I. SučićRiječi tete prodavačice „Ti nisi Ćiro“ pamtit ću zauvijek, a kako bih mu se svidio, čak sam počeo 'navijati' za Hajduk
Vrijeme Čitanja: 5min | sri. 08.02.23. | 16:30
„Hoćemo li pobijediti Debrecen?“, upitao sam ga, s tim da mi pritom nije bio važan ni Hajduk, ni Debrecen, a ni koji će biti rezultat u uzvratnoj utakmici. U tom trenutku razmišljao sam samo o tome kako ja, jedan mali, debeljuškasti dječačić iz Rijeke, možda nisam dobio taj Macho sladoled po kojeg sam krenuo, ali sam zato prvi put u životu popričao s Ćirom. I to ću pamtiti zauvijek…
Veličinu Miroslava Ćire Blaževića nikada nećemo moći u potpunosti objasniti nekom čovjeku koji nije 'naš'. Hrvatska je danas zavijena u crno, nije nas napustio samo nogometni velikan, već osoba o kojoj ni stotine napisanih knjiga i snimljenih filmova ne bi bilo dosadno za pročitati i pogledati. Ćiro je bio majstor svog zanata, šarmer, čovjek nevjerojatne karizme. Kada bi ušetao u neku sobu ili stigao na neki događaj, sve su oči pratile baš njega. Imao je 'ono nešto', teško je to objasniti riječima, ali svi oni koji su se barem jednom našli u njegovom prisustvu, dobro znaju o čemu je riječ. Vjerojatno nema Hrvata koji ga barem jednom nije pokušao oponašati govoreći 'sine', baš kao što je mali broj onih koji nisu barem jednom uzviknuli 'Ćiro, pederu'. Taj 'pederu' nije simbolizirao nešto loše, nikada to nije imalo negativnu konotaciju. Na kraju, uzviknuli mi 'Ćiro, pederu' ili 'Ćiro, majstore', ako bi vas on čuo, svelo bi se na isto. Osmjehnuo bi se, mahnuo rukom i krenuo dalje. Gdje god da je u tom trenutku bio ili što god da je u tom trenutku radio…
Danas, kad je Ćiro napustio ovozemaljski svijet i otišao k svojim prijateljima na neko bolje mjesto, u svim kafićima, redakcijama i uredima provlače se anegdote s njim u naslovnoj ulozi. 'Ja sam ga vidio ovdje', 'meni je rekao ovo', 'sjećaš se kad je napravio ono'… I tako unedogled. Ćiro, čovjek kojeg cijela Hrvatska, baš kao i svi naši susjedi, znaju samo po tom nadimku. Čovjek kojeg ne moraš predstavljati, kojeg nitko neće zamijeniti nekim drugim. Ćiro je samo jedan, bio i bit će. Zauvijek.
Autor ovih redaka s njim se prvi put susreo kad je imao 12 godina. Dogodilo se to potpuno slučajno, a mjesto radnje bio je Bol na Braču. Ljeto, 'gori nebo i zemlja', čak ni more ne pruža ono osvježenje za kojim svi žudimo. Zajedno s prijateljem Ivanom Markom zaputio sam se sa Zlatnog rata prema obližnjem dućanu ne bi li spas od nemilosrdnog sunca pronašli u sladoledu. Trčali smo bosi, u ruci imali 50-ak kuna koje su nam dali roditelji i razmišljali čime ćemo se počastiti. Iako, za jednog debeljuškastog dječačića iz Rijeke to nikada nije bilo pitanje, odabir je bio Macho. Od čokolade, jasno.
Približavali smo se tom famoznom dućanu, teta prodavačica bila je ispred ulaza, a neki stariji gospodin upravo je izlazio van. Glasno su se smijali, ali na njih nismo obraćali pažnju. Pokušali smo utrčati unutra po sladoled, ali vrata nismo mogli otvoriti.
„Ne radimo“, kratko je rekla teta prodavačica.
„Kako za nas ne radite, a za druge radite“, upitao sam.
„Ti nisi Ćiro“, odgovorila je, s velikim osmjehom na licu
Okrenuli smo se prema dotičnom gospodinu koji je u tom trenutku palio cigaretu koju je kupio svega minutu ranije. Smijao se, gledajući dva klinca, tada najbolja prijatelja, koji kao Lolek i Bolek stoje jedan pored drugoga razočarani što nisu dobili svoje sladolede. Ivan Mark, mali i mršavi, brzo se pomirio s tim ishodom, ali onaj drugi dječarac, veliki i debeli, svoje razočarenje nije mogao sakriti.
„Bok, sine“, obratio mi se.
„Barba Ćiro…“, odgovorio sam, a razočaranje se odjednom pretvorilo u krajnje oduševljenje.
„Kako ste?“, upitah, i to čisto kako bih nešto pitao, kako bih mogao reći – pričao sam s Ćirom.
„Dobro je sine, dobro je“, kroz osmjeh će, ali taj kratki odgovor nije me zadovoljio. Ćiro je tada bio trener Hajduka, vratio se s utakmice protiv Debrecena koju je izgubio u gostima s uvjerljivih 3:0, a za koji dan trebao se odigrati uzvrat na Poljudu.
„Hoćemo li pobijediti Mađare?“, pitao sam ga, s velikim osmjehom i širom otvorenim očima, pritom aludirajući na to da sam navijač Hajduka. Što nisam. Iako, roditelji, koji (se prave da) jesu, bi sigurno bili ponosni na tu moju konstrukciju…
„Hoćemo, sine, vidjet ćeš da hoćemo! Nemaju šanse!“, povikao je, već onako na odlasku, a mi smo se, u još većem trku nego kad smo jurili prema sladoledu, uputili nazad prema roditeljima ne bismo li im ispričali kako smo razgovarali s Ćirom.
Istina, ostali smo Ivan Mark i ja bez toliko nam željenog Macha tog vrućeg ljetnog dana, ali smo dobili priču za cijeli život. Susretah ga i kasnije, gledao ga kako pozorno sluša riječi mog djeda, inače nogometnog laika, koji mu je jednom prilikom objašnjavao 'što njegova momčad mora raditi' kako bi bila uspješna.
„Triba trkat, Ćiro“, govorio je djed Mate, Sinjanin, na što je Trener svih trenera potvrdno kimao glavom i odgovarao 'istina', baš kao da mu savjete dijeli ponajveći nogometni stručnjak svijeta. Taj Ćirin dar, da obični ljudi u njemu vide sebi ravnog, iako se on sam, rukama, nogama i na sto drugih načina uspeo iznad većine, bio je fascinantan. Nebitno jel' ti se osmjehnuo, poslao u 'pm' ili uradio nešto treće, nikad svog sugovornika nije degradirao, a takvu vrlinu imaju samo najveći.
Zbog Ćire, velikog dinamovca, sam ja, barem na taj jedan trenutak, eto, postao hajdukovac. Samo kako bih se njemu svidio i kako bismo imali temu za prozboriti rečenicu, dvije. Ćiro je, nažalost, otišao, nadamo se negdje gdje je bolje i ljepše, jer slušajući priče o njemu kojih danas posebno ne nedostaje, on nikada nije odlazio na gore. Pa, eto, valjda Ćiro zna. Dosta nas je uveseljavao i nasmijavao, činio ponosnima, sad je vrijeme da to napravi i među onima koji više nisu dio ovog zemaljskog svijeta.
Nedostajat će svima, poseban je to čovjek bio, a čak i oni kojima nije bio najdraži će mu danas, radi svega što je u životu napravio, odati počast. To je sigurno zaslužio.
Šefe, hvala Vam na svemu. Otišli ste, ali sjećanje na Vas neće nikada izblijediti. Čovjek živi koliko živi i sjećanje na njega, a Vi ste se pobrinuli da Vas se ima po čemu sjećati. Zauvijek.
