Germanijak predstavlja - Kramarić: Očarao je Lamzu, zbog Vahe je u Dinamu tražio 'papire', a zbog Čačića otišao Nagelsmannu i - uzletio

"Upisao sam fakultet, jer nikad ne znate gdje će me nogomet odvesti. I što će biti s karijerom. Pa, za svaki slučaj", pričao je, sa smiješkom na licu, Andrej Kramarić kad je u siječnju 2011. s prvom momčadi Dinama putovao na pripreme u Tursku. Trener je tada bio Vahid Halilhodžić, Andreju to nisu prve pripreme s prvom momčadi. Ali, bile su važne, jer su očekivanja bila velika. Kramarić je tada imao 19 godina, bio je predodređen da postane novi 'Plavi 9'. Najbolji strijelac u povijesti Dinamovih mlađih kategorija, domaći dečko, dinamovac. Talent s fizički sjajnim predispozicijama. To je trebala biti zima u kojoj će eksplodirati.

"Nadam se da ću dobiti priliku i da ću nakon priprema igrati u prvoj momčadi Dinama. To mi je san", dodao je tada, prije leta za Antalyju.

Međutim, umjesto ostvarenja sna i devetke na leđima, mjeseci koji su slijedili donijeli su frustraciju i razočaranje. Kod Halilhodžića Kramarić nije igrao, barem ne koliko su svi očekivali i uskoro smo dobili - triler. Kramarićev tata Josip, koji je bio duboko involviran u Andrejevu karijeru od prvog dana, otišao je na razgovor u klub. I, to se onda pretvorilo u 'slučaj'.

"Andrej u Dinamu nije razočaran, on je ogorčen. Tražili smo papire, ako s njim ne računaju, ako ne igra, onda neka ga puste da ide iz Dinama. Naći ćemo klub u kojem će igrati.", bez dlake na jeziku pričao je tada Kramarić senior.

Germanijak predstavlja: Josip Šutalo - "Ma kakav Pariz, gdje je to od naše Čapljine"

Germanijak predstavlja: Mario Pašalić – kralj iz drugog plana

Germanijak predstavlja: Dominik Livaković - zadarsko dite odraslo na betonskom školskom igralištu

Germanijak predstavlja: Martin Erlić – bez preskakanja stepenica, trnovitim putem do ispunjenja snova

Germanijak predstavlja: Mislav Oršić - Iz trećeg pokušaja je došao u Dinamo i postao Heroj ulice!

Pisalo se tada i da je Robert Prosinečki želio u Crvenoj zvezdi, a Zlatko Zahovič u Mariboru. Podignula se prašina, ponajveći Dinamov talent bio je na izlaznim vratima. U drugom planu.

"Andrej je talentiran dečko, radi, ako bude bolji od drugih, igrat će. Ja nisam došao ovamo održavati roditeljske sastanke, nego unaprijediti klub i momčad. Tko nije zadovoljan, može ići, nije nikakav problem.", poručio je tada Halilhodžić.

No, ubrzo je iz Dinama otišao Halilhodžić, a Kramarić je ostao. I nastavio se boriti. S trenerima, očekivanjima, sustavom. Koji je u Dinamu tada funkcionirao, znamo kako. A Kramarić i njegova obitelj nisu željeli igrati po tim pravilima.

"On je najbolji strijelac u povijesti Dinamove škole, a najbolji je i na svim testiranjima, što se brzine i izdržljivosti tiče. Dajte mi vi onda objasnite zašto on ne može igrati", znao je toliko puta u razgovoru spomenuti tata Kramarić.

A Andrej se borio, ostao uporan, nije želio samo tako otići iz Dinama, a da nije probao. Opet nije puno igrao, ostao je još pola godine i onda ipak otišao u Lokomotivu. Na posudbu. Prvi odlaaka - pogodak. Na Kajzerici je proigrao, počeo zabijati, skidati sa sebe sve one sumnje koje su se u Dinamu nadvile na njegov talent.

"Kad ga je otac prvi put doveo na trening, dočekali smo ga Štef Lamza i ja. Ne mogu to zaboraviti, bio je manji do svih, nismo imali niti njegovu veličinu dresa. Ali, odmah je pokazao kakav je talent, a k tome - brži od svih. Sjećam se da smo se Lamza i ja pogledali, Štef mi je samo rekao: 'Mali će biti čudo'!", pričao nam je svojedobno Fahrija Faćo Dautbegović, čovjek koji je uz Štefa Lamzu tada u Dinamovoj školi bilježio, selektirao i trenirao talente.

"Siguran sam da će on jednog dana isplivati, jer takvi talenti uvijek negdje isplivaju. Uopće se za njega ne bojim, naći će on svoj put", pričao nam je Dautbegović tada, u vrijeme dok je Kramarić još tražio put do zvijezda.

Od malena je želio biti Davor Šuker, tako su ga od milja i zvali vršnjaci na 'školskom', zabijao je kako i kad je htio. No, kad je počeo ozbiljno igrati nogomet, kad se počeo profilirati i tražiti mjesto u momčadi, tada je volio reći:

"Ja nisam čista špica i ne volim kad me tako opisuju. Ja sam više polušpica, volim igrati nogomet, biti s loptom, dolaziti iz drugog plana."

I, sjećamo se, vratio se 2013. s Kajzerice u Maksimir. Sad već kao etablirani napadač, koji je u Lokomotivi ostavio trag. Ali, opet mu nisu u Dinamu sasvim vjerovali. Igrao je Dinamo s luksemburškom Folom Esch, Kramarić je bio u špici. Teška utakmica, Dinamo je tek u završnici, baš Kramarićevim golom s bijele točke slomio Luksemburžane za 1:0. Bio je igrač utakmice, odigrao je stvarno dobro. A taj gol, makar s bijele točke, trebao mu je biti 'novi početak'. Međutim, iz svlačionice je opet izišao ljutit, ne odveć sretan.

"Ma... Zabio sam, ali nisam sretan, jer sam opet igrao špicu. A ja nisam špica, bolje bih se snalazio kao polušpica."

Tada je bilo jasno da se kraj bliži i da za Kramarića u Dinamu nikad neće biti sreće. Dogodilo se koji tjedan kasnije, kad je, nezadovoljan što nije igrao, 'pukao' nakon utakmice u Koprivnici. Došao je do Zorana Mamića, koji je baš preuzeo kormilo od Krune Jurčića, a ionako je bio sportski direktor i zatražio da ga pusti iz Dinama! Dvije godine nakon 'onog' s Vahom, Kramarić je otišao u Rijeku.

Bio je to njegov drugi 'pun pogodak'. Iako, za razliku od Lokomotive, sad je bilo jasno da se više u Dinamo neće vratiti. Ili će uspjeti u Rijeci ili će.. Ha, sjetili smo se one rečenice s fakultetom.

"Da nisam nogometaš, sigurno bih bio matematičar", govorio je često u intervjuima. Tada je, možda, bilo na rubu da Hrvatsko društvo matematičara dobije još jednog člana. Jer, mnogi su tada ustvrdili da je Kramarić nestrpljiv, previše samouvjeren, da u Rijeci nikako ne može biti bolji nego u Dinamu. Ali, pogodio je i drugi put, odlazak je opet bio - bingo.

Kod Matjaža Keka je proigrao. Postao je prvi napadač kluba, lige, rušio u Rijeci ugledne europske momčadi, došao do reprezentacije i bio najbolji strijelac HNL-a. I to nakon što je otišao na polusezoni! Na Kvarneru je pokazao sve ono što je nosio u sebi, od šeste godine kad je došao na prvi trening u Maksimir. I kad je čuveni Lamza rekao: 'Mali će biti čudo'. Tih je dana, navodno, bio vrlo blizu Juventusa. Torinski je klub želio dovesti napadača u zimskom prijelaznom roku, a onda se pojavio i Chelsea. Danima se pisalo i pričalo kako je Kramarić blizu odlaska u jednog od ta dva velikana, a onda se pojavio Leicester. Ponudio najviše, bio je to rekordan transfer toga kluba, time je bilo logično da će Kramarić tamo i igrati. A on je, više od svega, htio igrati.

Ali, nakon prve sezone, u kojoj je igrao i u kojoj je Leicester uspio sačuvati premierligaški status, Kramarić je u idućoj, pokazat će se, šampionskoj, ostao u drugom planu. Claudio Ranieri nije ga 'vidio', a Ante Čačić, tada izbornik, javno je poručio:

"Na Euro u Francuskoj ići će samo oni koji igraju u klubovima. Samo jedan igrač, Kovačić, može imati manju minutažu i ići na Euro."

Čačić je tada bio jasan i Kramarić je tu poruku uzeo na znanje. Znao je da mora napustiti Leicester, barem do ljeta. Otići nekamo gdje će igrati. I, pojavila se zanimljiva - informacija; Kramarić dolazi na posudbu u Dinamo!

"Što Vi mislite o tome, bi li to bio dobar potez? Ja mislim da bi bilo dobro i za Andreja i za Dinamo. Čuli ste što je rekao Čačić, nitko tko ne igra neće na Euro. On bi u Dinamu igrao, a Dinamu treba napadač. Ima još nekih ponuda, nešto u Njemačkoj, no, sad na polusezoni ići u Njemačku...", pričao nam je tih dana tata Kramarić.

Povratak u Dinamo bio je više ideja, nego neka ozbiljna priča, do pravih razgovora nije niti došlo, od jednog dolaska Kramarića seniora u Maksimir stvorila se dobra priča. Tko zna, možda bi nešto ozbiljnije bilo da se Kramarić nije odlučio za Njemačku. Otišao je u Hoffenheim, ohrabrio ga je poziv tada vrlo mladog i tek perspektivnog trenera Juliana Nagelsmanna. Bio je to treći odlazak i - treći bingo!

Kramarić je išao na Euro, iako tamo nije previše igrao, ali dolaskom u Hoffenheim, njegova je karijera, definitivno, doživjela konačni uzlet. Počeo je igrati, zabijati, Prvo je opet bio špica, ali u idućoj sezoni Nagelsmann mu je polako počeo mijenjati ulogu. Bio je povučena špica, ofenzivni vezni, ponekad i na krilu. Takav je Kramarić, prepun samopouzdanja, došao i u Kijev, na premijeru Zlatka Dalića. Na premijeru u kojoj nije bilo popravnog. Igrala je samo pobjeda. Započeo je utakmicu na krilu, a onda ga je Dalić u nastavku premjestio bliže golu. I, zabio je dva pogotka, odveo Hrvatsku u dodatne kvalifikacije.

"Takav talent sigurno će negdje isplivati.", dobila je ta Faćina izjava sigurnu potvrdu. Ne samo da je isplivao u klubu, nego se potvrdio i u reprezentaciji.

I, do danas je zabio 19 golova za Vatrene. Zabio je i na Mundijalu u Rusiji, domaćinima u četvrtfinalu. I, premda je od onog Kramarića, koji nije dobio priliku u Dinamu, napravio korake od tisuću milja, iako se u međuvremenu 100 puta dokazao, nije ni kod Dalića uvijek bilo idealno.

"Nisam špica, bolje se snalazim na drugim pozicijama, kao polušpica ili ofenzivni vezni.", rekao je više puta. A to se Daliću nije baš sviđalo i dao mu je to na znanje. Neke trzavice i nesporazumi riješeni su, naučio je i Kramarić neke stvari iz prošlosti, shvatio je i Dalić da puno boljih od Kramarića, jednostavno, nema. Andrej je napunio 31 godinu, fakultet mu više, definitivno, nije potreban, matematičari nisu dobili pojačanje, a hrvatski je nogomet, uza sve peripetije, uspone i padove koje je prolazio, dobio jednog od najboljih strijelaca još od Šukera. Iako - nije špica!