.jpg)
Četiri priče prvog dijela sezone: Livaji i Jakolišu plus, Mierezu i Petkoviću minus
Vrijeme Čitanja: 11min | sub. 25.12.21. | 08:00
Izdvojili smo pojedince koji su po nama obilježili prvi dio nogometne sezone
Možda je previše subjektivno reći da je prvi dio sezone 2021./2022. bio najbolji otkad postoji HNL, ali sigurno nismo daleko od istine. Podatak da su četiri momčadi još uvijek u borbi za naslov prvaka ide u prilog toj tvrdnji, a tome treba dodati da je u 99 utakmica postignuto ukupno 288 golova što je u prosjeku 2,9 gola po utakmici. Najviše ikada u dosadašnjih 30 sezona u najvećem rangu domaćeg nogometa.
.jpeg)
Igrao se dobar nogomet na svim stadionima, veliki dobitak su sve bolji hibridni travnjaci pa su igrači mogli pokazati znanje, kvalitetu i talent. Vidjeli smo mnogo spektakularnih dvoboja, rezultatskih preokreta, golova i velemajstorskih poteza, sve ono što nogomet čini najljepšom igrom na svijetu.
Za vas smo odlučili izdvojiti pojedince koji su na pozitivan ili negativan način obilježili prvi dio sezone, kroz četiri priče. Prije svega, tko je bio najbolji igrač, tko je bio najveće iznenađenje, tko je ostao dužan te tko je po našem mišljenju razočarao odnosno nije ispunio očekivanja.
NAJBOLJI IGRAČ – MARKO LIVAJA
Malo je onih koji se neće složiti da je desetka Hajduka Marko Livaja bio najbolji igrač prvog dijela sezone. Priznanje su mu već odali kapetani ostalih klubova koji su ga izabrali za najboljeg igrača u kalendarskoj godini, što u 19 godina otkad izbor postoji nije uspjelo nikome iz Hajduka.
Ono što je Livaja pokazivao ove sezone na svim stadionima HNL-a mogu samo velemajstori, daleko je najzaslužniji što je Hajduk još uvijek u igri za oba domaća trofeja. Upisao je 22 nastupa u prvenstvu, Kupu i kvalifikacijama za Konferencijsku ligu, postigao 17 golova uz sedam asistencija za ukupno 1914 minuta igre. Propustio je samo dvije utakmice, obje je Hajduk izgubio. Najprije zbog lakše ozljede nije putovao u Kazahstan na uzvrat protiv Tobola gdje su Splićani doživjeli jednu od najvećih blamaža u klupskoj povijesti. Vidjelo se odmah da bez Livaje Hajduk nije ista momčad, a to se potvrdilo u gostima kod Šibenika kada nije igrao zbog tri žuta kartona. Na Šubićevcu nije imao tko dati gol iz nekoliko velikih prilika pa su domaći slavili s 2:0. S Livajom u postavi Bijeli su izgubili dva domaća derbija protiv Osijeka i Rijeke te u gostima kod Slaven Belupa, ali i tada je bio najbolji igrač momčadi.
Uz izravno sudjelovanje u 24 gola (17+7) Livajina bi statistika bila još impresivnija da se broje predasistencije i akcije u kojima je odigrao ključnu ulogu. Kao primjerice u nedavnom remiju 3:3 kod Lokomotive kada je odličnim potezima stvorio situacije iz kojih je Mlakar postigao dva gola. Livaja ima potpuno slobodu u Hajduku, u svakom smislu, i na povjerenje uzvraća odličnim igrama. Vuče momčad kad joj ne ide, daje ritam igri, razigrava suigrače i daje im savjete kako se trebaju postaviti u određenim situacijama na terenu. Premda je kapetanska vrpca oko ruke Lovre Kalinića, koji to apsolutno zaslužuje, Livaja se postavlja kapetanski i vodi momčad prema postavljenim ciljevima.
Nije stoga čudo da uživa apsolutnu podršku navijača, mnogi ga smatraju božanstvom i čovjekom koji će Hajduku vratiti stari sjaj. Ne smeta mu niti se žali na primjedbe da Hajduk previše ovisi o njemu, dok je trener bio Jens Gustafsson mogli bi se složiti s tim, ali od dolaska Valdasa Dambrauskasa situacija se promijenila. Proigrali su i ostali, Livaja i dalje alfa i omega Bijelih, ali više nije jedini opasan. Još kada mu se u napadu priključi Nikola Kalinić, biti će to sasvim druga priča u odnosu na prvi dio sezone.
Igrama u bijelom dresu zaslužio je povratak u reprezentaciju, izbornik Zlatko Dalić ga je u rujnu pozvao u nacionalnu vrstu i dao mu minutažu u sedam kvalifikacijskih utakmica za SP u Katru. Livaja je postigao dva gola, najprije na Poljudu protiv Slovenije u pobjedi 3:0 te potom u identičnoj pobjedi na Cipru. Dodao je tome jednu asistenciju na Malti, apsolutno opravdao Dalićev poziv. Nastavi li s dobrim igrama sigurno će biti među putnicima za Katar, ali nećete od njega čuti velike riječi i najave. Livaja svoje pokazuje na terenu, na svakom treningu i na svakoj utakmici. Vratio je navijačima Hajduka vjeru da nakon višegodišnjeg posta mogu doći do trofeja, s naglaskom na naslov prvaka Hrvatske.
.jpg)
NAJVEĆE IZNENAĐENJE – MARIN JAKOLIŠ
Najljepša priča prvog dijela sezone u Hrvatskoj je napadač Šibenika Marin Jakoliš, treći strijelac lige s 10 golova čemu je dodao pet asistencija. Takav učinak hitrog krila nije očekivao apsolutno nitko, možda čak ni on sam kada je pristao vratiti se na Šubićevac iz Hajduka. Došao je na posudbu s pravom otkupa koji će vjerojatno biti realiziran za iznos od 250 tisuća eura. To se doima kao odličan posao za Šibenik, prije šest mjeseci su predosjetili da bi im mlađi Jakoliš mogao biti pravi jackpot, sad samo trebaju pronaći 250 tisuća eura. Po posljednjim informacijama to će se dogoditi mada imaju problema s novcem zbog čega su kolumbijski vlasnici pronašli partnere koji će financijskom injekcijom pomoći klubu. Tko god dao novac, ulaganje u Jakoliša će se Šibenčanima isplatiti.
Kako se Jakoliš od ružnog pačeta u Hajduku pretvorio u prekrasnog labuda u Šibeniku teško je jednostavno objasniti. Na Poljudu je proživljavao teško razdoblje karijere, igrao je neredovito, kada bi dobio šansu nije ju znao iskoristiti i bilo je jasno da igra pod velikim pritiskom. Za Splićane je nastupio 51 put u službenim utakmicama i postigao samo dva gola, što je za napadača uistinu premalo. Treba reći, dio utakmica odigrao je na bočnim pozicijama kada je trener Bijelih bio Igor Tudor, pošteno je i marljivo radio ono što se od njega tražilo, ali jednostavno mu nije išlo. Doživio je i ružne neugodnosti prije godinu i pol dana, netko mu je gnjusnim grafitima išarao obiteljsku kuću u Šibeniku, očito nezadovoljan Jakoliševim igrama u Hajduku. Jasno da mu nije bilo lako sve to gledati, slušati i čitati, ali Jakoliš nikada nije rekao lošu riječ protiv Hajduka i ljudi s kojima je na bilo koji način surađivao.
Sve što na Poljudu nije imao dobio je na Šubićevcu, trener Mario Rosas mu je dao povjerenje, oslobodio se velikog pritiska i dobio slobodu u igri. Vjerovao je Jakoliš u sebe i svoj potencijal, Šibenik je složio momčad u kojoj je još nekoliko igrača koji su u prethodnim klubovima bili otpisani pa su svi zajedno kliknuli, pronašli zajednički motiv da pokažu kako znaju igrati. Jakoliš je dobio priliku da igra na lijevom krilu odakle kao dešnjak može ući u sredinu, a može proći i po boku. Do izražaja je konačno došla njegova brzina, Šibenikova kontra u prvom je dijelu sezone bila vrlo ubojita. Nakon samo sedam utakmica postigao je četiri gola uz četiri asistencije, Narančasti su igrali lepršavo, atraktivno i efikasno. U svakoj se utakmici vidjelo da u momčadi Šibenika vlada odlična atmosfera, što je poticajno za svakog igrača, naročito onog u čije se kvalitete dugo sumnjalo.
Danas nitko ne sumnja u Jakoliša, iza njega je najbolja polusezona u karijeri i s optimizmom može gledati na budućnost. Sve je zaslužio radom i vjerom u sebe, čim je netko čvrsto stao uz njega na povjerenje je uzvratio odličnim igrama i uzornim ponašanjem. Njegov slučaj pozitivan je primjer mnogima koji sumnjaju u sebe, što god da prolaze nikada ne smiju prestati vjerovati u vlastite mogućnosti.
NAJVEĆE RAZOČARANJE – RAMON MIEREZ
Igrač koji u jednoj sezoni HNL-a postigne 20 i više golova u većini slučajeva zasluži titulu najboljeg strijelaca lige. Argentinac Ramon Mierez je lani 22 puta zatresao mrežu protivnika i potpuno zasluženo postao najbolji golgeter u Hrvatskoj te bio jedan od najzaslužnijih što je Osijek dugo prijetio Dinamu u borbi za naslov prvaka države. Mierez je nedvojbeno paklen igrač, nogometaš koji trči, radi, prima i daje udarce, tipičan primjer argentinskog pa i južnoameričkog napadača. Sve te karakteristike pokazao je još u dersu Istre 1961 kada je 2018. godine došao na Aldo Drosinu iz Tigrea, a posredstvom Alavesa. Imao je 21 godinu i prvi put došao u Europu, pamtimo da mu nije dugo trebalo da se istakne agresivnošću, trkom i zalaganjem.
Sve to je vidio Nenad Bjelica koji ga je doveo u Osijek i dao mu glavnu ulogu u napadu. Bjeličine španjolske veze još su jake, Alaves je pristao na posudbu s pravom otkupa pa je „El Toro“ došao na Gradski vrt krajem kolovoza 2020. godine. I počeo tresti mreže, sa svih pozicija i na sve načine, pogađao je što je god zamislio. Posebno opasan bio je u skoku, zabio je 10 golova glavom u jednoj sezoni što je rekord u HNL-u. Logično, jasno i opravdano, Osijek je otkupio Miereza od Alavesa, platio za njega 2,5 milijuna eura i označio ga igračem „bijelo-plave“ budućnosti. Nakon odlične prošle sezone Miereza su htjeli i bogatiji klubovi, ali Osijek i Bjelica odbili su sve ponude.
Međutim, sve što je Argentincu išlo od ruke, ili bolje rečeno od glave i noge, u prošloj sezoni, nije se ponovilo u tekućoj sezoni. Jednostavno, neće ga gol, ne zabija ni iz čistih prilika, niti iz prekida, niti s bijele točke. U 17 HNL nastupa postigao je samo tri gola, još jedan gol dodao je u Kupu. Zbog slabe golgeterske forme koja nije pratila opravdana očekivanja smatramo ga najvećim razočaranjem dosadašnjeg dijela sezone. Prvenstvo je otvorio golom u prvom kolu protiv Šibenika 16. srpnja, mjesec dana kasnije zabio je jedini gol u derbiju protiv Rijeke da bi na treći gol čekao gotovo četiri mjeseca.
Opet je zatresao mrežu Šibenika, 12. prosinca na Gradskom vrtu. Imao je i manjih problema s ozljedama, naravno da mu je palo i samopouzdanje nakon nekih velikih promašaja, ali ima i imat će povjerenje trenera Bjelice. Zato što uvijek odradi prljav posao, bori se s obranama, iznuđuje prekršaje, neumorno trči u visokom presingu. Zapravo, sve radi kako treba osim zabijanja golova, po broju upućenih udaraca prema vratima na razini je prošle sezone, ali lopte ne ulaze u mrežu. Pamtimo promašaje protiv Hajduka i Lokomotive kada u situacijama jedan na jedan nije nadmudrio Lovru Kalinića i Ivana Nevistića.
Međutim, i bez Mierezovog golgeterskog učinka Osijek je na vrhu ljestvice izjednačen s Dinamom i Rijekom. Možemo samo zamisliti što bi bilo da je Argentinac u prošlogodišnjoj golgeterskoj formi. Koliko je važan za momčad pokazao je u zadnjoj utakmici sezone, dobio je većinu duela s obranom Hajduka, čuvao loptu i iznuđivao prekide. Zbog toga će uvijek imati trenerovo povjerenje, vrati li mu se osjećaj za gol na proljeće od Osječana možemo očekivati velike stvari. Treba im „El Toro“ iz prošle sezone, bik koji ruši sve obrane i zabija golove.
NAJVEĆI DUŽNIK - BRUNO PETKOVIĆ
Od velikih igrača veća su i očekivanja, a Bruna Petkovića smatramo velikim, izuzetnim nogometašem. I držimo da je s obzirom na kvalitetu, znanje, potencijal i dosadašnji status najveći dužnik u prvom dijelu sezone. Dinamo je bez dvojbe najbolja momčad u Hrvatskoj, najveća koncentracija kvalitete nalazi su u maksimirskoj svlačionici, a najbolji među Modrima je Petković. Uz dužno poštovanje ostalima, 27-godišnji napadač je onaj kojeg svi ljubitelji nogometa obožavaju gledati kada ima svoj dan. Problem Dinama i Petkovića je taj što nema uvijek svoj dan, igra „toplo-hladno“ i to se osjetilo u prvom dijelu sezone. Možda je na to utjecao umor, zasićenost, sitne ozljede koje mora zaraditi jer stalno igra na granici prekršaja, a protivnici ga ne štede.
Možda je razlog i karakter, nezainteresiranost, flegmatičnost, nešto treće što ga vjerojatno koči da u kontinuitetu pruža odlične partije. A znamo da može jer je nogometni genijalac, majstor koji sve vidi i sve zna, nesebičan do te mjere da ne inzistira na zabijanju golova već na lijepom potezu i razigravanju suigrača. I kad je raspoložen, užitak je gledati što radi na terenu, na poziciji koju god odabere jer je igrač koji zaslužuje maksimalnu slobodu.
U prvom dijelu sezone upisao je ukupno 28 nastupa, od toga 15 u HNL-u u kojima je postigao pet golova uz tri asistencije. Od tih pet golova u prvenstvu tri je postigao s bijele točke, samo dva iz igre što je ipak nedovoljno za takvog igrača. Naravno, ne može se njegova polusezona promatrati samo kroz kontekst domaćeg prvenstva, Dinamu su važnije utakmice u europskim natjecanjima i tu je Petković imao odličnih partija. Postigao je važan gol u 3. kolu kvalifikacija za Ligu prvaka protiv Legije, cijela momčad Dinama podbacila je u dvoboju protiv Sheriffa iz Tiraspola, ali u skupini Europske lige Modri su izborili europsko proljeće.
Nakon uvodnog poraza od West Hama, u gostima kod Genka Zagrepčani su slavili 3:0 uz dva gola Petkovića s bijele točke. Najbolju utakmicu sezone odigrao je protiv Rapida na Maksimiru, u dvoboju kojeg je Dinamo morao dobiti postigao je gol i maestralnim potezima razbio obranu Austrijanaca. Zaslužio je tada hvalospjeve, spojio nekoliko dobrih utakmica, ali nikako nije uhvatio kontinuitet. U derbiju protiv Hajduka bio je nešto poduzetniji od ostalih dinamovaca, ali nedovoljno da se izbjegne poraz. Potom je zbog bolesti propustio najvažniju europsku utakmicu u Londonu kod West Hama, ali sigurno se pred malim ekranom radovao Oršićevom projektilu koji je Dinamo osigurao proljeće u Europskoj ligi.
Pamtit će se da mu je vratar Lokomotive Krševan Santini obranio kazneni udarac pa je tu utakmicu Dinamo izgubio. Pamtit će se da mu je sudac Duje Strukan poništio pogodak iz kaznenog udarca protiv Istre 1961 zbog pogrešnog, nonšalantnog izvođenja najstrože kazne. Još je dobio i drugi žuti karton pa je isključen na način kakav se rijetko viđa.
U reprezentaciji Hrvatske također je imao status „toplo-hladno“, izbornik Zlatko Dalić ga nije pozvao na kvalifikacijske cikluse u rujnu i listopadu. Zbog forme i slabog golgeterskog učinka, možda i zbog zalaganja i rada na treninzima još tijekom EURA. U reprezentaciju se vratio kada je po mišljenju izbornika popravio formu, baš pred posljednje dvije utakmice kvalifikacija za SP u Katru. Ušao je s klupe na Malti te u odlučujućoj utakmici protiv Rusije na Poljudu koja je završila sretno za Hrvatsku.
Nema sumnje, kada je u formi i kada je čist u glavi, Bruno Petković je potreban Dinamu i hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji. Godina na izmaku bila je fizički i psihički vrlo zahtjevna za momčad s Maksimira, odigrali su Modri veliki broj utakmica pa je umor učinio svoje. Sigurno je to utjecalo i na Petkovića, ali mora biti svjestan da nakon kratkog odmora mora jače prionuti poslu ukoliko želi osvojiti trofej s Dinamom i osigurati mjesto u reprezentaciji koja će ići u Katar.
