Germanijak predstavlja: Dominik Livaković - zadarsko dite odraslo na betonskom školskom igralištu

Teško da se o Dominiku Livakoviću može još nešto napisati a da već nije pronašlo put do javnosti. Zadarsko dite koje je preko Zagreba i Veslačke stiglo do Dinama i Maksimira, pa potom do reprezentacije. Najbolji vratar u Hrvatskoj, prvi “portir” Dalićeve vrste. I gotovo siguran “pick” na SP-u u Katru. Jer, forma je na najvišoj razini.

“Da vam nema Livakovića, dobili biste osam komada”, rekao je Olivier Giroud nakon utakmice Lige prvaka u Maksimiru.

“Da je vama Livakovića, ne bi se tresli za prolazak skupine do zadnjeg kola”, trebalo mu je odgovoriti…

S Livijem se dugo znamo. Otkako je u ljeto 2016. stigao iz Zagreba u Dinamo krenulo je naše poznanstvo koje je s godinama preraslo na neku višu razinu. Upoznali smo ga dok je imao svijet pod nogama, sudjelovali i zajedno proživljavali njegove krize. Upoznali smo drugačijeg Livakovića od onog kako ga prezentiraju kamere. Često tamo djeluje introvertiran. U svom svijetu. Klasični golman, pomislili biste. Međutim, kada se ugase reflektori i kada se Livi opusti, onda spoznate njegovu drugu stranu. I upravo zato što ne možemo biti potpuno objektivni u ovoj priči, jer kako bi legendarni Tomo Židak rekao: “Svako ima pravo na jednog svog”, a naš je, eto, Livi, okrenuli smo broj Domagoja Muića. Još jedno “zadarsko dite” u surovom nogometnom profesionalizmu, ovo je ljeto zaokružio svoj put i vratio se u svoje Stanove. A upravo tamo je krenula njegova zajednička priča s Dominikom Livakovićem.

“Zapravo, krenula je u osnovnoj školi. Ja sam nešto stariji, ali pohađali smo istu školu u Zadru, igrali za reprezentaciju škole i tu je krenulo naše prijateljstvo”, prisjeća se Muić dok prebire po sjećanjima. Puno je tu anegdota, avantura, zajedničkih trenutaka koje su izgradile čvrsto prijateljstvo koje traje već dva desetljeća.

“Kako sam ja stariji, uzeo sam ga nekako pod svoje. Sjećam se kako je bio jako radoznao kao dijete. Stalno je nešto propitkivao, sve ga je zanimalo. Igrali smo skupa za školu i tu sam ga zapravo prvi puta vidio na golu. Pucaju mu sa svih strana, a mi se međusobno gledamo i mislimo si: “Kakvi refleksi”. Tu je skrenuo pažnju na sebe”, evocira naš sugovornik koji je s njim proveo neko kratko vrijeme u seniorskoj momčadi Zadra. Muić je bio standardan, Livakovića je Tomislav Rogić - Tumba s vremena na vrijeme priključio seniorskim treninzima.

Nije Livaković bio dugo u Zadru. Brzo su otkrili njegov potencijal pa je otišao u Zagreb gdje se priključio mlađim kategorijama i razvijao svoj potencijal s legendarnim trenerom vratara Željkom Nježićem Dedom, koji nas je prošle godine napustio"

“Ostali smo u kontaktu i često smo se čuli. Malo kasnije sam se i sam priključio Zagrebu i postali smo cimeri. Međutim, primijetio sam kako ga je odlazak u metropolu promijenio. Kao da je preko noći odrastao, osamostalio se. Podredio je sve karijeri i zato je stigao ovdje gdje je danas”.

Iz zajedničkih dana puno je uspomena. Praktički su Muić i Livaković bili nerazdvojni. Nije bilo utakmice koju nisu gledali a njihovi okršaji na FIFA-i postali su legendarni.

“To su bili klasični ratovi. Tko je bio bolji? Pitajte njega. I spomenite mu Tottenham”, smije se Muić. Veslačka ulica bila je posljednja zajednička stanica u njihovim karijerama. Livaković je otišao u Dinamo, Muić je gradio svoj put kroz Rudar, Rudeš, Zadar, Sesvete… Međutim spone koje su ih počele vezati još na betonskom igralištu osnovne škole Šimuna Kožičića Belje u Zadru, pa se nastavile na Stanovima i u Kranjčevićevoj, ostale su čvrste do današnjih dana.

“Često su čujemo, a vidimo redovito kada dođe u Zadar. I to su trenuci koji nas oboje opuštaju. Livi je potpuno drugačiji nego pred kamerama. Opušten je, spreman na šalu u svakom trenutku. Na savjet. Zna slušati. Baš prijatelj”, tumači nam Muić koji može napraviti jasnu razliku između Livakovića s početka seniorske priče u Zagrebellu i Livakovića, prvog vratara reprezentacije Hrvatske.

“A gledajte… Prošlo je tu svega u međuvremenu, godine su nas natjerale da sazrijemo. Ogromna je to razlika u govoru tijela, razgovoru za medije, odnosu s okolinom. Oduvijek je bio skroman, ali sada je na to nadogradio neku novu komponentnu, tu lidersku crtu koju ima”.

A nju je Muić zapravo primijetio još u Zagrebu. Naime, kada mu se kasnije priključio, vidio je da Livi sve više sudjeluje u grupnoj pripremi za utakmice ili treninge. Da se nameće svojim autoritetom, znanjem, stavom…

“To su bili neki detalji i razlike koje smo samo tek mi koji smo ga poznavali od prije mogli primijetiti. Recimo, dogovarao je sa starijim igračima kako da stoji zadnja linija na terenu. Pa Livi kaže: “Danas ćemo miješane kopačke”, ostatak momčadi uzme takvu obuću. Bilo mi je malo iznenađenje to vidjeti, ali i nekako drago što je odrastao”.

O Livakoviću danas se zna manje, više sve. Iako priznaje da mu se njegov boravak u Dinamu odužio više nego što je očekivao, Muić smatra kako je Livaković tek sada na pragu najboljih seniorskih godina.

“On je konstanta. Malo su me smetali ti napisi u kojima mu se tražila dlaka u jajetu, ali i nekako ponosan načinom na koji se Dominik nosio s time. Iskreno, nisam ga vidio toliko dugo u Dinamu, ali mi iz nogometa znamo kako se puno stvari treba poklopiti. On je sretan, zadovoljan i sigurno ima još neke ciljeve koje će ispuniti u karijeri”.

Jedan od tih ciljeva je i nastup na Svjetskom prvenstvu. Livaković je sanjao godinama veliko natjecanje, sada mu ga nitko ne može uzeti.

“Neću u Katar, gledat ću SP doma u Zadru i navijati. Znam koliko može, znam da je velika vrijednost i od srca mu želim “cleen sheet” u svakoj utakmici”, poručio je prijatelj iz djetinjstva prvom “portiru” reprezentacije Hrvatske.

Debitirao protiv Čilea, u Rusiji bez nastupa pa naslijedio Subašića

Livaković je u reprezentaciji debitirao u siječnju 2017. godine na prijateljskoj utakmici protiv Čilea. Prethodno je imao 15-ak nastupa za U-21 reprezentaciju pa je njegovo priključivanje seniorima bio neki logičan slijed. U kvalifikacijama za SP u Rusiji bio je redovno na okupljanjima, ali kao pričuva Subašiću. Tijekom kvalifikacija, prijateljskih utakmica uoči SP-a i na samom turniru, Livaković nije upisao nastup. Bio je jedini reprezentativac bez nastupa u Rusiji. Nakon odlaska Subašića, na vrata reprezentacije stao je Kalinić. Međutim, od Walesa u Gradskom vrtu u kolovozu 2019., zapravo je počela Livijeva era na golu reprezentacije Hrvatske. Branio je do kraja kvalifikacija, u Ligi nacija, na Euru 2020. te u kvalifikacijama za Katar gdje je imao određenih problema pa je propustio neke utakmice, ali u zadnjem izdanju Lige nacija Livaković je branio u četiri od šest utakmica i sasvim je izvjesno kako će biti između vratnica u Dohi.