Umjesto slavlja i ludnice Kupa dobili smo natjecanje od kojeg je svima muka

Rabuzinovo Sunce zaista je veličanstven trofej. Velik, težak, pun prekrasnih detalja. Trofej koji na svakoj slici ispadne bajkovito, čiji sjaj u sekundi oduševi i mlado i staro. Osvojiti Kup, dignuti to Sunce u zrak pa onda s njim kod navijača probuditi dodatnu euforiju, svakom je igraču posebno. Ili je bilo posebno, jer osvojiti Kup danas više nije isto kao što je bilo osvojiti Kup nekada. Doduše, za podići trofej i dalje trebaju obje ruke, ali prema svemu što se posljednje vrijeme događa očigledno je da je Sunce izgubilo na svojoj težini…

Prouči cjelokupnu ponudu na Germaniji i zaigraj odmah (Igraj odgovorno, 18+)

U povijesti našeg nogometa samo je pet klubova osvojilo Hrvatski nogometni kup. Prvi je bio INKER Zaprešić koji je u dvije utakmice svladao Dinamo, tada HAŠK Građanski. Prva finalna utakmica igrana u Zaprešiću završila je bez pobjednika (1-1), da bi onda četiri dana kasnije, 23. lipnja, povijesnu pobjedu Žutih potpisao Damir Kasumović (19.). Do današnjeg dana ostao je to jedini trofej danas posrnulog Diva iz Predgrađa, koji je navedeni nadimak dobio jer tih godina nije imao status grada, a idealno je opisivao klub koji je uvijek nekako bio korak, dva iza Dinama, Zagreba i ostalih momčadi iz metropole. Malo je nedostajalo da Žuti uzmu i 'onaj drugi', malo ružniji, ali ipak i malo vrjedniji trofej prvaka države. Ta 04./05. sezona iz mnogih je razloga ostala u sjećanju. Što jer je tada Hajduk posljednji put bio prvak Hrvatske, a što jer je Dinamo završio u 'ligi za bedaka'. Za samo dva boda su Bijeli pobjegli Žutima, a nikada nećemo znati kako bi se priča kluba iz Zaprešića rasplela da su tada ostvarili nemoguće i otišli do kraja. Ali, to je samo jedna od mnogih 'što bi bilo, kad bi bilo priča'…

OK, prvenstvo nisu uzeli, ali Kup imaju. I mogu biti ponosni na njega. Kako pričamo o ratnim godinama, put do trofeja bio je malo drugačiji nego što je to uobičajeno. Ali njegovu vrijednost to ne umanjuje. Taj Kup je tada bio jako, jako težak, a Žuti su ga osvojili jer je Lončarevićeva vojska prepuna odvažne pješadije bespogovorno slušala zapovijedi svojeg Generala. I zato ih se pamti, zato se o njima priča i danas.

Jer, tako to ide. Kada nešto nije dobro sada, onda se ljudi prisjećaju starih vremena. Kako smo nekada uživali u kugli sladoleda za dvije kune, a sada ih se rijetko gdje može pronaći za manje od dva eura. Nekada je i par lipa bilo dovoljno da se u lokalnoj trafici počastimo s čunga lungom, dok su danas i žvakaće gume praktički postale 'luksuz'. Nekada samo tako uživali u Kupu, divili se malima koji bi dogurali do same završnice, a onda na samom kraju sezone svjedočili 'utakmici godine'. Danas? Danas ne da kup-utakmice nisu utakmice godine, danas je cijeli Kup kao natjecanje teret. Obaveza. Onaj stari stric koji se nikada neće promijeniti, na obiteljskim okupljanjima sve oko sebe gnjavi, ali je tu – jer je naš. I jer ga se, ruku na srce, ne možemo riješiti.

Prošlosezonsko finale Kupa bilo je takvo da ga se ne želimo ni prisjećati. U mislima je i dalje bila VAR afera, a lucidno društvo iz Saveza je za prvu utakmicu delegiralo Darija Bela, vjerojatno jedinog suca kojeg tada – nisu smjeli delegirati! Njegova je izvedba bila probavljiva, a opet ne pretjerano uvjerljiva. Uzvrat na Rujevici, koji je trebao biti nogometni švedski stol, a ispala je prekuhana instant kaša, vođena je tako da je jedan drugi gospodin sudac kao nagradu za odrađen posao dobio višemjesečni odmor od HNL-a. Koji, vjerovali ili ne, i dalje traje. Barem što se tiče funkcije glavnog suca… Iako je sezona bila prilično uzbudljiva, Kup kao Kup bio je antiklimaktičan. Dosadan. Bezvezan. Teško je to opisati, ali svi oni koji su uživo svjedočili tim utakmicama itekako dobro znaju o čemu je riječ.

Kao da namjerno provociraju…

“Sustav natjecanja iz prošlog stoljeća, a takav je bio i nogomet u finalu”

Da, Kup kao Kup izgubio je težinu. I ne mislimo tu samo na taj finalni okršaj, Kup je izgubio težinu zbog svega što se u njemu događa u svim ranijim fazama natjecanja. Pisali smo već, kad neki prvoligaš dođe u neko manje mjesto, to je nekoć bio takozvani nogometni praznik. Rezultat bi uvijek bio u drugom planu, bilo je važno da se domaćin pokaže, da svojim gostima prirede predsjednički doček, da klinci iz omladinske škole obave nezaobilazno fotografiranje i da onda oni domaći kibici onim svojim protivnicima udijele pokoji savjet što moraju napraviti da bi bili još bolji. U Dalmaciji kažu 'fešta od baluna'. Iako je rivalitet na relaciji sjever – jug oduvijek postojao, u Kup utakmicama bi se sve nekako ostavilo po strani. Naravno, svugdje ima na jeziku ratobornih lokalaca, ali oni su bili u manjini. Kup je bio natjecanje za narod, sudar Davida i Golijata, spoj nespojivih svjetova. Barem na taj jedan dan bi sve bilo dobro…

Danas? Danas to nije tako. Utakmica Neretvanca i Rijeke morala se preseliti na Rujevicu. Jednostavno, ono što je policija tražila od domaćina graničilo je s ludošću. Da su ispunili sve njihove zahtjeve, premašili bi svoj sezonski budžet. Htjeli su organizirati tu utakmicu, ali na sva vrata na koja su pokucali dobivali su hladne odbijenice. HNS se ogradio, na domaćinu je da organiziraju utakmicu, ali takav pristup čelnih ljudi Saveza (i koordinatora natjecanja) je katastrofalan. Umjesto da se pomogne davidima, oni su bustali golijate. Krivo, potpuno krivo. Nogometaši Neretvanca na kraju su došli na Rujevicu, Riječanima donijeli vreće i vreće mandarina, a okupljeno društvo s tribina na kraju utakmice uputilo im je velik pljesak. I ne samo to, ljudi iz kluba i lokalni novinari potom su se zahvaljivali svima na lijepim riječima, na lijepom prijemu, na lijepom danu. A sigurno im je bilo teško, a sigurno su cijelo vrijeme mislili 'da se barem sve ovo dogodilo na našoj Podvornici'…

Bravo, Neretvanac! Rijeka slavila, ali Opuzenci mogu biti ponosni, majstorija Krešimira Medića, Andrićev prvijenac

Opuzenci mogu biti ponosni na svoju izvedbu, Đalović: „Najbitniji je prolaz“, Vučić: „I više nego zadovoljavajuća partija“

Rijeka je tako 1/16 finala ovosezonskog Kupa odigrala na domaćem terenu, a sada će, prema svemu sudeći, isto biti i s 1/8 finala. Ljudi iz Bednje već neko vrijeme 'mole' Riječane da se domaćinstvo zamijeni. Rijeka, treći najtrofejniji hrvatski klub, trebala je doći u Beletinec, ali domaćinu to – nije odgovaralo!? Neće to nitko reći naglas, ali razlog zašto žele utakmicu preseliti na Kvarner je – novac. Troškovi organiziranja utakmice su takvi da si oni to u ovom trenutku (barem tako kola priča) ne mogu priuštiti. Ili ne žele. Ispostavlja se da jedina dva kluba u Hrvatskoj koja mogu probuditi interes lokalnih zajednica su Dinamo i Hajduk. Ostali? Trošak, samo trošak.

I sada dolazimo do glavnog pitanja, do problema: Tko je kriv? I kako stvari poboljšati? Kako Kup opet učiniti velikim, važnim, kultnim natjecanjem?

Krivac za trenutnu situaciju nije samo jedan, već ih je više. Prvi bi trebali odgovarati ljudi iz HNS-a. Kome, pitate se? Sami sebi! Promjene koje su radili na samom natjecanju otkako je pokrenut su kozmetičke. Onako, da im se ne može reći da plaću dobivaju bez razloga. A i te promjene koje su se donijele nisu baš 'za pasti na guzicu'. Gospoda iz Saveza morali bi sjesti, napraviti istraživanje pa na temelju njega odrediti svoje daljnje korake. Jer ako puste da se stvari, kao dosad, kreću po nekoj inerciji, dobit će… Ma neće dobiti, već su dobili – mrtvo natjecanje. Natjecanje kojem više nikom ništa ne znači.

Opet domaćini: Nakon Neretvanca, sada i Bednja želi s Riječanima zamijeniti domaćinstvo u Kupu

Drugi koji bi morali nešto napraviti u ovoj priči su ti 'mali' klubovi. I tu ne mislimo na Neretvanac, koji je samo žrtva u ovoj priči, već na klubove kojima se – ne da. Organizirati, platiti, razmišljati, nešto poduzeti… Neće! Mnogi od njih će, poput ljudi iz NK Bednja, nazvati 'velikog' pa onda moljakati da se utakmica preseli kod njih. I da, to je pogrešno, ali isto tako je za sve djelomično kriv i taj sustav natjecanja. Koji malom ne daje neke prevelike šanse. Jer, hajmo ovako – da je hipotetski Bednja jedino iznenađenje, a da do kraja natjecanja u svakom ogledu slavi samo favorit, oni bi, da bi došli do prilike da se u dvije finalne utakmice (to je isto posebna tema) bore za Rabuzinovo Sunce morali redom svladati Rijeku, Hajduk, a onda i Osijek. Da bi ih u finalu potom dočekao Dinamo. Shvaćate sada?

Problematika, dakle, nije mala, ali isto tako je iznimno iritirajuća ta inertnost i nezainteresiranost svih dionika hrvatskog nogometa koji jedan potencijalno sjajan brend puštaju da trune. Ne znate kako se nešto radi? Pogledajte druge! Učite, informirajte se, čitajte, istražujte! Mijenjajte. Ovako više ne ide, ovo više nema smisla. Umjesto slavlja i ludnice Kupa dobili smo natjecanje od kojeg je svima muka.