.jpg)
Hajduk se oslobodio okova rezultatskog alibija i šalje jasnu poruku da ide prema vrhu!
Vrijeme Čitanja: 6min | čet. 23.09.21. | 13:20
Račun će se podvući na kraju, a hoće li biti pozitiva ili spaljena zemlja tek ćemo vidjeti. Jasno je tek da ovaj Hajduk ne traži alibi, već je odlučio krenuti hrabro prema vrhu gdje po svojoj povijesti i tradiciji pripada.
Strategija, vizija, cilj – neke su od riječi koje su navijačima Hajduka zvučale apstraktno već duže vrijeme. Apstraktno su zvučale i titula, trofeji pa ako baš hoćete i Europa. Jedino konstantno i realno u očima navijača bila je euforija i popratno razočarenje iza Velike Gospe, a Poljud grotlo nerealnih ambicija.
Hajduk je od 2011. godine krenuo putem koji istovremeno avangarda i apstrakcija većini domaće nogometne javnosti. Taj put nametnuo se silom prilika kao jedino ispravno rješenje poslije spaljene zemlje koja je ostala od nekad slavnog kluba. Mnogi će se pozivati na titule, ali malotko je tada postavljao pitanje koja je cijena dugoročno osvajanja trofeja. A cijena je bila skupa, preskupa, za klub ranga Hajduka, financijski i ugledom, koji je u to vrijeme bio na rubu propasti.
Put kojim je Hajduk krenuo donio je klubu transparentnost u svim segmentima, a priča se krenula graditi od temelja. Tek ono što svi realno gledamo kao mjerilo izostalo je. Rezultat na terenu. Bez tog rezultata priča se vrtjela u krug koji počeo izazivati novo nezadovoljstvo kod navijača i simpatizera kluba.
Koliko je klub napredovao moglo se iščitati iz izjava nekih igrača koji su bili u oba razdoblja u klubu i koji su sami takve stvari primjećivali. No, u cijeloj toj priči s dobrom idejom nedostajao je onaj ljudski faktor koji svaka ozbiljnija kompanija imati, a to je – lider. Jedan gazda je sintagma od koje su navijači Hajduka dugo zazirali s obzirom na negativne konotacije koje su proizlazile iz takve priče, zaboravivši sagledati i onaj pozitivan dio u svemu. Svaki kolektiv mora imati odgovornu osobu koja će donositi konačne odluke za koje odgovara i koje u konačnici vode kolektiv u određenom smjeru. Taj smjer može biti loš, bezidejan i neperspektivan ili pak obrnut, da vodi prema jasnom cilju s još jasnijom vizijom.
Godine lutanja
Hajduk je do dolaska Lukše Jakobušića lutao s rezultatskom vizijom pod raznim upravama. Tek pod stolovanjem Ivana Kosa ona je postojala, ali splet okolnosti tada Hajduku nije donio trofej. Uspoređujući tadašnju momčad i današnju mnogi će perspektivnijom ocijeniti ovu sad. Razlog je vrlo jednostavan. U to vrijeme u klub su stizali neki potpuni anonimci poput Memolle, Fomitschowa, Filipa, Gentsogloua, Carbonierija ili pak Maganta koji nisu opravdali svoje dolaske, a koja je perspektiva bila s njima dovoljno govore nastavci njihovih karijera od odlaska iz Hajduka.
Sličan put se nastavio i kasnije, pa su dolazili Svatok, Tahiraj, Vučur, Bulos i slični. Bilo je tu još imena koja nisu u potpunosti ispunila očekivanja postavljena pred njih potpisom ugovora s Hajdukom, a za svakog od njih se postavljalo pitanje koja je vizija i strategija dovođenja tih igrača. Kvalitete za osvajanje trofeja nisu pokazali, a u financijskom smislu nisu mogli ostvariti transfer kojim bi se napunila klupska blagajna. U potonjem su uspijevali tek igrači iz Hajdukove škole i poneki stranac poput Ohandze ili Kouassija.
Taj problem prepoznao je Jakobušić još dok je imao priliku raditi kao potpredsjednik u klubu za vrijeme Marina Brbića pa mu je prvi potez bio jasan. U sportskom segmentu, ako i u onom uprave, Hajduk je dugo lutao. Mijenjali su se predsjednici, sportski direktori, treneri i voditelji akademije, ali bez rezultata. Zato se može kazati da je prvo ozbiljno i možda najjače pojačanje u Jakobušićevom mandatu sportski direktor Mindaugas Nikoličius.
Naša dica 2.0
'Naša dica' je naziv projekta kojeg su dugo navijači Hajduka zazivali, a nova uprava ga je odlučila prihvatiti i nadograditi na višu razinu od one 'ubacite juniore da igraju i budite s njima peti'. Juniorima trebaju iskusni igrači koji će ih uvesti u sve čari i nedaće seniorskog nogometa, koji će im biti oslonac i podrška te dodatni vjetar u leđa. Dovođenja memolla, fomitshcowa i filipa, jasno je svima, nije bio ispravan put. Bilo je to alibi tapkanje u mraku. Ako prođe, prođe. A nije prolazilo.
Klubu je trebao novi zaokret, a krenuo je povratkom Lovre Kalinića. Uslijedili su dolasci Alexandera Kačaniklića, Marca Fossatija, a euforija se rasplamsala dolaskom Marka Livaje. Svi oni stigli su u trenutku dok je Hajduk bio blizu novog rezultatskog debakla i propuštanja pozicija za europska natjecanja. Cilj se na kraju sezone ispunio, a onda je krenula nova tura smislenih dolazaka. Na ljeto su stigli Josip Vuković, Jan Mlakar, Josip Elez, Filip Krovinović i Gergo Lovrencsics, a unatoč šokantnom ispadanju iz Europe od kazahstanskog Tobola euforija nije splasnula prije Velike Gospe.
Naprotiv, ona i dalje traje. Razlog toga je proces koji traje. Slaganja momčadi za titulu.
.jpg)
.jpg)
Još jučer odjeknula je vijest o povratku srebrnog vratara iz Rusije na Poljud, Danijela Subašića, a danas je dodatno euforiju pojačao dolazak povremenog hrvatskog reprezentativca Darija Melnjaka. Nekoliko tjedana prije njih na posudbu je iz Rangersa stigao i stoper Nikola Katić. Kao i kod prethodnih dolazaka, jasna je vizija. Subašić je stigao kao netko tko će svojim iskustvom pomoći u razvoju mladih vratara koji još uvijek nisu spremni navući rukavice za prvu momčad, a i idealna je zamjena za ozlijeđenog Josipa Posavca kojeg trener Jens Gustafsson neće imati na raspolaganju do proljeća. Dolazak Melnjaka najbolje je opisao sam Nikoličius izjavom: „Prednost je što se radi o iskusnom igraču uz kojeg će i Stipe Biuk lakše razviti svoj potencijal na lijevoj strani. Također će pojačati konkurenciju našim lijevim bekovima te nam dati opciju više.“
Biuk je trenutno, uz Marina Ljubičića, najveće blago ove momčadi, a s ovim iskusnim igračima imaju se priliku razvijati u kontroliranim uvjetima. Tu sreću nisu imali neki talenti prije njih koji su iz juniorske ili B momčadi uskakali u prvu kao nositelji igre poput Vlašića, Balića, Palaverse, Nejašmića ili Bradarića. Generacija ovog dvojca osvojila je prošle sezone juniorsku titulu i ove godine će igrati Ligu prvaka, a kako stvari stoje iz te momčadi ne manjka perspektive za prvu momčad.
Balans i euforija
Iako nije na papiru, u pdf formatu ili kako već hoćete, strategija ovog Hajduka je jasna u svim segmentima. Cilj je na održiv način doći do dugo željenog trofeja. Ovako posložena momčad nakon dugo vremena ima smisla. Iz kluba su odlazili oni koji su htjeli ili oni koje se trebalo prodati da bi financijski ostali solventni, a niti jedan dolazak nije probudio sumnju u kvalitetu pojačanja koja su stizala. Ako je i postojala, svaki od njih je brzo otklanjao.
Najbolja stvar od svega što je svaki od njih, unatoč dugogodišnjoj rezultatskoj suši, stvarno želio doći u Hajduk. Kombinacija iskusnih igrača kojima Hajduk puno znači i onih koji svojim kvalitetama mogu donijeti novu vrijednost momčadi te onih koji nadiru iz slavne Hajdukove akademije idealan su preduvjet za vjeru u trofej. U takvoj atmosferi trener Jens Gustafsson ima puno lakši posao od svojih prethodnika.
Na kraju se postavlja pitanje odakle Hajduku novac za sva ova pojačanja koja zasigurno koštaju. Odgovor je jasan iz perspektive ove uprave. Cijela momčad je dobila na vrijednosti, a u konkurentnoj momčad raste cijena i mladim igračima. Tako da temelj koji je postavljen, iako još uvijek klimav, može dati dosad najbolji rezultat. Račun će se podvući na kraju, a hoće li biti pozitiva ili spaljena zemlja tek ćemo vidjeti. Jasno je tek da ovaj Hajduk ne traži alibi, već je odlučio krenuti hrabro prema vrhu gdje po svojoj povijesti i tradiciji pripada.
'Livaja ostani', dozivanje Fossatija da se vrati ili neostvarena 'Perišiću vrime je' samo su neke od akcija kojima su navijači iskazali svoje želje. I dok još čekaju odgovor Ivana Perišića ili eventualni dolazak Nikole Kalinića, uprava im je ranije ispunila želje i dala dodatnu vjeru i nadu koju dugo nisu imali u ovo doba godine. Zato danas više ne zvuče apstraktno strategija, vizija i cilj.
Pa je jasna i euforija navijača Hajduka koji bi nakon 16 godina htjeli slaviti titulu na Rivi i sa zvonika Svetog Duje napokon čuti slavljenička zvona, a ne brecanja kao proteklih sezona.
