E. GrgićINTERVJU Lino Červar: "Zar Balić i Metličić nisu zaslužili oproštaj kao Karabatić? Sa Sigurdssonovom plaćom cijela liga može živjeti, a na utakmice ne idem jer nisam poželjan"
Vrijeme Čitanja: 7min | sub. 02.03.24. | 08:00
Otkrio je i svoje odnose s RK Zagrebom, biranim riječima govorio je o Klarici, priznao koliko ga bole neki potezi Saveza, ali i što smatra najvećom sramotom domaćeg rukometa
Prolazak Zagreba u osminu finala Lige prvaka, dolazak stranog izbornika na klupu Hrvatske prvi puta u povijesti i oproštaj Nikole Karabatića u prepunoj Areni Zagreb jer se za pola godine misli oprostiti od aktivnog rukometa. Sve to je bilo u rukometnom četvrtku, u manje od 24 sata, mjesec dana nakon kiksa Hrvatske na Europskom prvenstvu. Rolerkoster emocija za rukometne obožavatelje, a posebno za one koji su u rukometu aktivno cijeli svoj život. Jedan od njih je i bivši izbornik Lino Červar koji nakon odlaska s klupe naše reprezentacije nije uzeo novi trenerski angažman, ali i dalje promatra detaljno sve pa smo recentne događaje odlučili s njim prokomentirati.
Prouči cjelokupnu ponudu na Germaniji i zaigraj odmah (Igraj odgovorno, 18+)
Jasno, krenuli smo s pozitivnim tonom – pobjedom Zagreba nad PSG-om, utakmicom koja je doista na ponos hrvatskom prvaku.
„Dobro je da je bila pobjeda, dobro je da je bila dobra atmosfera,ali ne vidim taj prolazak presudnim za naš rukomet. Vidim zato nešto drugo. Vidim Klaricu (10 golova protiv Pariza, op.a), igrača kojega znam otkako sam bio u Zagrebu. On je kompletna osoba, dečko koji se razvio, netko tko će biti desni vanjski kakav nam treba. Ali nije tu samo on. Htio bih naglasiti i Srnu, no on je ipak jedna drugačija figura, netko tko treba poseban tretman i netko s kime bih ja uvijek provjerio mišljenje struke jer je sklon ozljedama. Jesu li tu u pitanju mišići, mišićna vlakna, podražaj a treningu... Znate, danas je individualizam jako bitan i da preuzmem neki ozbiljan klub ili reprezentaciju u budućnosti, sigurno bih uzeo fiziologa. Mi smo svi naviknuli da svima dajemo iste zadatke na treningu, a to tako više ne ide, da svi radimo zajedno, frontalni sustav, ne morat to nužno tako biti“, rekao je Červar pa dodao i jednu konstruktivnu kritiku:
„Naglašavam vam to zato što ja uvijek više vjerujem našima. Našoj djeci, našim trenerima. Mi se moramo boriti protiv rukometnih velesila i razvojni program, o kojemu pričam već sto godina i pričat ću koliko god bude trebalo, nama mora biti temelj svega.“
Pretpostavljamo da vam se onda sviđa ime Andrije Nikolića na klupi Zagreba?
„Tu su meni dali za pravo. On je dokaz da trebamo vjerovati u njega, poslušati što sam govorio. Oni sada govore da su vjerovali u njega od početka, ali to su samo bajke jer ja znam da nisu vjerovali. Zato vam govorim da je potrebno razlučiti tko je struka, a tko je tu da stvara uvjete. Nažalost, kod nas oni koji misle da su glavni misle da trebaju donositi odluke o struci, a oni su tu da stvaraju uvjete. Ja sam trener 50 godina, moji rezultati govore i moraju govoriti za mene. Trener svaki tjedan ima ispit. Utakmica je mjesto na kojem polažeš račune iz tjedna u tjedan, a kada će oni koji su 40 godina također u ovom sportu podnijeti svoje račune. Koliko su dvorana sagradili, koliko društvenih prostora napravili?”
Boli li vas to što nacija koja ima tolike uspjehe u rukomet i dalje nema rukometni dom, a praktički niti pravu rukometnu dvoranu?
“Uvijek sam tražio da to dobijemo, još na samim počecima i bilo je uvjeta, trebao je biti na Sveticama, još za vrijeme prve Vlade, ali tu je priču netko zaustavio, lova je propala i sve je stalo. Najveća je sramota i poraz ljudi koji vode ovaj sport to da nam djeca idu trenirati u 22 sata navečer. Ja znam da sa mnom nije bilo lako raditi, nisam savijao leđa pred nekima, ali znam i koliko sam dao za ovaj sport, koliko sam radio i što smo sve ostvarili.”
Dodao je još jedan detalj s utakmice Zagreba i PSG-a.
“Bio je ondje još jedan igrač za kojega sam jako vezan kroz cijelu svoju karijeru. Nikola Karabatić, vrhunski sportaš, iznimno ga cijenim. Dobio je svečanost za oproštaj i u redu je da on to dobije, ali kada ste vidjeli da je netko od naših čelnika tako nešto napravio za nekog našeg igrača? Bila je to u Areni ljepota igre Zagreba protiv Pariza, ali sve ostalo je bila sramota. Jako sam tužan zbog toga detalja koji je prošao ispod radara”, rekao je pa nastavio tko bi trebao promisliti o tome:
“Nitko se nije okrenuo za time, a mislim da su to institucije poput HOO-a, Nacionalnog vijeća za sport ili Ministarstva sporta i turizma morali napraviti. Ne možemo napredovati uz takav odnos prema našim uspjesima. Dakle, niti jedan olimpijac, osvajač svjetskih i europskim medalja to nije zaslužio među Hrvatima? Jedan, recimo, Ivano Balić, jedan Petar Metličić? Ne želim da ovo ispadne kritika Nikoli ili umanjenje njegovih uspjeha. Poznajem ga i cijenim, poznajem mu roditelje, pokojnog oca, ali da u 30 godina nismo vidjeli to za nekog našeg igrača, to nije normalno ”, zapitao se bivši izbornik, a onda iskreno govorio o svojim razočaranjima koje smo doživjeli.
“Evo ja već dugo vremena nisam bio na utakmici jer nisam poželjan. Netko tko odlučuje o životu i smrti u ovoj državi je odlučio da ja nisam vrijedan biti na utakmicama domaćeg rukometa.”
Otkrio je kako je generacija iz Portugala 2003. prije godinu dana, 2. veljače, na okruglu 20. obljetnicu osvajanja prvog svjetskog zlata dobila poziv na ‘mlako’ druženje.
“Bilo je prije godinu dana, tog 2.2. taman 20 godina od pvog zlata koje smo donijeli iz Lisabona. To je bilo čudo na parketu, kao što je pobjeda SAD-a protiv SSSR-a u hokeju na ledu 1980. bila čudo na ledu. I za taj uspjeh smo mi dobili poziv pisani, čuvam ga i sada kod kuće, u kojemu nas se poziva na večeru krajem ljeta, a u potpisu nitko od čelnih ljudi, nego neki honorarni birokrata. I pazite, na to su došle dvije, tri osobe. Napuhavamo dobre stvari, trebamo se hvaliti, ali trebamo se hvaliti istinom, a iza toga stoji puno toga ružnoga”, rekao nam je Červar razočaravajućim glasom.
“Teško mi je vidjeti to nepoštenje koje imamo prema našim ljudima. Čovjek traži poštenje, ne tražim novac, iako, ako o novcu govorimo s 300.000 eura bi živjela jednu sezonu cijela prva liga. Naši treneri zarađuju možda 200-300 eura i kako da se on onda u potpunosti posveti tome ako, recimo, ima ženu i djecu i mora biti dva puta dnevno na treningu? Naše se trenere ne isplaćuje sedam, osam mjeseci, a osobno sam doživio da me u Zagrebu nisu platili i 10 mjeseci, a i sada su mi dužni 200.000 ondašnjih maraka, još s početka 2000-ih godina i onda čujem da se govori o isplati duga od 3 milijuna, a ja pitam gdje je to isplaćeno?”
Naglasio je da smatra da su hrvatski rukometaši zaslužili više poštovanja za sve što su učinili.
“Nemam protiv nikoga ništa, ali u 30 godina mislim da treba više poštovanja. Nismo mi zaboravili igrati rukomet, ali je pitanje koliko smo kroz tih 30 godina u ovoj našoj državi u taj rukomet ulagali… Neće jedna medalja riješiti problem. Nakon svih uspjeha koje smo ostvarili, ispadne da to nisu napravili ni igrači ni struka, nego netko iz kancelarije”, kaže Červar pa iskreno dodaje:
“Nisam negativan i ne želim da takvim ispadne ovaj razgovor, ali neke me stvari bole kao čovjeka pa se nekada treba i izjadati. Određeni mediji imaju zabranu razgovarati sa mnom, zamislite. Da sam ja na nekoj poziciji u hrvatskom rukometu i ne vidim Lina Červara na utakmici ili da naši igrači ne dobiju onakav oproštaj, a zaslužili su ga, ja bih dao ostavku. Izlazi mi knjiga u srpnju, a u njoj sam o svemu tome progovorio pa će ljudi moći pročitati tko sam ja i što sam. Da netko programirano tako želi nekoga uništiti, to je sramota. Ako se ovako odnosimo prema nekome tko je nešto ostvario, tako ga negiramo, branimo mu nešto, mislim da je to sramotno. Da ne cijenimo igrače koji su napravili toliko toga, koji su to sve postigli bez normalnih uvjeta i infrastrukture, mislim da to zaslužuje da se napokon kaže.”
Iz svega što ste rekli, gotovo se suvišnim čini pitati vas što mislite o Daguru Sigurdssonu kao prvom strancu na klupi Hrvatske?
“Neću biti negativan, to je moj kolega, a trener nije lako biti, to dobro znam i sam i to zna i moja obitelj koja se puno toga morala odreći kroz ovih 50 godina. Već sam ranije izjavio da je Sigurdsson dobar trener, ali smatram da je to istovremeno loše za hrvatski rukomet. Dva puta olimpijski prvaci, svjetski prvaci - tko je onda napravio to ako mi nemamo dovoljno dobre ljude u Hrvatskoj? Mislim da će ovo imati utjecaja na naš rukomet, bez obzira na to napravi li se rezultatski pomak. Medalja je uvijek dobra, nemojte me krivo shvatiti, ali to da ljude postavljaju oni koji sa strukom veze nemaju… To je kao da ja odlučujem o nuklearki u Krškom”, jasno je rekao.
Za kraj je emotivno zaključio:
“Nikome neću priznati da radi više na sebi od mene, ali nije dovoljno samo biti trener, onaj tko vodi, trener je i zamjenski roditelj. Vodio sam reprezentacije triju država, radio u četiri i nigdje nisam zatvorio vrata. To na koliko sam generacija mladih igrača utjecao i koliko sam ih oblikovao, to je moj najveći uspjeh.”
