.jpg)
N. RukavinaFutsal Dinamov 'krug' od Šalate 2014., do Draženovog doma 2023.
Vrijeme Čitanja: 10min | sri. 31.05.23. | 11:30
Futsal Dinamo napravio je 'puni krug', od početnog predstavljanja kluba na dupkom punoj Šalati 6. rujna 2014., na kojoj su sudjelovale brojne Dinamove legende, pa sve do konačnog osvajanja naslova prvaka 29. svibnja 2023., kojem su svjedočile brojne Dinamove legende.
Krenulo je glasno, na ispunjenom kultnom zagrebačkom stadionu u centru grada koji od potresa nažalost nije u svojoj punoj funkciji kao i, simbolike li, podosta veći Maksimir. Na 47. obljetnicu Dinamovog osvajanja Kupa velesajamskih gradova, 6. rujna 2014., Šalata je ugostila dva Dinama.
Jedan su predstavljale legende kluba među kojima su bili i današnji istaknuti djelatnici nogometnog Dinama Igor Bišćan i Dario Šimić, zatim, legendarni igrači Silvijo Marić, Tomislav Šokota, Zvonimir Soldo, Slavko Ištvanić, bio je tu i Dubravko Šimenc, ali i legende tada u hrvatskoj javnosti ne toliko poznatog sporta futsala, Matija Capar, Mićo Martić, Hrvoje Penava te Matija Đulvat i Mate Čuljak, dvije osobe koje su osnovale drugi Dinamo koji je te prekrasne rujanske večeri nastupio na stadionu u neposrednoj blizini zagrebačke katedrale…
Tog dana se prvi put široj javnosti predstavio Futsal Dinamo. Klub koji je osnovan dvije i pol godine ranije, s ciljem razvoja mladih igrača, ali i s ciljem promocije tog brzo-rastućeg sporta kojeg je 1930. osnovao argentinski katolički profesor u Urugvaju iako Brazilci nikada neće priznati Urugvajcima (a još manje Argentincima) da su stvorili sport koji je prema nekim (ne doduše potvrđenim) podacima na amaterskoj razini popularniji čak i od nogometa (u osnovnim i srednjim školama te na fakultetima diljem svijeta mladi igraju pretežito futsal).
Međutim, taj klub koji u svojem nazivu nosi ime sporta kojim se bavi, ali i 'sveto ime Dinamo', do Šalate 2014. bio je poznat tek šačici zaljubljenika u futsal budući da se u prvoj sezoni (2012./13.) svojeg postojanja natjecao u 2.HMNL Sjever (završio je drugi), a u drugoj je seniorska momčad odigrala samo jednu utakmicu Regionalnog kupa. Izuzev te jedne seniorske utakmice, u sezoni 2013./14. Futsal Dinamo je funkcionirao samo na omladinskoj razini.
Futsal Dinamo u Regionalnom kupu, sezona 2013./14.I onda je došlo do 'buma' koji je svoj vrhunac doživio prošli produženi vikend….
U POČETNIM DANIMA NIJE SE PRIČALO O NASLOVIMA PRVAKA
Ne dakako svi, ali pozamašan broj navijača Dinama period od negdje 2012. (čak i 2010.) do 2016. (čak i 2018.) smatra najtmurnijim u povijesti kluba. Što bi nekome tko nije upoznat s kontekstom priče možda djelovalo suludo budući da je Dinamo u tom periodu osvojio brojne trofeje, a svake sezone (izuzev 2017./18.) igrao je skupine europskih natjecanja. Dinamovi navijači (ne svi, ali pozamašan broj njih), tada su bili nepodobni na tribinama zagrebačkog kluba. Klub ih više nije htio vidjeti na utakmicama, a mnogi navijači, nažalost, više nisu htjeli vidjeti ni klub.
Dinamo je bio vječiti prvak. Ljudi koji su upravljali tim klubom, 'nogometni faraoni', nedodirljiva bića radila su ono što on(i) hoće, a Dinamovim navijačima poručivali su 'neka si osnuju svoj Dinamo'.
Dinamovi navijači su ih poslušali, ali ne na uštrb nogometnog Dinama! Od njega Dinamovi navijači nikada nisu odustali, pa ni u ta (naj)tmurn(ij)a vremena.
„Želimo posebno naglasiti da MNK Futsal Dinamo nije nikakva vrsta zamjene za NK Dinamo, niti njegovo pokretanje znači da će se u manjoj mjeri pratiti i voditi o računa o Dinamu koji ima prioritet na svim poljima, nego želimo da i MNK, u neka buduća, sretnija vremena postane i službeno dio udruge građana NK Dinamo što sada, iz poznatih razloga, nije moguće“, stoji u inicijalnom priopćenju navijačke grupe prije svega nogometnog Dinama povodom aktiviranja u rad Futsal Dinama.
Boysi su ovih devet godina ostali iznimno dosljedni toj tvrdnji. Kada im nije bio dozvoljen ulazak na Maksimir, svoju dinamovštinu i navijaštvo iskazivali su na utakmicama Futsal Dinama. Kada su se malo promijenili odnosi kluba prema svojim navijačima, BBB-ima je nogometni Dinamo bio i ostao apsolutni prioritet, što je jedino normalno i ispravno.
Ako Dinamo igra Ligu prvaka ili se s Hajdukom bori za naslov, pa naravno da će BBB i ostali navijači više ići na utakmice Dinama, nego Futsal Dinama ili KK Dinama.
Međutim, njihova podrška Futsal Dinamu nikada nije bila upitna, u niti jednom trenutku u ovih devet godina, koliko god cinici znali isticati da se euforija 'ispuhala', da više nema publike kao prije. Boysi i Dinamovi navijači nikada nisu zaboravili zašto je pokrenut članski Futsal Dinamo i što je taj klub donio navijačima u teškim vremenima za njihov klub i tu često spominjanu, a dosta apstraktnu 'dinamovštinu'.
Futsal Dinamo je za mnoge navijače Dinama, pritom ne mislimo samo na Bad Blue Boyse, te 2014. predstavljao nekakvo 'svjetlo na kraju mračnog i dugačkog tunela'. Nekakvu iskru koja je ponovno upalila vatru njihove borbe, vratila im snove o Dinamu kakvog žele. Dala im je dodatni motiv da na primjeru 'Futsal Dinama' pokažu funkcionalnost jednog urednog i samoodrživog članskog kluba koji gaji izvorne sportske vrijednost.
IPAK, DINAMO MORA GANJATI TROFEJE…
Napisali smo da je krenulo glasno, ali i s ne baš prevelikim rezultatskim ambicijama. Početna ideja tog 'demokratskog' Futsal Dinama bila je dobiti klub na kojem će se navijači Dinama nesmetano moći okupljati, družiti, popiti koju pivu (jer piva i nogomet idu zajedno), navijati za svoju 'svetinju', a da nisu okruženi interventnom policijom, da na navijačkoj tribini nije više zaštitara nego navijača i to nerijetko na nekakvim 'sporednim' utakmicama protiv recimo Lokomotive na kišnu nedjelju u 16 sati. Željeli su, prije svega, nastaviti tradiciju navijanja za Dinamo i očuvati tu tradiciju u teškim vremenima po navijače.
Međutim, samo ime 'Dinamo' jednostavno ne poznaje nedostatak prave sportske ambicije. Za Dinamo je 'prirodno' biti prvi, biti najbolji. Tako se ta prva, volonterska uprava i postavila. Složila se jaka momčad s nogometnim legendama Tomom Šokotom i Antonijom Franjom, ali i sjajnim igračima futsala i haklerima Matijom Đulvatom, Goranom Škorićem, Markom Pavlovićem, Filipom Pezeljom, Nikolom Grgićem, Ivanom Majićem i drugima. Ta momčad u prvoj sezoni suvereno je osvojila tri trofeja u 2. ligi i regionalnom kupu. Prvi upravo u ispunjenom Draženovom domu protiv prvaka Alumnusa.
U idućih sedam prvoligaških sezona, Dinamo je šest puta igrao polufinale i jednom četvrtfinale prvenstva. Bio je klub u vrhu hrvatskog futsala, jedini koji je svih sedam godina igrao doigravanje. Uvijek je bio pretendent za naslov, ali falilo je ono što Dinamo, između ostalog, čini 'Dinamom'. Naslov prvaka.
Klub je postepeno rastao. Iz sezonu u sezonu. Uspon je bio spor, ali kontinuiran, iako je, kao i u svim klubovima, bilo i (najčešće kratkotrajnih) padova. Počelo se s 0 zaposlenih. Sada ih ima već podosta u Školi futsala, ali i samom klubu. U klubu trenira više od 200 djece, događaji poput završnice Kupa, prvenstva Hrvatske za U15 kategoriju, pa i samo finale prvenstva organiziraju se na razini UEFA-ine Lige prvaka (još uvijek se čeka futsalska 'Europska liga'). No, iako je klub danas dosegao (gotovo) profesionalnu razinu, volonteri su i dalje ti bez kojih bi cijela ova priča bila teško ostvariva.
BILO JE TEŠKIH TRENUTAKA I DOSTA SKEPTICIZMA
Klub se suočavao s brojnim problemima, preprekama i poteškoćama, kao uostalom i svaki drugi klub, ali kod Futsal Dinama su te prepreke bile ipak dosta neuobičajenije. Izbacivali su ga iz Dvojke jer previše navijača 'ko fol' narušava statiku objekta. Zbog banalnog birokratskog propusta Dinamo je jedne godine izbačen iz Kupa. Pokušavala mu se prišiti 'drakonska' kazna zbog baklji na Šalati 2018. iako se cijela država manje od dva mjeseca ranije divila Zagrebu koji je 'svijetlio kao Betlehem' na dočeku srebrnih nogometaša.
Klub je u kratkom periodu proživio dvije velike tragedije. Na dan kada je ova momčad, pod imenom Cvjetno Poliklinika Milojević, osvojila svoju prvu Kutiju šibica, preminuo je jedan od dvojice osnivača Futsal Dinama Mate Čuljak. Pola godine kasnije, u prometnoj nesreći na putu iz Šibenika preminuli su igrač i trener kluba, Oskar Kadrnka i Matija Capar.
Borilo se sa sponzorima, medijskim ignoriranjem sporta (posebno u počecima), ali i dijelom Dinamovog navijačkog puka koji se nije libio davati 'objektivne' packe na funkcioniranje samog kluba…
Mnogi dinamovci, posebno oni koji 'nisu bili za bivšu upravu GNK Dinama, ali im nije baš ni smetala', cinično su govorili, "svaka čast na navijanje, ali to bu se brzo ispuhalo".
Na svaku slabiju posjetu, govorili su: „Jesam vam rekao“.
Nekada su 'zabrinuto' ispitivali: „Zašto Boysi više ne dolaze u tolikom broju na utakmice kluba kao prije?“
„Kakav je to Dinamo koji ne može osvojiti trofej?“
Nekada su se spominjale i teže konstrukcije, da „Tko to sve financira?“ (iako klub svake godine na Skupštini i na službenim kanalima objavljuje financijsko izvješće kluba), a vrlo se često znalo čuti i da je Futsal Dinamo „umjetan klub koji nema pravu emociju“.
Odgovor na sve te opaske dala je ova, ne samo finalna serija:
- Ne bu se brzo ispuhalo. Dapače.
- Posjeta ne pada, samo raste.
- Boysi dolaze u nikad većem broju
- To sve financiraju ponosni navijači, članovi, plavi prijatelji i sponzori kluba
- Futsal Dinamo je prvak države, a u svojim vitrinama ima još pet trofeja
- Ako utakmice u Dvojci protiv Novog vremena i dvije finalne protiv Olmissuma nisu prava Dinamova emocija, onda ne znamo što je.
No, više od svega, Futsal Dinamo predstavlja onu izvornu dinamovštinu, romantičarsku emociju koju je suvremeni profesionalni sport, posebno nogomet, nekako izgubio.
Recimo, nakon svake domaće utakmice, igrači Futsal Dinama se s navijačima druže u kafiću u podnožju tribina Doma sportova. U klubu igra dosta studenata koji igraju sveučilišna prvenstva s kolegama iz klupe. Same utakmice Futsal Dinama ne nude previše dodatnog sadržaja. Samo nogomet, cugu i poneku košticu ili kikiriki. Navijači ne čekaju do poluvremena ulazak u dvoranu, piva se konzumira bez ikakvih incidenata. Domaći navijači među sobom apeliraju da se u euforiji ne bacaju čaše na parket i da se ne rade sr**a. Gostujuće navijače i delegacije paze volonteri i djelatnici kluba. Muzika na utakmica je urbana, purgerska. Članovi uprave kluba i službeni spiker brišu po potrebi parket. I, ono najbitnije, utakmice Futsal Dinama, a to zna svatko tko je došao na najmanje jednu, privlače jako puno pripadnica ljepšeg spola i obitelji, klinci na poluvremenu jurcaju po parketu, napucavaju lopte, skaču i slave, u neposrednoj blizini navijača…
STVARANJE DINAMOVE OBITELJI
Nakon osvajanja naslova prvaka države, kapetan Ivan Pavlić i izdanak Dinamove škole Futsala, 22-godišnji Mateo Mužar, koji s nepune 23 godine već ima 119 nastupa za klub, uzeli su svaki po jedan pokal (klub ih je dobio dva, jedan u trajno vlasništvo, a drugi prijelazni) i nabacili 'korteo' od Cibone do Doma sportova, matične Dinamove dvorane. U tom korteu euforični navijači 'oteli' su im trofeje, pale su i šale da bi kante mogle nestati i vratiti se pred uredom zamotne u novinski papir kao i trofej KVG-a iz 1967. Navijači su se fotografirali s trofejima i igračima, njih barem 1000 idućeg je jutra (ili popodneva) u svojim mobitelima imalo fotografiju s Dinamovim trofejima. Pjevale su se Dinamove pjesme, palili baklje, ta inače vrlo kratka ruta između dvije kultne dvorane trajala je preko sat vremena…
Završnica tekuće nogometne sezone i playoff serija Futsal Dinama (i KK Dinama) podsjetila su na romantičarsko sportsko doba, kada su Dinamo, Cibona, Badel i ostali zagrebački klubovi bili sjedinjeni među sobom, sa Zagrepčanima i svojom publikom. Iznimno je, za Dinamove navijače, bilo lijepo vidjeti i da se i Dinamovi nogometaši vraćaju tim izvornim vrijednostima. Sada već tradicionalna proslava naslova prvaka s navijačima na Macoli, 'koncert' pod Zapadom nakon utakmice u nedjelju, ali i dolazak na utakmice Futsal Dinama, na kojima su doslovno 'stopljeni' s navijačima i običnom publikom, fotografiraju se s njima…
A to je možda i najveća Dinamova pobjeda ove sezone. Veća i od Dinamovih naslova prvaka, igranja nogometne Lige prvaka, plasiranja u futsalsku, sjajne debitantske sezone košarkaša u Premijer ligi… Najveća pobjeda je povratak te plave sinergije u kojoj si zagrebački klubovi međusobno čestitaju titule na društvenim mrežama, pozivaju navijače na utakmice 'bratskih' klubova, igrači i djelatnici sami dolaze na njih.
Na kultnoj Šalati 2014. Dinamove zvijezde predstavljale su legende kluba koje su proteklih tjedana bile na utakmicama Futsal Dinama. Velimir Zajec, Dario Šimić, Igor Bišćan, Tomislav Šokota, Antonio Franja, Silvio Marić, Dubravko Šimenc, bili su tu brojni sadašnji (Luka Ivanušec, Dominik Livaković, Stefan Ristovski, Robert Ljubičić, Martin Baturina, Luka Menalo, Boško Šutalo… ) i bivši igrači GNK Dinama poput Andreja Kramarića, Josipa Brekala, Filipa Lončarića i drugih, Dinamovaca iz ostalih sportova, igrači i uprava KK Dinama i dakako bivši igrači Futsal Dinama poput Davora Kanjuha, Mihovila Prgometa, Jakova Grcića, Sadata Ziberija, Mateja Horvata, Miće Martića i ostalih, neka se nitko ne uvrijedi ako ih nismo spomenuli.
Uz sve njih, povijesni naslov prvaka ispratili su i onih kojih više nema. Dresovi Oskara Kadrnke i Matije Capara posljednjih pet godina obješeni su na svakoj domaćoj utakmici kluba. Navijači su u ponedjeljak mahali samo s dvije zastave, one s likovima Matije i Oskara. Skandirali su se njihova imena, zajedno s imenom 'malonogometnog maga' Mate Čuljka koji je negdje na nebu sa šeretskim osmjehom ispratio ovaj uspjeh o kojem ni najveći luđaci nisu sanjali kada su on i trener Matija Đulvat 2012. pokrenuli Futsal Dinamo.
.jpg)
Slavlje u Domu sportova potrajalo je do zore, negdje i do kasnije, a nakon ove cijele sezone Dinamovo jutro moglo bi biti dosta vedro i sunčano.
