A. LesičkiGermanijak predstavlja - Ivica Ivušić: "Sa 15 godina branio je Militu i Sneijderu, a odrastao je nakon što je primio gol iz kornera"
.png)
Vrijeme Čitanja: 6min | pet. 18.11.22. | 07:59
O vrataru Osijeka i reprezentacije Hrvatske pričao nam je njegov prijatelj Mario Kurilić s kojim je odrastao pod stijenama Kantride i igrao u mlađim reprezentacijama Hrvatske.
Iza Ivice Ivušića je trnovit put. Vratar koji je odlazio da bi se vraćao, padao da bi se dizao. I sa svojih 27 godina ispunio dječački san. Odlazak na Svjetsko prvenstvo nije Ivici Ivušiću stigao po “babi i stričevima”. Nije vratar Osijeka dio neke grupe koja ga je izgurala, osim one u svlačionici Gradskog vrta koja ga je izbacila jer uvijek momčad izbacuje pojedinca. Ivušić se krvavo mučio za sve što je u životu napravio. I to znaju oni koji su cijeli život uz njega.
“Kada je s 14 godina odlazio iz Rijeke u Inter iz Milana, plakao sam kao kišna godina. Od Viškova do Vežice sam plakao za prijateljem. Eto, to je najbolji odgovor kakav je Ivica kao prijatelj i koliko nam znači”, sasvim iskreno nam priča Mario Kurilić. Prijatelji su još od dječačkih dana. Skupa su igrali u Rijeci u koju je Ivušić došao iz Halubjana s Viškova. Proveli su vrijeme na Kantridi, igrali su u reprezentaciji skupa. Stvorili su između sebe nevidljive niti koje vežu to prijateljstvo i danas.
“Bio je u nogometu od malih nogu. Doduše, počeo je kao igrač ali iz nekog razloga odlučio se stati između vratnica i, eto, ostao je tamo. Dobro mu ide”, smije se Kurilić dodavši kako je od prvog dana bilo jasno da je Ivušić totalno posvećen nogometu. Odabir vratarske pozicije dobio je potvrdu kada su s Rijekom nastupali jednog ljeta na šest turnira. Naime, Ivušić je na njih pet dobio trofej za najboljeg vratara. Na nekom od njih spazili su ga skauti Intera iz Milana i brže bolje pokucali na vrata obiteljskog doma Ivušićevih.
“Razmišljali su puno o tome. Silno je obitelj povezana i nikome nije bilo lako odlučite se pustiti Ivicu u Italiju. Dio mene je htio da ostane jer sam u njemu imao prijatelja, a opet, dio mene je znao da je to prilika koja se čeka cijeli život. I mnogi je ne dočekaju. Javio mi je da su odlučili da ide. Rekao mi je to i oboje smo šutjeli. Onda je rekao da je mislio da će mu biti drago zbog mene jer navijam za milanski Inter. Pa smo se počeli smijati”, prisjetio se Kurilić koji smatra kako je Ivušić tim odlaskom preko noći odrastao. I da je taj odlazak u Inter znatno utjecao na njegov karakter.
“Možemo mi svašta misliti, ali on je s 15 godina trenirao s prvom momčadi Intera. S Handanovićem, Cesarom, Zanettijem. Njemu su svaki dan pucali na gol Diego Milito i Wesley Sneijder”, otkriva nam naš sugovornik.
Kako bilo, Ivušić nije htio prihvatiti neke ponude koje je imao iz niželigaša te se odlučio na povratak u Hrvatsku. Izabrao je Istru iz Pule u kojoj se zadržao tri godine.
“Bio je to klasičan korak nazad da napravi dva naprijed. Dobre obrane su ga odvele u Olympiacos. Kako tamo nije branio, nije potonuo već je svoju sreću odlučio potražiti u Osijeku. I stigao je do reprezentacije”.
Vratili smo se malo na zajedničko djetinjstvo u Rijeci. Kurilić se prisjetio jednog detalja koji će puno toga reći o posvećenosti Ivice Ivušića.
“Igrali smo neku utakmicu protiv Istre i dogodilo se da je primio gol izravno iz kornera. Nije mu bilo lako u tim trenucima i samo je nestao. Šest mjeseci ga nije bilo na mapi. Nitko pojma nije imao gdje je Ivica. I onda se vratio, stao na gol i bio je briljantan. Znate što je radio tih šest mjeseci? Individualno je radio na sebi. Svaki dan, daleko od svih. Eto, to je Ivušić”, otkriva nam njegov prijatelj koji ga je uvijek pratio. Znao je otići u Milano na utakmicu. Pula nije bila daleko, Pirej, Osijek… Kada nije mogao, gledao je utakmice na televiziji i navijao iz petnih žila za svog prijatelja. Doduše, to ga je skoro i koštalo.
“Ma bio sam na Pagu, u selu Metajna iz kojeg mi potječu otac i djed. Sjedim u kafiću i gledam utakmicu Osijeka i Hajduka. I Ivušić skine penal u 96. minuti. A ja odletim u zrak od sreće. Zaboravio da je to selo u kojem 99 posto mještana navija za Hajduk. Skoro sam po glavi dobio”, smije se Kurilić kojeg je karijera odvela do Opatije i Grobničana za kojeg danas nastupa na poziciji stopera. Pitamo ga za tu generaciju Hrvatske u kojoj su zajedno igrali.
“S nama je bio Mario Pašalić. Odmah se vidjelo da je klasa. I Dominik Livaković je bio dio te reprezentacije. Evo, sada su ponovno skupa".
A kakav je Ivušić van travnjaka. Kada nogomet padne u drugi plan.
“Obiteljski čovjek. Posvećen sinu Lovri i supruzi Sari. Kako je on kao dijete crpio motivaciju i snagu iz obiteljskih relacija tako je nastavio sada u zrelim igračkim godinama sa svojom obitelji. To je njemu neki temelj svega. Znate kako kažu, 90 posto ste preslika svojih roditelja. A da ste upoznali majku Agicu i tatu Lovra, znali bi na koga je Ivica”, tumači njegov intimus dodavši kako se rijetko vide, ali kada se sretnu onda sreći nema kraja.
“Nema puno vremena, ali kada uhvati koji trenutak onda dođe u Rijeku i tu pada obavezan roštilj. Dva puta godišnje se okupimo kod njega u Viškovu i kreće smijanje. Majstor je od roštilja. Ne znaš je l' bolji s vatrom i mesom ili s protivničkim napadačima”.
Inače, Mario Kurilić je bio kapetan Ivušiću dok su skupa igrali u Rijeci. Imali su neki poseban odnos.
“Bio sam kapetan, ali i on je imalo lidersku crtu u sebi. Lakše smo se nosili sa svime. Skupa, uvijek pričali, donosili odluke, preuzimali odgovornost. Bio je nekako zreliji od ostatka. Glas razuma na travnjaku, ali i u svlačionici. Kada bi netko poletio i iskočio iz nekih regula, brzo bi ga Ivušić vraćao”.
Vratarske kvalitete nisu sporne. One ljudske još manje. Kakav je Ivušić bio kao dijete, takav je i danas. Uvijek spreman pomoći, biti na usluzi suigračima, zauzeti se za njih.
“Ma možda je najbolji primjer Kristijan Fućak s kojim se poznajem s Grobnika. Otišao je u Osijek i nakon nekog vremena se sretnemo i pričamo o svemu. I pitam ga tko mu je najviše pomogao u prilagodbi. I odmah mi je, bez razmišljanja rekao: Ivica Ivušić. Iako nisam niti sumnjao, dobio sam potvrdu”, zaključuje Kurilić koji neće put Dohe. Prijatelja će gledati na televizoru, upravo onako kako su skupa gledali Svjetsko prvenstvo 2014. koje se igralo u Brazilu.
“Prije osam godina smo skupa u Rijeci gledali te utakmice. Tko bi rekao da ću sada gledati njega na televiziji. Sam, ali ponosan. Sve što je u životu radio, sav trud koji je uložio mu se konačno počelo vraćati. Svaki pad i svako dizanje učinilo ga je boljim i jačim. Zaslužio je sve što mu se događa u karijeri”.
