Oliver Zelenika 12 godina od Brazila: “I danas sam uvjeren kako je Mandžo jače udarao glavom nego nogom”

Pripreme u Austriji dočekao je kao “deja vu”. Ono što su stariji doživjeli kao "Kovačev režim", Zelenika je već imao u malom prstu iz mlade reprezentacije.

"Imao je specifičan sistem, ali meni to nije bilo ništa novo. Meni je bilo normalno. Lagao bih da kažem da sam čuo da se netko otvoreno buni. Možda su ovi stariji nešto komentirali između sebe, ali do nas to nije dolazilo. Uostalom, to je bilo Svjetsko prvenstvo. Igraš s jednom nogom ako treba.”

U reprezentaciji dijelio je sobu s Badeljom, a prije toga s Brozovićem koji je potom otišao kod Sammira. Našli su zajedničku liniju jake osobnosti.

"Broz? Apsolutna legenda. Baš svoj. Puno sam naučio od njega. Ja sam se opterećivao treningom, sobom, stalno razmišljao o svemu. On je bio flegma. Kad napusti travnjak, nogomet za njega više ne postoji. Uvijek bih to uzeo od njega. Njegovi trkački kapaciteti i karijera dovoljni su dokaz o kakvoj se veličini radi. Danas nismo u kontaktu, rijetko se vidimo, ali takav sam tip – igrao sam s puno velikih igrača, rado ih vidim i lijepo se pozdravimo, ali to je to.”

Pripreme za Brazil otvorile su Zeleniki oči. Intenzitet treninga, ritam, razina egzekucije – sve ono što se iz pogleda Kranjčevićeve čini kao drugi svemir.

"Razlika je bila nebo i zemlja. Danas sam uvjeren da Mandžukić jače udara glavom nego nogom. Toliko jako, precizno, efikasno. Vježbamo kornere – Niko digne ruku Raketi gdje da spusti loptu, a ovaj je u milimetar stavlja tamo. Luka? Svaki dodir ti pokaže da je drugi svijet. Srna tehnički savršen, lider… Jake osobnosti, a prizemni ljudi."

U svlačionici je sjedio odmah pokraj kapetana.


"On 11, ja 12. Prije otvaranja – nemam pojma gdje sam. Gledam tribine, izlazim na zagrijavanje, sam sebe udaram da skužim da je to stvarno. Dolazi Srna i kaže: ‘Uoči svake utakmice koju igramo, ti mi stavljaš traku na rame.’ Možda mali detalj, ali to ti se ureže do kraja života."

Otvaranje u Sao Paulu bilo je scena za film.


"Nema zelene površine, sve žuto, Pitbull nastupa… Rekoh, gdje ćemo igrati? Atmosfera… Poljud nije ni blizu. Šok za nekoga tko je dva tjedna ranije branio u Kranjči. Niko je držao govor, sve pripremio, do detalja razrađeno. Germanski precizno. Na kraju utakmicu nisu odlučili ni Neymar ni Modrić, već sudac."

U Manausu je pao Kamerun.


"Strašna vlaga. Teško nama na klupi, kamo li njima na terenu. Dobili smo 4-0, nakon crvenog je to bilo odrađivanje posla. Rutina."

Zelenika na treningu reprezentacije u Maksimiru. FOTO: Marko Lukunic/Pixsell

Onda je došao sudar s Meksikom.


"Ja sam bio treći golman, mene su samo pitali jesam li zdrav. Ozračje je bilo da možemo, da smo spremni. S obzirom na kvalitetu i klubove u kojima su naši igrali, Meksiko nije bio favorit. Ali nikad nam te reprezentacije iz tog podneblja nisu ležale. I kao klinac, uvijek imaš osjećaj da si ih nadigrao, a izgubiš. Poraz je bio tragičan. Oni su taj dan bili baš, baš dobri. Perfektnu utakmicu su odigrali. Nešto smo se vratili, ali pred kraj smo se raspali. To nam je bila najslabija utakmica na turniru. Razočaranje? Meni ne. Moj cilj i životni san tisuća klinaca bio je ostvaren. Jasno da su Luka, Raketa, Mandžo i ostali bili razočarani. Naplatili su četiri godine kasnije. Lovren je tada igrao strašno, Srnu su zvali u Englesku. Imali smo jaču reprezentaciju od Meksika, ali taj dan je sve otišlo na njihovu stranu."

Oliver Zelenika je uvjeren da bez Brazila ne bi bilo Rusije.


"Osjetila se Rusija već u prvom poluvremenu protiv Brazila. Gledam iz svog kuta – Marcelo u Realu, Neymar u Barceloni, a nitko ne priča o Raketi i Luki. A mi 80 minuta igramo egal s takvom reprezentacijom. Shvatiš da imaš reprezentaciju koja nije daleko od Brazila. Nema te neke razlike. I to smo svi skupa shvatili četiri godine kasnije. I mi i cijeli svijet. Brazil je bilo sazrijevanje, u Rusiji eksplozija."

Tada, kao i danas, reprezentaciju prati glas o "family" atmosferi. I to nije floskula.


"Puno mi je toga prolazilo glavom. Hoće li me prihvatiti, jesam li dovoljno dobar za njih. Ja iz Lokomotive, Luka u Realu, Raketa u Barceloni. Od prvog do zadnjeg bili su zaštitnički nastrojeni prema meni i mlađima. Nije čudo što su Gvardiol i Vušković danas tako opušteni. Oni stvarno furaju taj ‘family’. Nema razlike između mene iz Lokosa i nekog iz velikog kluba. Nema podjela. Izbornik je izabrao. Kasnije mi je to jako pomoglo. Kad sam gubio samopouzdanje… Pokazali su mi: nemoj letjeti, ali nemoj se ni podcjenjivati. Preuzimali su odgovornost, čistili ispred tebe. Nitko nikad nije pitao zašto nisi istrčao, zašto nisi izbio, zašto nisi drukčije dodao.”

Treninzi su bili škola karaktera.


"Čarli na treningu? Nevjerojatan intenzitet. Ide Mandžo na Ćorluku, ti ne znaš tko će izaći kao pobjednik, jer obojica idu sto posto. To je to. Stani i gledaj."

Nakon SP-a, priča se nije ugasila.


"Dva mjeseca kasnije zovu da treniramo u Zagrebu. Radili smo kondiciju na Veslačkoj, svi skupa. Poslije mi je Olić htio pomoći oko transfera. To se ne zaboravlja. Znam da je među njima uvijek netko tko će me pozdraviti, tko će stati da popričamo. Po prirodi nisam nametljiv, nikad nikoga nisam tražio kartu ili dres. A valjda sam u poziciji da mogu zamoliti nekog da odem pogledati City… Kovačića znam otkad je prvi put ušao u autobus Dinama. Meni je Brazil 2014. bio sve na svijetu, a nekome možda dva posto. Ali to se ne zaboravlja.”

Karijera koja je mogla, po tuđim projekcijama, otići u “veći” smjer, skrenula je svojim putem.


"Ništa si ne zamjeram. Karijera je bila takva kakva je trebala biti. Samo jedan može biti golman, a teško je mladog staviti u vatru. Postoje ekstremi poput Livakovića, ali njih nema puno. U jednom trenutku se više nisam vidio u Lokomotivi, smatrao sam da mi treba iskorak. Povratak u Maksimir nije bio moguć, a imao sam još dvije godine ugovora. Dinamo je dovodio Eduarda, legitimno. Mene šalju na posudbu, isto legitimno. Otišao sam čisto sportski, ne naplatiti se, nego tražiti novi izazov, stepenicu više. Mislim da mi ostanak u Lokomotivi ne bi dugoročno donio ništa dobro. Otišao sam u Poljsku, pa u Nizozemsku. Upoznaš nove kulture, nove ideje, i sve to želim iskoristiti nakon aktivne karijere. Puno je stvari koje ne vidim u našem nogometu. Poljaci imaju strašnu vratarsku školu, taktičke zamisli u Nizozemskoj su drugi svijet. Baš se veselim biti trener."

Zelenika na okupljanju reprezentacije pred odlazak u Brazil s vjernim navijačima Lokomotive. FOTO: Igor Kralj/Pixsell

Posebno ga žulja kako se u nas gleda na golmane.


"U Hrvatskoj se jako podcjenjuje uloga vratara i doprinos momčadi. Idemo ovako: 1-0 je, golman skine zicer, a završi 5-0. Nitko ne spominje vratara, samo one koji su kasnije zabili. A što da nema Livakovića i njegovih obrana u takvim situacijama? Puno se promijenilo. Više ne tražiš dobrog golmana, nego passera s rukavicama."

Danas je Zeleni u Varaždinu.


"Imam ugovor, a imam i neke godine. Jako mi je lijepo. Imam status koji sam zaslužio na terenu i ponašanjem van terena. Oko mene su radišni ljudi, poznati po tome. Složni su, imaju ideju. Uvijek ih se osporava, gleda ih se kao male. A Varaždin je lani bio predzadnja ekipa po budžetu, a igrao Europu. Ove godine smo ponovili. Klub raste, ima ambicije i nadam se da će Europa postati standard. Nije jednostavno, ali Varaždin je na dobrom putu.”

Kada priča o HNL vratarskoj sceni, nije mu problem stati iza sebe.


"Ajmo maknuti Livakovića, on je svijet za sebe. Rekao si mi malo prije da sam skroman, sad ću biti kontradiktoran. Kontinuitet je najbitniji, a mislim da ga u HNL-u nema nitko bolji od mene. Malenica mi je najbliži, ali bio je dva puta gurnut po strani – i rezultat se vidi. Ja sam bio četvrti, Osijek se bori za ostanak. Mentalno sam dosta napredovao. Puno sam naučio u sezoni koju sam u Varaždinu proveo na klupi, kao zamjena Nevistiću. Tada sam shvatio da ću biti trener, jer sam vidio puno stvari koje nedostaju, a bitne su. Nevistić mi je nesvjesno jako pomogao. Ja sam se vratio s nekom reputacijom, backgroundom, ali ako ne treniram dovoljno dobro, ako se ne borim za sebe i ne iskoristim priliku – nema razlike između mene i njega s 21. godinom. Na treningu je letio, bio najbolji vratar lige, otišao u Rijeku pa u Dinamo. Puno mi je to pomoglo."

Pomogla je i nizozemska lekcija o savršenstvu.


"Prati me glas da dobro igram nogom. Prva utakmica u Nizozemskoj – savršeno pogađam bekove, dobro izlazimo, igrač sam utakmice. Sutradan analiza. Pitanje: ‘Znaš kaj ne valja?’ Ja mislim da se netko zaj… Pa što ne valja? Možda frizura nekog navijača. A onda mi pokaže video. ‘Nisi pogodio beka na bolju nogu.’ E to ti je razlika između odličnog i perfektnog. Tu skužiš da moraš u svemu biti na najvišoj razini. I tu je razlika zašto Ederson pogodi svaki put, a moja nekad ode u aut.”

Na kraju se sve vraća na – Dinamo.


"Rođen si u Zagrebu i znaš da ti je dovoljan jedan nastup na Maksimiru. Samo jedan i sudac može svirati kraj. Iz moje perspektive – ostvario sam san. Sa 20 igram za Dinamo, sa 21 idem na SP. Ne znam kako da to nekome objasnim. Imam sina od sedam godina, skuplja sličice i vidim njegovu želju. A tata je bio tamo… Ima taj Brazil. Na klupi, ali ga ima. Mali nije golman, ne dam mu da sve to prolazi. Igra krilo u Kustošiji, dobar je."

Zvuči li Oliver Zelenika kao čovjek koji žali za propuštenim? I ne baš.


"Možda sam prije bio razočaran, ali mislim da nisam bio dovoljno spreman za Dinamo. Mislim da su dobro procijenili kada su me poslali na posudbu. Jesam li mogao bolje u Lokomotivi? Mislim da nisam. Jedini sam A reprezentativac s Kajzerice koji je otišao na SP. Igrali smo Europu dva puta, igrao sam je s Varaždinom, s Dinamom… Ne bi bilo fer da kažem da žalim. Moglo je otići na drugu stranu, ali… U životu prihvaćam stvari kakve jesu. Sreo sam i boljih igrača i golmana od sebe koji nisu napravili ništa. Nemaju taj jedan nastup za Dinamo, nemaju veliko natjecanje s reprezentacijom. A imaš primjere gdje su antitalenti napravili više… Jednostavno, tako je grah pao. Imam 33 godine i više od 200 nastupa u HNL-u. Dobro je."