T. NičotaViše od nogometa
Vrijeme Čitanja: 3min | sub. 25.03.23. | 09:00
Armenija i Turska sastat će se na nogometnom terenu nakon 14 godina, a svijet vjeruje da će to biti novi početak pomirbe dvaju naroda i dvije države, pogotovo nakon što je Armenija pomogla Turskoj nakon nedavnih potresa
Više od stoljeća prošlo je od 1915. kad su Turci, Osmanlije, u svom pohodu pobili 600 tisuća Armenaca, otada su dva naroda na ratnoj nozi, a dvije države i u novijoj povijesti apsolutno neprijateljske. A onda je u 90-ima sve dodatno kulminiralo, kad je Turska otvoreno stala na stranu Azerbajdžana protiv Armenije u ratu u regiji Nagorno-Karabah. "Jedan narod, dvije države", moto je koji već desetljećima povezuje Turke i Azere, a Armenija je u toj vezi uvijek najveći, zajednički neprijatelj. Sukob i mržnja koji traju, ali koji, kao i svi sukobi i mržnje jednom, negdje moraju imati i svoje nasmijano lice, stisnutu ruku pa makar i s figom u džepu.
Zadnji su put igrali prije 14 godina, Turska je u kvalifikacijama za SP oba puta slavila po 2:0 i u Erevanu i u Bursi. I tada su se Turci i Armenci malo približili, dvojica predsjednika službeno sastali, krenula je tzv. 'nogometna diplomacija'. Nogomet je, ako ne do kraja zbližio, onda, kao i često puta u povijesti, pokrenuo proces, godinu dana kasnije, 2010. u Zürichu je potpisan sporazum, Turska i Armenija trebali su postati pravi susjedi. Oni koji ne žive u ljubavi, ali se, barem, poštuju, surađuju koliko surađivati trebaju. No, sve je 'puknulo', otpor pomirbi bio je u Turskoj i Azerbajdžanu prevelik, imali su i Armenci svoje primjedbe. Odnosi su zahladili, štoviše, dodatno se i zaoštrili, diplomatski odnosi opet nisu postojali. I kao dodatak na sve, turski borbeni dronovi, kao dar Azerbajdžanu, bili su, kažu vojni stručnjaci, presudni u zadnjem ratu za azersko oslobađanje okupirane regije prije dvije godine. Dva naroda, dvije zemlje, udaljenije no ikad.
A onda je došao potres. Turska se gušila pod ruševinama, prirodna katastrofa uništila je zemlju ove zime, svijet se užasavao slika koje su stizale otamo. Užasnuli su se i Armenci, otvorili granicu s Turskom i ponudili pomoć unesrećenima. Nakon potresa, došao je nogomet. Večeras u Erevanu (18 sati), u skupini D u kojoj igra i Hrvatska, dva stoljetna neprijatelja sastat će se na travnjaku. Nakon 14 godina, prvi put. Ponovno u fokusu cijelog svijeta. Odnosi su malo otoplili, ali hoće li nogomet ponovno biti pokretač pomirbe, oprosta, ili, kako tko već gleda? Hoće li armenski i turski nogometaši, navijači s tribina, poslati u eter sliku koju je donedavno bilo nemoguće zamisliti? Hoće li nakon utakmice opet razgovarati predsjednici i hoće li granica konačno i ostati otvorena? Ako ikad, slažu se svi, sad je prava prilika.
S nogometne strane, naravno, nema se što previše pričati. Turska, pod kormilom Nijemca Stefan Kuntza ima visoke ambicije. Prolazak skupine, odlazak na Euro i, simbolično, povratak u birano društvo, u kojemu Turci već godinama nisu. Doduše, pobjede protiv Nizozemske i Norveške u prošlim kvalifikacijama i povratak u B skupinu Lige nacija naznačuju oporavak i vraćaju optimizam u nogomet, koji je već dugo u krizi. Ne samo reprezentativni, već i klupski. Turska ove kvalifikacije i ovu skupini vidi kao svoj ponovni izlazak na scenu, na kojoj je prije 15 godina, tada preko Hrvatske u Beču, došla i do polufinala. Armenci, pak, skromna nogometna nacija, jedna od najslabijih u UEFA-inu poretku, 'patuljak' koji se nada da će uzeti poneki bod i imati na temelju čega čuvati nadu u bolje sutra. Ne sumnjamo da će večeras biti dodatno motivirani, da im je utakmica protiv Turske kao 'finale Lige prvaka', za njih, ali i za cijeli svijet, ta je utakmica više od nogometa.
