Germanijak predstavlja: Josip Šutalo - "Ma kakav Pariz, gdje je to od naše Čapljine"

Za Dinamo je debitirao na Kantridi. Doduše, nije bila Rijeka već Opatija. Kup dvoboj igrao se u jesen 2019. Točno tri godine kasnije - Josip Šutalo je reprezentativac iza čijeg imena nema upitnika. Tri nastupa bila su dovoljna da izvadi vizu za Katar. Dva protiv Danske i onaj protiv Francuske…

“Nakon Pariza je došao kod roditelja na odmor. Taman sam kretao u Zagreb, pa sam ga pričekao. I dolazi on na piće, sjeda pored mene i ja ga pitam: “Brko, kako je bilo u Parizu?”, priča nam Marin Bule, agent Josipa Šutala i čovjek koji je bio uz njega kada je stoper bio tek jedan od nadarene djece… Pa nastavlja Bule:

Germanijak predstavlja: Nikola Vlašić – programiran za uspjeh

Germanijak predstavlja: Mario Pašalić – kralj iz drugog plana

Germanijak predstavlja: Mislav Oršić - Iz trećeg pokušaja je došao u Dinamo i postao Heroj ulice!

“Mislim si ja, sad će mi pričati o Benzemi i Mbappéu. O Stade de France… O sjajnoj atmosferi, Modriću i tandemu s Erlićem. Međutim, on će onako nehajno: “Ma kakav Pariz, gdje je to od naše Čapljine”, smije se Bule.

I doista, svi koji su pobliže upoznali Šutala, prvo će primijetiti zavidnu dozu opuštenosti. Karakterno je takav da svemu prilazi temeljito, ali nekako nezainteresirano. I gotovo smo sigurni da njemu zapravo sva ta hajka koja se podigla oko njega nakon debija u lipnju, potom priča o transferu i svemu što ide uz to, neopisivo ide na živce.

“Možda je grubo reći da mu ide na živce, ali činjenica je da ima drugačiji pristup od većine. I to je njegova vrlina. Vjerujte mi, Šutalu je svejedno jel’ istrčao protiv Opatije u Kupu ili Francuske u Parizu. On će svoj posao odraditi najbolje što može a upravo ta neka mirnoća i naizgled ravnodušnost mu pomaže u koncentraciji”, definirat će to Bule.

Spojila ih je zemljačka linija. Bule je iz Čapljine, Šutalo iz Svitave, sela pored tog grada u dolini Neretve. Bule i otac Miro igrali su skupa u lokalnom klubu.

“Pričao je otac za Josipa. Ne da se hvali, već je bio silno ponosan što je kao dijete dospio pod radar Dinama i završio u Maksimiru. I otišao sam ga gledati u Šibenik na utakmicu mlade reprezentacije. Izbornik je bio Petar Krpan koji mi je biranim riječima pričao o malom. Potom sam ga gledao na nekoliko utakmica i shvatio da je to dragulj”, reći će Bule koji je skroman i ne želi si prepisivati zasluge. Kaže da je samo radio svoj posao i da se brinuo o Josipu kao da je njegovo dijete, ali i da je sve što se događa plod talenta, karaktera, kućnog odgoja i predanosti.

“Možemo mi pričati što hoćemo, ali samo karakterne osobe mogu kao djeca napustiti roditeljski dom i ići živjeti u Zagreb kako bi se dokazivali. Samo dobar odgoj može biti siguran i imati povjerenja u to isto dijete da neće skrenuti s puta. Kada na to nadogradite talent koji je neupitan - dobijete reprezentativca”, jednostavna je računica našeg sugovornika koji je uz Šutala proveo najosjetljivije godine. Često su talenti dominantni u svojim kategorijama, ali pravi filter je onaj kada prelaziš iz juniorskog u seniorski uzrast. Tko prođe to “minsko polje”, taj je napravio najveći korak.

“Njegovi roditelji su najzaslužniji. Ja sam bio tu kada je trebalo…”.

Kako bilo, Bule je bio tu i kada je Šutalo napravio možda i presudan korak u svojoj karijeri. Iako ga je Nenad Bjelica iznimno cijenio, gužva u zadnjoj liniji Dinama bila je prevelika. U osjetljivom razdoblju kada je Šutalo trebao napraviti iskorak, jednostavno nije bilo lako izboriti se za minutažu. Doduše, mogao je igrati za Dinamo B, ali tu podražaj nije niti blizu bio kao u prvoj momčadi. Uostalom, tu je Šutalo bio toliko dominantan da je mogao s pola gasa rješavati utakmice. Trebala mu je minutaža u prvoj ligi…

“Trebalo je puno razgovora da se to realizira. Josip je imao nekoliko ozbiljnih ponuda, ali bili smo svjesni da moramo mudro odabrati jer puno je onih koji su otišli na posudbe pa nestali negdje i nikada se više nisu vratili”.

Izbor je pao na Istru. Tadašnji sportski direktor Dario Dabac ponudio je razvojni put, stao je iza Šutala što je bio argument koji je prelomio priču.

“Imali smo Maribor, Rijeku, Slaven Belupo i još neke opcije ali Istra je bila najkonkretnija. Znao sam da mu treba jedna prava polusezona da skrene pozornost na sebe. On sebi ništa nije trebao dokazivati, ali je trebao prozor da se pokaže drugima. I dobio ga je u Puli”.

Bule je došao po njega na pripreme Dinama u Rovinj, odveo ga je u Pulu, iznajmio stan, upoznao ga s nekim osobama da mu olakša prilagodbu…

“U to vrijeme je u Pulu stigao i Leon Šipoš s kojim je bio jako dobar iz zajedničkih dana u Maksimiru. I to je pomoglo u adaptaciji. Sve je imao posloženo, trebao je samo činiti ono što najbolje zna - igrati nogomet”.

Šutalo je u manje od pet mjeseci odigrao 26 utakmica za Istru. Preskočio je tek dvije i u svakoj je imao punu minutažu. Preko Istre je došao do U-21 reprezentacije, ali i skrenuo pozornost Dinama. Bilo je vrijeme za povratak u Maksimir i pravu šansu. Godinu dana kasnije bio je u A reprezentaciji. Debitirao je protiv Danske u Kopenhagenu…

“Možda se sve to čini prebrzo, ali vjerujte da je Josip to zaslužio kvalitetnom ali i zrelošću”, smatra Bule i otvara temu karakterne crte svog štićenika. Na prvu će svako primijetiti tu samozatajnost. Život u svom nekom limbu…

“Sve konvencionalno za njega ne vrijedi. On je životne navike podredio isključivo nogometu i sve je usmjereno prema tome. Rijetko kada ga možete vidjeti u provodu. Ode na piće ili ručak sa suigračima, ali tu sve staje. Ima životni ritam koji mu odgovora i nema te sile koja će ga skrenuti s tog puta”, objašnjava naš sugovornik sjećajući se scene kada mu je došao ispred zgrade i uzaludno zvonio na vrata. Iako je automobil bio parkiran ispred, Šutalo se nije odazivao.

Germanijak predstavlja: Martin Erlić – bez preskakanja stepenica, trnovitim putem do ispunjenja snova

Germanijak predstavlja: Joško Gvardiol - poniznost temeljena na snažnom karakteru i kućnom odgoju kojom je osvojio nogometni svijet

Germanijak predstavlja: Dominik Livaković - zadarsko dite odraslo na betonskom školskom igralištu

“Malo sam se zabrinuo. Ne javlja se na telefon, vidim da je doma a ne otvara. Zvonio sam susjedima, svim živima dok mi netko nije otvorio vrata. Otišao sam do stana i krenuo lupati na vrata. Nakon nekog vremena, otvara on sav snen. Ja ga gledam, gleda on mene. Rekoh: “Brko, zvonio sam ti”, a on će meni: “Zvono? Prvi dan nakon useljenja sam ga isključio da mogu imati svoj mir”, smije se Bule koji Josipa od milja zove Brko. Dobio je nadimak nakon što je odlučio njegovati taj zaštitni znak muževnosti. I dobro mu stoji. Odaje zrelost…

“Navikao se. Prije par mjeseci sam imao nekog kupca za njegov auto i poslao mu poruku jel’ ga želi prodati ili zamijeniti za nešto drugo. Samo mi je odgovorio: “Brkovi i auto od mene ne idu nikuda”.

Pitamo našeg sugovornika koliko je uspjeh promijenio Šutala. Kod njega se zaista sve odvijalo filmskom brzinom jer je u godinu i pol stigao od statusa 5 stopera Dinama do reprezentativca koji ide na SP, igrača utakmice u Ligi prvaka i potencijalno vrlo visokog transfera.

“Možda smo svi oko njega subjektivni pa ne vidimo neke promjene, ali zaista sam dojma da je to onaj isti Šutalo iz Istre. Skroman, šutljiv van terena a lav na njemu. Ništa se on nije promijenio. Samo nogomet i obitelj. Ma vidi se tu da dolazi iz jedne zdrave sredine. Iz obiteljskog okruženja koje ga je izgradilo kao sportaša, ali prije svega kao čovjeka. Tu su majka Slavica i otac Miro napravili odličan posao. Sve ostalo bilo je suđeno da se dogodi”, dojam je koji Marin Bule nosi o svom igraču za kojeg je i prije ovog “blitz kreiga” tvrdio da je potencijal za najveće klubove.

“Kada ga nitko nije vidio niti na mapi, prepoznao sam u njemu talent. Lako je sada kada se dokazao, ali gdje su svi oni koji ga danas hvale bili prije? Josip nikom ništa ne duguje i dobro zna tko je bio s njima na putu koji ga je doveo tu gdje jest”, zaključuje Marin Bule.