Za Capija, Oskara i Čulju, za Dinamo, za Zagreb!

Jutro nakon osvojenog naslova. Nakon još jedne plavom euforijom obojane noći i to u samo tri dana. Nakon baklji na prozorima Draženova doma, nakon visoko podignutog pehara koji nije samo komad lima u prašnjavoj vitrini, koji su dotaknuli navijači, koji je osvojen od njih i za njih. Od dinamovaca Dinamu, od Dinama dinamovcima. Za one koji su Futsal Dinamu dali najvrijednije, za Capija, Oskara i Čulju. Za Zagreb. Njegovu sliku i priliku svega što treba biti.

Prouči cjelokupnu ponudu za nogomet na Germaniji i zaigraj odmah (Igraj odgovorno, 18+)

Petak je u paklenoj vrućini pod Ciboninim tornjem najavio da bi ovaj vikend za dinamovce mogao biti povijesni, ako se u ponedjeljak na istom mjestu i u isto vrijeme uzme napokon dugo očekivani naslov prvaka Hrvatske. Ne samo zbog naslova kao takvoga, već zbog jedinstva koje se proželo u tri dana. Tramvaji, ulice, kafići, sve je bilo krcato Dinamovim obilježjima, ekipom koja s posla juri na utakmicu, koja produženi vikend misli iskoristiti za proslavu prvaka jer osjeća da treba biti tu, da ovo nije samo još jedan pehar u nizu bogate plave povijesti, da je ovo ono što je godinama nedostajalo.

Ista ekipa s petka je u nedjelju pozdravila prvake HNL-a na oronulom Maksimiru u jednoj od najčarobnijih noći koje su se ondje mogle doživjeti. Nešto sitnije od 20 tisuća zaljubljenika u plavu boju slavilo je dugo s igračima podizanje još jednog pehara, a onda već sutradan očekivalo i vjerovalo u drugi, daleko neizvjesniji.

"Drago mi je da se našla poveznica između tribina i terena, vjerujem da svi skupa možemo biti još povezaniji, a rezultati adekvatni tome i da će ih biti još više u budućnosti”, rekao je nakon sjajne utakmice emotivno Igor Bišćan ne uspjevajući sakriti osmijeh lica. Trener Modrih kojemu su Bad Blue Boysi skandirali još prije nekoliko tjedana na Macoli, a on je samo samozatajno mahnuo rukom, zapljeskao okupljenima i vratio se dovršiti posao, a slavlje prepustio svojim igračima i navijačima. Trener koji je u nedjelju stvorio jednu od najispravnijih (ako ju možemo subjektivno tako nazvati), scena na terenu: krenuo je polako, s rukama na leđima, u pobjedničkoj majici, korak po korak, prema sjeveru koji je već slavio s igračima. Stajao je podno tribine kojoj je još kao igrač donosio toliko radosti i gledao u prizor koji baš ništa ne može kupiti, upijao dinamovštinu koja se našla u tom trenutku, toliko savršenom trenutku.

Bišćan nakon naslova: "Najdraža titula? Ova sigurno!"

Sve je navodilo na to da će negdje nešto eruptirati. I dogodilo se to u ponedjeljak.

Kažu da je bilo pet, šest tisuća navijača u Ciboni, ali vjerujte bilo je više. Stajali su u hodnicima, po stepenicama, svi su htjeli biti dio povijesti. Prebrojati se nije moglo jer ono što je kolalo Zagrebom ovaj vikend nije bilo normalno, nije bilo realno. Svaki dio grada odisao je plavom bojom, svaki trenutak svi su pričali o Dinamu. ‘Malom’, ‘velikom’, nebitno. Dinamo je opet postao glavna tema u gradu. Ne zbog političkih prevrtanja, ne zbog tjeralica, nego zbog sebe, zbog svoje veličine, zbog veličine svoga imena. Ono je opet na ponos svome gradu, a na ponos njemu su njegovi navijači. Okupili su se podno Tornja, činilo se, svi koji su taj dan bili u metropoli. Grlili su se poslovni kolege, ekipe s tribine, kvartovski frendovi, roditelji su dovodili djecu da im pokažu što znači Dinamo. Oni koji su uz Futsal Dinamo stajali dok je bio još u povojima, oni koji su svoje karijere i ime napravili u velikom Dinamu, oni koji su i sada, poput Darija Šimića, u hrvatskom prvaku. Razlike nije bilo, u Ciboni su tu noć svi, baš svi, bili jedno.

S Cicom je osvojio HNL, a sada dočekao i naslov s Dinamom: "Suza suzu stiže, ova priča je zaslužila ovakav rasplet"

Germanijak.hr postava 36. kola: Dinamovci 'privatizirali' posljednju najpostavu sezone, Istrinom Pirlu potez kola

Bez incidenata, uz pljesak i palom protivniku, uz temperaturu koja premašuje najtoplije ljetne dane, uz savršenstvo ‘plavog pakla’, Futsal Dinamo je isti vikend kao i njegov veliki brat podigao svoj prvi, toliko iščekivani, devet godina građeni, trofej hrvatskog prvaka. A poslije… Što da vam pričamo. Što da vam pričamo da su s prozora Cibonina tornja sa svojim navijačima, s bakljama i peharom u ruci igrači pjevali Dinamove pjesme i slavili titulu. Da su se spustili među njih, da su ih grlili i zajedno s njima plakali. Da su ih sve pozivali na proslavu gdje god se išlo jer su i oni jednako uklesani u ovaj pehar kao i svaki igrač koji je ikada na svoja prsa stavio grb kluba. Svaki gol zabijen od osnutka kluba u ovom je trofeju. 

Dinamo je u ovom vikendu dobio snagu na kojoj može graditi sve buduće uspjehe. Dinamo ne kao GNK, ne kao MNK, nego - Dinamo kao pokret. Opet je živ, opet se osjeti u zraku, opet se osjeti u pjesmama i venama. Žive ga klinci po kvartovima, očevi na tribinama, živi ga navijač Arsenala koji je iz Dublina došao pogledati sinoćnju utakmicu i koji je rukama i glasnicama pratio navijanje Boysa. Prođete usnulim Zagrebom u zoru Dana državnosti. Miran je, spokojan, odmara, a opet osjećate Dinamo.

Ovaj naslov nije bio za prestiž. Ovaj naslov je za Dinamo, za njegov Zagreb.

Futsal Dinamo je prvak Hrvatske!