Sopić za Germanijak: “Mišković je morao znati da nisam visibaba koja se savija već jablan”

“Sopa je izgubio kabinu. Nitko ga ne voli. Ne zna. Potukao se s Miškovićem...”. Bile su to poruke, ili barem dio njih koje su sletjele na ekran mobitela nakon naprasnog odlaska Željka Sopića s kormila Rijeke. Možda bi se i zakačili na sve to pa bubali kao “maksim po diviziji” da nemamo nekih dva desetljeća iskustva u ovom poslu i da je nekako mudrije okrenuti Sopin broj pa provjeriti u čemu je zapravo problem.

Prouči cjelokupnu ponudu za nogomet na Germaniji i zaigraj odmah (Igraj odgovorno, 18+)

“Miškovića nisam niti vidio”, nasmijao se Željko Sopić kada smo ga pitali kakav je aperkat gazde Rijeke, odnosno kakvi su mu refleksi.

Ako su se i potukli, očito je Sopić bolje prošao jer na licu nema tragova navodnog okršaja u predsjedničkom uredu u Rijeci.

“Ma to su gluposti. Hrpa laži. Kome to treba? Moram priznati da nisam primijetio baš tolik broj novinara u kabini, u uredu od Raić-Sudara ili na Rujevici. No, sada svi sve znaju. Isto tako, ako su bili u kabini na oproštaju, a da ih ja slučajno nisam vidio, onda bi bilo u redu da pišu i o suzama i zagrljajima s kojima sam ispraćen. Valjda je nestalo tinte u olovkama”, ironičan je Sopić dok pijemo kavu na zagrebačkom suncu.

Umjesto u Švedsku, otišao je u Špansko. Našli smo se u staroj bazi na Kukuljevićevu trgu.

HNL je jedna velika iluzija koja skriva nemoć iza rezultata reprezentacije, Dinama i ponekad Rijeke

Njemu Rijeka nije usputna stanica, njemu je Rijeka - završno odredište! I zato će mu svi uvijek čuvati Đale

Germanijak doznaje: Mišković smijenio Sopića, Đalović vodi Rijeku protiv Elfsborga!

Đalović: “Protiv Istre očekujem da se sve nas pita, da napravimo dobru atmosferu pred Olimpiju”

“Ako ljudi mise da ću sada pljuvati, varaju se. Ne pada mi napamet jer ono što sam proživio u Rijeci u ovih godinu dana bilo je nešto prekrasno. Nešto za što čovjek živi, što ga ispunjava i čini ga ponosnim i sretnim. Jedno veliko hvala svima tamo. Od uprave do onih vrijednih ljudi koji rade na stadionu. Od navijača pa do igrača. I Miškoviću hvala na prilici. Nema razloga da ga sada izuzmem iz priče. Iako je on možda očekivao da ću biti visibaba kada me dovodio za trenera, ja sam ipak jablan koji se ne savija tako lako. Bio sam ponosan na svaki trenutak proveden u kabini i uz teren Rujevice i uvijek ću rado svraćati na Kvarner”, počeo je svoju priču Sopić.

Govori nam kako je razočaran, ali da je rasplet priče sasvim očekivan.

“Smetaju me dvije stvari; tajming otkaza i način. Prvo, mislim da su to htjeli napraviti na kraju prošle sezone ali su ih spriječili navijači koji su se spustili na travnjak, skandirali: "Sopa ostani" i dali mi podršku. Mislim da je to usporilo proces. Drugo, boli me način. Pa ne pustiš me na press konferenciju da tamo najavljujem Elfsborg a čekaš me u uredu s otkazom. Jednostavno, postoje mnogo bolji načini na koji se to moglo izvesti, ali Bože moj. Nije Sopić niti prvi niti zadnji koji je tako dobio otkaz. Postoje samo dvije vrste trenera: oni koji su dobili otkaz i oni koji će ga tek dobiti”, priča Sopić kojeg pitamo tko su “oni” kada govori o množini na Rujevici.

“Ma nećemo se lagati. Jasno je da se na Rujevici ne može otići niti u toalet bez znanja i odobrenja Damira Miškovića. To je tako i zapravo ne mislim ništa loše o tome. On je čovjek koji je gazda kluba, koji ulaže svoj novac da bi klub opstao i ima pravo na sve. Postavljati trenere, smjenjivati ih, dovoditi igrače. Baš sve”.

Dakle, potukli se nisu. No, gdje je onda pukla priča?

“Pa oni koji sve znaju, valjda znaju i to. Znaju što jedemo za ručak, što pričam sa svojim stručnim stožerom, tko je plakao a tko slavio. Valjda onda znaju i zašto se zahladio odnos Miškovića i mene”.

OK, idemo biti direktni. Je l' slučaj stanovitog Kanađanina o kojem su pisali pojedini mediji bio okidač za prekid dobrih relacija trenera i gazde kluba? Pojavila se priča da je Mišković inzistirao da se igraču osigura minutaža dok Sopić nije bio fleksibilan po tom pitanju...

“Pokušat ću mirno to objasniti”, rekao je naš sugovornik, uzeo par trenutaka da razmisli pa krenuo:

“Ja stvarno mislim da nije floskula kada kažu da je sport najzdravija grana našeg društva. No, kakvi bi mi bili ljudi kada bi rezali tu granu? Došao sam u situaciju da je nekome nešto obećano i prije mog dolaska. Za nešto. I sve je to u najboljem redu, do trenutka kada sam shvatio da to nije kvaliteta za Rijeku. Ljudi, ovo je Rijeka a ne neki bezvezni klub. Rijeka”, priča Sopić pa nastavlja:

“I došli smo u situaciju kada je mladić trebao dobiti neku minutažu. Jesam li ja tvrd trener ili nisam, manje je važno. No, ja ne bih bio ja da kod mene ne igraju najbolji. Kakvu bi ja poruku poslao svojim igračima u kabini: “Ako ste imućni i utjecajni, onda ćete igrati. Ako niste, onda ćete biti po strani”. I sada svi žele objasniti javnosti da Sopić nije podoban jer je odlučio da neće staviti u igru čovjeka koji niti po jednom kriteriju to ne zaslužuje. Zašto da ga stavim? Da se svi poslije pravimo glupima i slijepima pored zdravih očiju? Zar doista mislite da su navijači glupi pa ne vide da igrač te kvalitete ne može igrati na razini Rijeke. To se vidi iz aviona. Svi igrači u svlačionici to vide. I zašto ja sada trebam to nekome lamentirati. Nisam se htio dovesti u situaciju da moram nekome tko se trudi na treningu i ima kvalitetu da bude s nama objašnjavati da mora biti vani jer netko drugi mora igrati. I ne vidim problem u tome. To je moje mišljenje koje sam rekao i Raić-Sudaru i Miškoviću i Šćulcu. To je bilo dva dana prije nastavka prvenstva i one čuvene utakmice protiv Gorice na snijegu i ledu. Dao sam im tada mandat na raspolaganje. Ne zanima me tko je predsjednik, moj obraz, gospodo, nije na prodaju. I točka”.

Nakon te situacije odnos više nije bio kao ranije. Mišković se znao javiti porukom i čestitati na rezultatima ali ništa više od toga.

“No, lagao bih sada kada bih rekao da je netko bio nekorektan. Ne znam kako je bilo prije mene, ali nitko mi nije stvarao pritisak, nitko se nije miješao u posao. Jednostavno sam stavio stvari na pravo mjesto i pokazao da to kod mene ne prolazi. Možda sam bahat ali ne bih sina stavio u igru u toj situaciji”, naglasit će Željko Sopić pa zaključio:

“Ja sam ti bio neki nogometaš, pa poslije neki trener. To mi je zanimanje i nisam išao na Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu pa da znam glumiti nešto što nisam. Da se znam šaltati iz jedne uloge u drugu”.

“Možda si trebao. Nekad u ovom poslu to dobro dođe”, sugeriramo...

“Da, ali imam 50 godina i malo sam umoran da bih stjecao nove vještine. Malo mi je kasno da se mijenjam. Znaš što kažu: “J... ovce i novce, bitan je miran san”. A ja svaku večer mirno zaspim”.

Avantura na Rujevici trajala je godinu dana. Bilo je tu nezaboravnih trenutaka, ali i onih koje bi Sopić najradije izbrisao iz memorije.

“Zapravo ne bih. Sve nas to čini osobama kakvima jesmo. Svaki pad je prilika za novi početak. Svaki uspjeh te tjera da pomičeš granice. Pamtim samo lijepe dane”.

Najbolje što je doživio u Rijeci?

“Dvije stvari. Pobjeda na Poljudu s kojom smo utišali 32 tisuće navijača. Bilo je predstavljanje Perišića i Brekala a završilo mojom zajebantskom izjavom: “Oni su uzeli Periju i Breksa, a mi analitičara iz Gorice”. Neki su mi zamjerili, ali tko me poznaje zna da je riječ o šali”.

Druga...

“Zadnja utakmica prošle sezone. Slaven Belupo dolazi, sve je riješeno. Samo da se odigra. I moji zabiju gol i dotrče do mene. Spontano i bez dogovora. Zbog takvih stvari čovjek živi”.

Teško je primio poraz od Dinama na Rujevici.

“Imali smo sat vremena pune dominacije. Vrhunski smo dominirali nad Dinamom kao malo tko. Pratim sve njihove utakmice i rijetko sam vidio takvo nešto. Poveli smo na vrijeme, ali nije htjelo više od toga. Šteta. Mislim da je ta utakmica bila presudna u borbi za naslov”.

Ukupna ocjena?

“Možda bolje da pitate neke druge. Oni koji sve znaju. Tko je plakao, tko se veselio, tko se tukao... Ma, mislim da je to bila nezaboravna vožnja. Svi su govorili da vozimo u crvenom cijelo vrijeme, da idemo iznad mogućnosti. Krucijalna je bila ta na Rujevici protiv Dinama, ali tu se pokazalo zašto je Rijeka ostala bez naslova”.

Zašto?

“Možemo mi sada pričati je l' Sopić dobar trener ili ne, ali činjenica je da Rijeka prošle godine ima najviše zabijenih golova, najviše udaraca prema golu, stativa i greda. A isto tako činjenica je da nam prva špica zabije šest golova. Uz dužan respekt prema svima, za naslov prvaka trebaš imati Ramona Miereza, Brunu Petkovića ili Marka Livaju. Nekako smo dogurali do zime, htjeli dovesti Brazilca iz Portugala a koji je sada završio u Zvezdi za dva milijuna eura. Mi smo ga imali za puno manje, besplatno za neke postotke, ali predsjednik se odlučio na Mirka Marića. On plaća, on je gazda”, slegnuo je Sopić s ramenima.

Tijekom boravka na Rujevici, značajan iskorak napravio je Marco Pašalić koji je bio na Euru u Njemačkoj.

“Pašalić ima još rezervi. Mora poraditi na nekim sitnicama, ali može do vrhunskog transfera i karijere. Ali bilo bi nepravedno spominjati samo njega. Tu je bio jedan Fruk, pa Janković. Hodža koji mi kao zadnji vezni zabije tri komada Osijeku. Pa Radeljić koji igra loptu iz zadnje linije na 40 metara. Niko Galešić je budući reprezentativac Hrvatske. Smolčić kapetan. Pa Franjo Ivanović. Goda, Selahi. Senatori poput Dilavera i Mitrovića koji su držali svlačionicu. Ako krenem nabrajati, nekog ću zaboraviti pa će mi biti žao”.

Imao si problem sa Selahijem…

“To je bilo na razini kluba. Predsjednik se jako naljutio na njega, ali nisam ga se htio odreći tako lako jer mi je bio jako bitan u formaciji 4-1-4-1, možda i krucijalan. Razgovarao sam s njim i na kraju smo Raić-Sudar i ja uspjeli postići dogovor na obostrano zadovoljstvo”.

Šteta što se Sopić i sportski direktor nisu ranije primili diplomatske misije jer ga trener Rijeke nije imao u utakmici protiv Slaven Belupa koju su izgubili 4-2.

Suradnja s Đalovićem bila je dobra.

“Bez zamjerki. Čuli smo se kad su bili u Švedskoj. U nogometu je rezultat pokazatelj svega, i jedino mjerilo. S dobrim rezultatima doći će i pozitiva i ljudi na stadion”.

Malo su im skupe ulaznice...

“Da, to je evidentan problem. Siguran sam da je na Rujevici bila lanjska atmosfera protiv Elfsborga, dali bi im tri komada i prije nego su izašli na travnjak. No, ponavljam, privatan klub, gazda koji sve određuje pa je odredio i cijenu ulaznica”

Što će Sopić nakon Rijeke...

“Za početak se odmoriti. Otići sa ženom negdje na more i napuniti akumulatore. Doduše, mobitel stalno zvoni i moguće je da od ponedjeljka odem na drugu adresu, ali supruga će to razumjeti”, nasmijao se. Imao je ovo ljeto nekih ponuda s Arapskog poluotoka, ali radije bi htio ostati u Europi.

“Ništa mi nije mrsko, jer od nečega se treba živjeti. Ne živi se od zraka. Gledam, razmišljam, važem... Kada osjetim da je to ono što me zadovoljava, ne samo u financijskom smislu već u onom da je projekt dobar, eto me. Dolazim”.

Dok ne nađe nešto novo, pratit će rasplet u HNL-u.

“Ne treba biti posebno pametan da bi se znalo kuda sve vodi. Ako Dinamo kupuje igrače od dva milijuna eura, a nama je problem dati 200 tisuća za odštetu - to je indikator. Je l' brži Porsche ili stojadin? Ja mislim da je Porsche ako je dobro servisiran. Oni su doveli devet, deset igrač i zadržali jezgru. Rijeka nije... Deveto igrača nas je napustilo, nije to mala stvar”

I tu je razgovor stigao svom kraju. Doduše, htio je još jednom naglasiti nešto.

“Manje mi je bitno da ništa od ovog ne izađe, koliko mi je važno naglasiti, jer nisam imao priliku, zahvalnost ljudima na Kvarneru. Svaki stisak ruke, stisnuta šaka u znak potpore na semaforu ili poruka koju su mi dali čini me sretnim čovjekom. Evo, uzimao sam stvari iz stana i išao sa ženom na kavu. I vidim čovjeka u godinama koji se diže s drugog kraja lokala, prilazi mi, pruža ruku i veli: “Hvala Sopa na svemu”. Pa poruke koje sam dobio od ljudi a koji su osjetili da sam u ovom bio sto posto, da sam dao cijelog sebe… Nisam stigao svima odgovoriti, ali mogu i ovim putem reći: Hvala, veliko hvala ljudi. Zadovoljstvo je bilo voditi ovakvu Rijeku i živjeti okružen podrškom takvih ljudi”.