Perić: “Pio sam tablete svaki dan, dugo sam znao da je kraj. Možda bih bio dobar trener, ali male su šanse da i budem“
Vrijeme Čitanja: 3min | ned. 24.05.26. | 08:05
U Dinamovoj proslavi dvostruke krune nakon remija (0-0) s Lokomotivom od nogometqa se oprostio još jedan senator i član velike generacije Modrih
Bili su to njegovi zadnji igrački koraci po maksimirskom travnjaku, izvadio je mobitel i ovjekovječio te trenutke. Dino Perić, jedan od zadnjih senatora velike Dinamove generacije sa suigračima je proslavio dvostruku krunu, veselio se, pjevao. U društvu obitelji prošao je tu proslavu, svjestan da je kraj. Emocije su se miješale, očekivano.
"Sretan sam, jer sam odradio ovaj dan, znao sam da neće biti lako psihološki proći kroz to. Ali eto, došao je kraj, bio sam godinama, ne znam ni ja koliko godina na istom mjestu u svlačionici kraj mog Zagija, baš je sve ovo emotivno.", pričao nam je dok smo stajali na terenu, u onoj gužvi, slavljeničkoj euforiji.
Iako se sreća miješala s tugom, dojam je da ga odlazak u nogometnu mirovinu nije šokirao.
"Sjelo mi je to odmah, znao sam u kojem mi smjeru ide karijera, imao sam s koljenom problema, tablete sam pio svakodnevno. Bio sam spreman na to, nije da me samo odjednom presjeklo. Godinu, godinu i pol dana sam znao kamo to vodi."
Kako je proživljavao te zadnje dvije sezone, kad se vidjelo da više ne može na onu, prijašnju razinu?
"Teško mi je bilo. Najteže mi pada to što nisam mogao više igrati, mogao samo još puno dati. Znam koliko sam života u to uložio, bio sam profesionalac ogroman. Samo mi je s te strane žo. Ali opet, ne mogu žaliti ni za čim. Igrao sam za najveći klub, sretan sam jer sam bio dio svega ovoga. Ostajem veliki navijač Dinama."
Kakvi su mu planovi, hoćemo li ga u budućnosti još gledati na klupi ili u nekoj drugoj funkciji?
"Žao mi se odreći nogometa, mislim da ga dobro znam, razumijem. Bio bih posvećen da idem u tom, trenerskom smjeru, bio bih dobar čega god se uhvatim, ali teško mi se odreći ovih vikenda, obitelji, puno mi vremena uzima. Bojim se da je to to od nogometa, vidjet ćemo."
Nije da ne razmišlja o trenerskom poslu.
"Volio bih biti trener, stvarno smatram da bih se u tome snašao. Ok, nisam ja igrao europski nogomet, igrao sam na razini HNL-a, ali bih za tu razinu bio dobar. Iskustvo igranja vani puno donosi, to nemam, kad smo već kode toga, vidjeli ste što je Sergej napravio, ovim mu putem čestitam. Svi smo gledali utakmicu i sretni smo zbog njega. Dakle, mali postotak dajem tome da ću u trenere, baš bi me emotivno moralo jako vući."
Kratkoročni planovi ipak su jasniji.
"Sad ću na odmor, puno je bilo hobija kojima se nisam mogao baviti. Kad vidim klinca, mislim da mu je draže da je tata s njima kući nego još neko vrijeme na terenu."
Nakon utakmice zajedno sa suigračima bio je na Sjeveru. Prvi put u životu, za kraj karijere?
"Da, nisam nikad bio na Sjeveru, kad bih bio? Ja sam dijete Osijeka, došao sam ovdje, Sesvete, Lokomotiva... Što će mi reći u Osijeku? Ma ništa, što bi rekli. Meni je Dinamo dao sve, ja sam dao sve od sebe za Dinamo, ne mogu razdvojiti ljubav prema ta dva kluba."
I otišao je dalje proslaviti, proživjeti svoju zadnju, igračku noć. Sad slijedi nešto sasvim novo, šteta, prerano, Perić je, zapravo, tek ulazio u prave, zrele igračke godine. Ali, bilo je drugačije zacrtano. Svjedeno, u Maksimiru će ga pamtiti, svi. Od suigrača, trenera, do ljudi u klubu. Vrijedan, pošten dečko, koji je mogao dati više. Iako je i ovako dao puno, kao važan dio jedne posebne generacije.
.jpg.webp)
