Kad Lijepa naša zasvira ispred Bijele kuće, a pjesma košta 50 dolara

1600 Pennsylvania Avenue NW, Washington. Najpoznatija predsjednička adresa na svijetu, ovalni ured, nuklearni koferi, tapiserije, slike mrtvih predsjednika... i usred tog povijesnog kiča – oktogon. Bijela kuća više ne izgleda kao kulisa za povijesne govore, nego kao da će svaki trenutak Bruce Buffer izaći iz Ovalnog ureda i povikati:

“It’s tiiiiiime!”

“UFC Freedom 250”, kažu, povodom 250 godina američke neovisnosti. Kod nas bi se to zvalo “svečana akademija”, tamo se zove spektakl od 60 milijuna dolara, s kavezom na južnom travnjaku.

Mi, naravno, kao svaki Hrvat sklon improvizaciji, pokušali smo se privući što bliže. S jedne strane tajna služba, s druge nacionalna garda, treći sloj UFC osiguranja, svi s istim pogledom:

“Momak, produži dalje.”

Alen Lesicki/Germanijak

Ipak, nekako nađemo pukotinu. Ne u obrani, nego u perspektivi. Tamo u daljini vidi se dio konstrukcije, nešto tribina, komadić kaveza i zastava ispred Bijele kuće.
I ispred tog našeg improviziranog “vidikovca” sjedi on. Gospodin u godinama. Vojna kapa na glavi, stolica na rasklapanje, suncobran koji je valjda preživio tri uragana i – najvažnije – mobitel spojen na zvučnik. Ispred njega plastična kutija za donacije. Ne treba ti doktorat iz ekonomije da shvatiš: čovjek je nanjušio da je država stavila kavez u dvorište najpoznatije kuće na svijetu, zašto ne bi on jukebox kraj ograde.

Pa pali redom: američke himne, country klasici, poneki latino hit za zagrijavanje publike koja još ni ne zna da je publika. Kako je nekoga odšacao, tako je imao spremnu glazbenu podlogu. I onda u jednom trenutku, između dva refrena, čovjek se okrene:

“Where are you from?”

“Hrvatska”, kažemo ponosno, pa dodao “Croatia”, za svaki slučaj, čisto da budemo sigurni.

“Croatia?” – zastane, prebaci pogled s nas na mobitel, pa na kutiju za donacije.


“Wait,” kaže. “I have something for you.”

I onda, iz zvučnika pod Bijelom kućom krene – Lijepa naša. Točno tu, na adresi na kojoj se inače odlučuje...sve! Od ratova do sankcija, puta na Mars pa da svjetske ekonomije.

Alen Lesicki/Germanijak

Srce malo poskoči. Ne zato što je to prvi put da čuješ himnu – nego zato što je to zadnje mjesto na svijetu gdje očekuješ da će ti netko upaliti Lijepu našu za šaku dolara u plastičnoj kutiji. Gledamo Bijelu kuću, oktogon, čuvare s dugim cijevima, a iz onog malog zvučnika dere se kao s sjeverne tribine.
 Za trenutak ti se učini da će iza ugla iskočiti i neki naš, u kockicama, s barjakom i vaterpolo kapicom - pa da se zagrlimo, neka vide da nas ima...

Naravno, ništa bez sitnih slova. Kad je pjesma završila, a nama patriotizam malo splasnuo, pogled nam padne na onu kutiju. Pored nje diskretno – natpis - donacije.

Ova bi trebala biti besplatna, svaka iduća se plaća. Po američkoj tarifi. Okruglih - 50 dolara!

Mi smo, naravno, htjeli bi naručivati još, skloni smo tome kada god vidimo priliku, ali kad smo vidjeli da je pjesma 50 dolara, ipak smo propustili priliku. Još smo 40 dana u Americi, treba čuvati dnevnice...