Ako je zadnja - pamtit će se!

Sam pogled prema tribinama Maksimira, još i prije početka utakmice, pogled na sve one tisuće koje su mu još satima ranije prilazile, probudio je uspomene. I neku nostalgiju! Svašta smo na njemu proživjeli, doživjeli i - preživjeli. Ne knjiga, romani bi se dali napisati, toliko suza radosnica i tuge, ponosa i stida, velike pobjede i bolni porazi. Previše su za u pivu i previše piva, generalno. Već po potrebi. Ali, taj stadion na 'izdisaju', na aparatima, stadion koji bi ipak uskoro trebao 'pod nož' i na estetsku operaciju, nije mogao proći bez još jedne posebne epizode tog epa.

Zamislite, utakmica Dinama i Lokomotive možda će ostati - zadnja! Ona zadnja na kojoj je čitav Maksimir bio pun, obje etaže Zapada i Sjevera, ali i Jug, koji to dugo, dugo nije bio. Pogotovo ne u modrom, glasan, mlad i perspektivan, kao najava nekog novog doba. Da, u skladu je s povijesti Maksimira i njegovih silnih mijena, kojima se pisala povijest kluba i grada, da utakmica s Lokomotivom, ne tako davno proglašavana 'ružnim pačetom' hrvatskog nogometa, sinonimom nečega ili svega lošega, postane jedna od onih koje će se pamtiti. Čak 24.735 gledatelja, debeli rekord sezone. I ne samo sezone.

Kažemo, možda su i zadnji put bile pune tribine, na taj način, jer u Europi ipak ima drugačija pravila, kao što ih imaju i one veće utakmice u HNL-u. Ispalo je, dakle, da je jedan od zadnjih gradskih 'derbija' na ovom stadionu jedna od najposjećenijih utakmica u novijoj povijesti. Šteta što nismo doživjeli još jednom i puni Istok, da je bio otvoren, bio bi i on krcat. Jer, to je bila takva večer, to je bila takva sezona. Kad se sve skupilo, frustracije s početka jeseni, dominacija i sreća s proljeća, kad je sve proključalo. Proslava dvostruke krune, povratka oba pehara u Maksimir, slavlje Dinama, koji još može puno ponuditi. I istovremeno oda stadionu. Hm, kažu da je ovo zadnja proslava Dinamova naslova na njemu, da će dogodine Modri slaviti u Kranjčevićevoj. No, možda se sve ipak prolongira, znate kako to kod nas ide, možda se još jednom vidimo ovdje na istom mjestu, možda ovo nije rastanak. Ali, tako je izgledalo i teško će se ponoviti u ovakvom izdanju, s gotovo 25 tisuća ljudi. Da, ako je zadnja, a ako i nije - pamtit će se!

Pamtit će se i po oproštajima, napuštaju Dinamo Kevin Theophile i Dino Perić, koji odlazi u igračku mirovinu, senatori jedne velike Dinamove generacije. Pitanje je hoćemo li ikad više u Dinamovom dresu gledati Dominika Livakovića i Ismaëla Bennacera, ali znamo da na terenu, u kopačkama nećemo vidjeti niti Domagoja Antolića i Marina Leovca, koji su odigrali zadnjih pet minuta karijere, još dvojicu koji su Dinamo dali dosta, puno. I svi su oni bili dio tih svih tuga i radosti, dio teških, ali i mamurnih maksimirskih večeri, zaslužili su da odu uz pljesak s tribina.