FOTO Baš kako bi Sanjin htio za kraj: Nemojte vijence - dajte klincima

Nekoliko stotina ljudi okupilo se danas kako bi uputilo posljednji pozdrav Sanjinu Španoviću. Novinaru, publicistu, velikom dinamovcu i još većem borcu. Napustio je ovaj svijet prerano. U 40. godini života nakon borbe s okrutnom bolešću. Ili više njih. Kao da je sada i bitno. Vijest o njegovoj smrti ostavila je duboku prazninu u sportskom i novinarskom miljeu, ali i među svima koji su ga poznavali kao neumornog borca za radost, život, zadjednicu, ali i u sportskom smislu, za pravedniji, demokratski Dinamo.

Španović je novinarski put brusio u Jutarnjem, nastavio u Večernjem, na televizijama, a potom se okušao i u stvaranju knjiga "Zeko – biografija Velimira Zajeca” te “Uvijek ćemo imati Portugal – od ponora do svjetskog trona”. I jedna i druga ostat će posveta jednom vremenu, ne samo onom o kojemu govore knjige, već i onome u kojemu smo živjeli zajedno sa Španom. Teme je birao sa srcem, a tako ih je i obrađivao. Novinarski i autorski, marljivo i emotivno – baš kao što je i sam živio.

Na njegov posljednji ispraćaj došlo je više od 500 ljudi. Vijenaca je bilo minimalno, ne zato što ih inače ne bi bilo više, nego zato što je i na vlastitom sprovodu Sanjinovo ime potpisano na još jedan humani čin, tko zna koji po redu u 'njegovoj režiji'. Umjesto cvijeća, novac su bližnji mogli uplatiti na račun Palčića kojima je Španović pomagao za vrijeme zagrebačkih potresa, ali i kasnije kroz razne akcije.

Među okupljenima je bila i politička krema. Predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović, zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević te čelnici Dinama predvođeni Zvonimirom Bobanom. Jasno, bile su tu i mnogobrojne kolege novinari koji su se s osmijehom uz sjetu prisjećali anegdota sa Španovićem. Bio je to dokaz koliko je Sanjin bio cijenjen – ne samo kao novinar, nego kao čovjek. I ne, niste se morali s njime u svemu slagati. Bile su i rasprave s njim simpatične, najčešće bi završile ili s osmijehom ili s opasnim razlazom nakon kojeg bi stigaoneki poziv i 'Ma daj... Znaš ono što smo pričali, nemoj krivo shvatiti..." Ili na klasičnu molbu - nazovi me, poziv bi stigao u neka noćna 'nedoba' s početkom 'Ma evo me, izlazim iz Kluba, reci, slušam..." Nije za njega bilo niti radnog vremena niti slobodnog dana, posebno kada je Dinamo u pitanju.

Stoga je i najemotivniji trenutak ispraćaja bio na samom kraju kada su Bad Blue Boysi, kojima je bio blizak i koji su ga poštovali kao rijetko koga iz medijskog svijeta, upalili baklje i posljednji put osvijetlili stazu čovjeku koji je cijeli život davao sve od sebe za klub koji je volio.

Utkao je Sanjin sebe u sve i svakoga. U one koji su ga voljeli pa i u one koji su ga voljeli nešto manje... Ali je na kraju dana ostavio dubok trag. Sanjati o tome što bi napravio da je imao priliku još koju godinu, bolje rečeno sezonu, ostati među nama, uzaludno je, sebično, a i mazohistički tjera dosadnu rosu na oko.

Sanjin Španović otišao je prerano, ali ostavio je naslijeđe koje će živjeti. Bio je glas koji se nije bojao govoriti, dinamovac koji se nije bojao boriti, i čovjek koji ni u najtežim trenucima nije prestao vjerovati u bolje sutra.

Neka mu je laka hrvatska zemlja.

Foto: Matija Habljak/PIXSELL