mogu nabrojati oni koji su uvjeravali da Kraljevski klub opet može do naslova Lige prvaka. Govorili su, sad kreće rebuilding, na trofeje će se čekati neko vrijeme, ali zapravo su u klubu samo malo drugačije presložili kockice i bez previše ulaganja (doduše, došao je Vinicius Jr.) su se opet popeli na sam vrh hranidbenog lanca. Uloge su se promijenile, do izražaja su došli neki drugi te se do vrha opet uspjelo doći. Zašto se isto ne bi dogodilo i Hrvatskoj?

„Ne možemo postati ono što želimo ako ostajemo onakvi kakvi jesmo“, poznata izreka Maxa De Preea, a baš se ona može upotrijebiti u našem slučaju. Ali, prvo moramo znati čemu težimo i što zapravo želimo ostvariti. Jer, znate kako ono kažu, nijedan vjetar nije pogodan brodu bez cilja...

Hrvatska za Final Four Lige nacija

Hrvatska za EURO 2024 (Germanijak.hr)