Sunce kao simbol sjajne sezone!

I... to bi bilo to! Najluđa i najuzbudljivija sezona u povijesti hrvatskog nogometa došla je do svojeg kraja, a ove srijede odigrat će se jedina preostala utakmica koja ima rezultatski značaj. Nakon što nogometaši Rijeke i Dinama odigraju ‘drugo poluvrijeme’ finala hrvatskog nogometnog kupa koji bi za sljedeću sezonu morao napraviti nekoliko ozbiljnih i konkretnih promjena kako bi vratio težinu koju je nekoć imao, preostalo je još svega pet ‘prijateljskih’ utakmica u 36. kolu koje apsolutno ni o čemu ne odlučuju. Druga utakmica finala Kupa odigrat će se pred rasprodanom Rujevicom, a budući da u Maksimiru nije bilo pogodaka, samo jedan pogodak na ovom ogledu značio bi da će se nešto prije 20 sati krenuti sa slavljem ili na Korzu ili u metropoli.

Prouči cjelokupnu ponudu za nogomet na Germaniji i zaigraj odmah (Igraj odgovorno, 18+)

Kad su prije sedam dana ova dva takmaca odigrali ‘prvo poluvrijeme’ hrvatskog nogometnog kupa, atmosfera uoči utakmice bila je pomalo otužna. Boysi su, doduše, glasno bodrili Plave, da nije bilo njih dojam bi bio kao da se igra prijateljska utakmica, ali izuzev glasne podrške sa Sjevera te uvijek prisutne Armade na Jugu koja je također bila na zavidnoj razini, sve ostalo bilo je – ispodprosječno.

Može se pričati o ispuhanosti Dinama, poljuljanoj Rijeci, o balonu koji se napuhao do svojeg maksimuma pa je onda pukao. Može se pričati o svemu, ali tih 0-0, ili bolje rečeno ništa-ništa, bilo je sve samo ne reklama za hrvatski nogomet.

Prvi čin završen sterilnom 'nulom', pamtit će se tek greda Hoxhe i vratnica Fruka

OCJENE - Rijeka: Frukova vratnica, Marićeva stopostotna prilika u 90+3. minuti... Sreća je Riječanima okrenula leđa

“Sustav natjecanja iz prošlog stoljeća, a takav je bio i nogomet u finalu”

Kad nema učinka napadača, onda se uzdaš u pluća trkača

Rijeka je bila za nijansu bliža pobjedi. I jedni i drugi gađali su okvir gola, Hoxha je uzdrmao gredu, Fruk vratnicu, ali promašaj Marića iz 90+3. minute nešto je o čemu na Kvarneru intenzivno razmišljaju posljednjih sedam dana. Osijek i Slaven Belupo? Potpuno nebitne utakmice. Neki će reći da je Dinamo u blagoj prednosti jer su oni slavili u Koprivnici, dok su Riječani nadigrani od strane Bijelo-plavih u Opus Areni, ali to ne može biti dalje od istine. Jedini razlog zašto Dinamo može imati blagu prednost je činjenica da su imali dan više odmora, ali u ovakvim ogledima ni to nije nikakvo opravdanje. Kad se igra za trofej, onda umor ne smije biti tema. Kako kod jednih, tako i kod drugih. Pobjedu neće odnijeti onaj koji će ju više htjeti, na takve floskule ne treba trošiti ni sekundu vremena, pobjedu će odnijeti ona momčad koja se bude bolje spremila i koja bude koncentriranija. Noge, srce, pluća... I jedni i drugi će svoje istrčati, nitko se neće štedjeti u duelima, u klizećim startovima, u povratnoj trci. Utakmice poput ove odlučuju taktički detalji. Priprema. Analiza. Studioznost. To su ključni faktori, to su stvari koje presuđuju 50-50 utakmice!

Sopić neće previše kemijati. Kako je vozio cijelu sezonu, tako će i u finalu Kupa. I glavom kroz zid ako treba, ali prilagodit se neće – nikome! Iako takvo razmišljanje može naići na kratkoročan uspjeh, povijest nas je sve naučila da je prilagodba protivniku – neophodna. Uostalom, mogao je to vidjeti baš na primjeru Dinama. Njihova se sezona lomila u ona dva ogleda protiv Hajduka na Poljudu, a Jakirović je u obje utakmice ispao – pukovnik! Njegov potez da u polufinalu Kupa promijeni taktiku, nakon što je u onoj prvenstvenoj slavio sjajnim pogotkom Petkovića, bio je fenomenalan. I baš ta dva rezultata su onda bila vjetar u leđa Plavih koji ih je nosio i dalje. Sreća se treba isprovocirati, a Jakirović je, kolikogod to nekima bilo teško priznati, i napravio.

Rijeka je pak dugo plovila na tom valu svojevrsne euforije. Ne euforije među navijačima, već one rezultatske. Sve što su puknuli – ušlo je, a onda i kada nisu bili pravi, na kraju bi slavili. Odlike su to velikih momčadi, što Rijeka za hrvatske prilike i jest, ali kad je u svlačionici više ‘klinaca’ nego ‘senatora’, onda se onaj jedan neočekivani posrtaj uglavnom pokaže kobnim. Za sve što slijedi...

U siječnju ove godine, pričajući tada o vodećoj momčadi prvenstva, Hajduku, Kruno Jurčić rekao je nešto što se simpatizerima Hajduka nije svidjelo. Njegova se izjava izvlačila iz konteksta, na društvenim mrežama popio je salve uvreda, ali njegova konstatacija da je Karoglanov problem što Hajduk nije nijednu utakmicu izgubio pokazala se – točnom. Jer, kad je došao jedan poraz, uslijedio je drugi, potom i treći, četvrti, peti... Hajduk je ispao iz borbe za prvenstvo i Kup, a sve ono što je Kruno Jurčić rekao sada se pokazalo najvećom mogućom istinom. Rijeka je proljetni dio sezone odigrala sjajno, ali poraz protiv Lokosa prilično ih je uzdrmao. Nakon toga se dogodio Dinamo, zatim Varaždin... Razumijete u kojem smjeru idemo. Doduše, budući da u Rijeci nije vladala nikakva euforija, samim time se momčad, poput Hajduka, nije raspala, a to se moglo vidjeti u prvoj utakmici finala Kupa u kojoj su Sopićevi izabranici ponovno (donekle) ličili na sebe. Nije to bila ona najbolja Rijeka, ali isto tako s druge strane nije bio ni onaj najbolji Dinamo. Sada, ako zaista žele to Sunce, ako žele da se oko 22 sata spuste do Korza s trofejom u rukama i proslave sa svim svojim navijačima, onda će morati biti ona prava Rijeka, ona Rijeka od koje su svi strahovali ove sezone i koja je sa svih pozicija radila probleme svojim suparnicima.

Nije slučajno Rijeka dala tri, a možebitno i četiri reprezentativca. Nije slučajno trajao taj niz nepobjedivosti, nije slučajno Labrović u nekim utakmicama mogao malo i odrijemati na među vratnicama. Svi oni hvalospjevi o igračima, o igri, o koheziji, skautingu, analitici, motivaciji, prijateljstvu, povezanosti s navijačima... Sve to je itekako postojalo. I postoji i dalje. Rijeka sada ima priliku jednu sjajnu sezonu, sezonu kakvu bi svi potpisali prije početka iste, okruniti trofejom. I to ne ‘utješnim’ trofejom, kako neki Sunce pokušavaju prikazati. Trofejom koji bi bio veliki zalog za budućnost tim sjajnim ‘klincima’ koji su tek na početku svojih karijera.

Rijeka snova, vrelo nade...

Jakirovićeva izjava uoči utakmice, iz koje se može naslutiti da je već stavio šampanjac na led, morala bi biti dodatni motiv njegovim bivšim igračima da ove srijede kako znaju i umiju dođu do pobjede. U pravu je bio Sopić, dojam je u finalu potpuno nebitan, samo se rezultat piše. Sjeća li se netko da se Rijeka mučila u Koprivnici protiv Slavena? Ne, svi se sjećaju pogotka Galešića i osvojena tri boda. Sjeća li se netko finala Kupa u Šibeniku i kako je Lokomotiva nadigrala Rijeku? Ne, svi se sjećaju trofeja, Halilovićevog pogotka i riječkog slavlja u mraku. Igra momčadi važna je dugoročno, ali pobjeda u ključnoj utakmici ono je što se pamti. I što ostaje upisano vječno.

Za razliku od Dinama, koji do Sunca i može i ne mora, Rijeci je njegov sjaj u ovom trenutku ipak malo potrebniji. I igračima, i Sopiću, i svima u klubu. Pred rasporednom Rujevicom, u posljednjoj ‘važnoj’ utakmici sezone, Rijeka ima priliku doći do trofeja. Kojeg su, kad se sve zbroji i oduzme, i zaslužili. No, hoće li ga na kraju i osvojiti... To ovisi samo o njima.

Spomenimo za kraj kako utakmicu sudi Jakov Titlić iz Potravlja te da je u VAR sobi Dario Bel iz Osijeka. Tekstualni prijenos utakmice možete pratiti na Germanijaku, dok je prijenos na Max Sportu 1 te na službenom YouTube kanalu Max Sporta.

Očekivani sastav Rijeke (4-1-4-1): Zlomislić – Smolčić, Mitrović, Radeljić, Goda – Selahi – Pašalić, Hodža, Fruk, Pjaca – Marić