Superjunaci stvarno nose maske!

Bila je to scena kao iz nekog predvidljivog hollywoodskog filma. Snimka usporava, lopta leti po šesnaestercu i dolazi do igrača koji je sam na nekoliko metara od prazne mreže. U hoollywoodskoj režiji taj junak prima loptu, nakon što je promašio nekoliko velikih prilika, konačno trese mrežu i donosi veliku pobjedu svojoj momčadi. Nakon što je bio ozlijeđen i upitan za turnir, nakon što se nije znalo niti hoće li biti na popisu za SP, nema bolje priče o superjunaku od ove. Ulazi s klupe spasiti čast svoje države, svoje već otpisane reprezentacije, promašuje jednom, dvaput, pogađa stativu i sad ima loptu pred praznom mrežom To je to, veliko slavlje i topla, ljudska, sportska priča, ostala je još tek odjavna špica. Kakav hit!

No, ovo ipak nije hollywoodska priča. I koliko god puta gledali tu situaciju, zaustavljali sliku, još uvijek ne vjerujemo da se odnekud stvorila noga tog našeg, pravog superjunaka i odnijela loptu. Možda je grijeh usporediti, ali podsjetio nas je taj trenutak na onaj Ivaniševićev predzadnji i zadnji gem u Wimbledonu 2001. Danas još uvijek gledate i mislite da neće pobijediti, da ne može izvući onih 0:30. Nema šanse!. Pa, tako nije bilo šanse da se ovo ne bude gol. Gotovo je, u mreži je, to je Lukaku, ne može ta priča završiti drugačije. Tipkovnice su spremne, sjajna je priča o čovjeku koji je ujedinio naciju i spasio joj ponos i čast. Ali, odjednom se pojavila ta noga, kopačka, zapravo. Uklizala pravovremeno i izbacila loptu daleko. Da, pogledali smo još jednom, još uvijek smo sigurni da će Lukaku to zabiti, da ga nitko ne može spriječiti. Potez utakmice, definitivno, u režiji, malo drukčijoj od Hollywooda, Joška Gvardiola.

OCJENE - Hrvatska: Neponovljivi Gvardiol odigrao veliku utakmicu, Livaja sam tražio zamjenu

Gvardiol: "Lukaku? Svejedno mi je koga čuvam. Stoperi u modernom nogometu moraju moći preuzeti odgovornost"

Da je u čitavoj utakmici napravio samo to jedno uklizavanje, da je izbio samo tu jednu loptu, bilo bi dovoljno. Ali ne, ta je lopta bila samo šlag na najbolju tortu. Joško Gvardiol bio je impresivan! Od prve do zadnje minute. Odnosio je lopte, iznosio ih, prolazio kroz sredinu terena, kao da tamo nema nikoga, pokušavao asistirati. Apsolutno dominantan na terenu, na svakom dijelu terena. Nije slučajno, sigurno nije slučajno, da je Luka Modrić, nakon zadnjeg sučeva zvižduka prvo zagrlio i poljubio Joška Gvardiola. Nije mu samo čestitao, nego mu i zahvalio. 'Chapeau' Jole!

Neki će za njega reći da je već sad najbolji stoper svijeta, neki ga uspoređuju s Beckenbauerom, drugi sa Zajecom iz Dinamovih dana. Ali, Gvardiol polako, iz utakmice u utakmicu, pokazuje da nijedan epitet nije pretjeran, da nijedna usporedna nije preuranjena. On već sad igra nogomet na visokoj visokoj razini. Pokušali smo pronaći jednu riječ kojom bismo opisali tu njegovu izvedbu protiv Belgije. Fenomenalno? Ne. Veličanstveno? Ma ne. Sjajno, odlično, briljantno? Teško je u hrvatskom rječniku pronaći riječ koja bi najbolje opisala ono što je Gvardiol odigrao protiv Lukakua i društva. Nećemo je ni tražiti, možemo samo zaključiti da bi bila velika šteta da je turnir u Kataru izgubio takvog igrača, da je Hrvatska ispala sa SP-a. Javili su nam se brojni kolege, iz mnogih država, svi su tražili neku informaciju o Gvardiolu. Znali smo, kažu, da je dobar, ali da je toliko dobar... Da, znali smo i mi da će biti tako dobar, još kad smo ga prvi, drugi put vidjeli na travnjaku. Ali da će biti tako dobar s 20, ne, to nismo mislili. Da se malo našalimo i osvrnemo na onu Lovrenovu rečenicu iz 2009. kad je za Lukakua kazao: "Ako on ima 16 godina, ja imam 32.", navodno je Lukaku nakon utakmice komentirao: "Ako ovaj ima 20, onda ja imam 40 godina." Doista ne izgleda kao da mu je tek 20. Bila je bez premca najbolja partija jednog obrambenog igrača na ovom turniru. I ne samo ovom turniru! Joško Gvardiol, ako je i bilo sumnje i ako mu je dosad netko to osporavao, postao je top klasa! Već sad!

Hollywoodski film? Nipošto! Jedina je poveznica što superheroj doista nosi masku!