Na kraju priče, Ćiro nam je svima obogatio život. Hvala, Šefe!

Znaš, ne volim rođendane. Jer, oni ti najbolje i najiskrinije govore da stariš i da ideš prema svojem kraju, rekao mi je jednom Ćiro Blažević. Da, nije volio rođendane, kao da je uvijek nekako pokušavao pobjeći godinama, othrvati se toj prolaznosti života, jer život je volio više od ičega. Imam dojam da je to jedina stvar kojoj nije mogao doskočiti, jedino pitanje na koje nije imao odgovor. I jedini suparnik protiv kojega nije imao oružje i formulu za pobjedu. Eto, nije dočekao još jedan rođendan, samo dan ranije prije 88. rođendana preminuo je Ćiro Blažević.

Iskreno, razmišljao sam već neko vrijeme kakav će biti oproštajni tekst od Ćire? Jer, kao i mnogi drugi tekstovi, on je i poprilično osoban. Treba li ga samo hvaliti, treba li zaboraviti one manje lijepe detalje, treba li u mislima ostati zaustavljena fotografija čovjeka s bijelim šalom iz 82. ili s kapom francuskom policajca iz ,'98.? Ne, jer bilo bi nepravedno priču o Ćiri, o tom bogatom životu i nevjerojatnoj karijeri svesti samo u te dvije, velike, zlatne epizode. Jer, Ćiro je bio neponovljiv, nezamjenjiv. Ali ne zato što je bio samo uspješan, samo pozitivan, idealan. Bio bio dosadan, jednak kao drugi, da je bio samo takav. Ne, Ćiro je bio običan, siromašan dečko iz Travnika, kojeg život nije mazio i kojeg je život naučio da iz svake, i najteže situacije, izvuće najbolje. Život koji ga je toliko puta 'opalio' po glavi, a on mu vraćao sa smiješkom. I svima oko sebe davao besplatne životne lekcije.

Preminuo Miroslav Ćiro Blažević

Ćirina ogromna karijera: Bronca s Vatrenima i Dinamov naslov iz '82. ostat će njegova remek djela

Ćiro je sedmi hrvatski izbornik koji se oprostio od ovozemaljskog svijeta

Aljoša Asanović: “Čovjek pun karizme i topline, frajer koji je obilježio naše karijere, volio me kao sina”

Voljeli su ga i mrzili. Nazivali 'trenerom svih trenera' i bleferom, populistom, demagogom, majstorom i 'pe...rom', nacionalistom i obožavateljem čitavog ljudskog roda. Slavili su njegove uspjehe kao svoje, njegove neuspjehe proglašavali samo njegovima. Od zvijezda do stupa srama i nazad i tako nekoliko puta. Da, sve je to bio Ćiro. Ali, nikad, baš nikad nije se sramio i tih svojih slabosti, tih svojih loših trenutaka, ponekad se čak iz ih njih ismijavao. Pa makar za potrebe medijske industrije. I, svaki od nas, kad priča o Ćiri, imat će svoju istinu. Netko će ga doista pamtiti samo po '82. ili '98., drugi će mu zamjeriti Debrecen, ili Prosinečkog, Boru Cvetkovića, koketiranje s Crvenom zvezdom tih godina...Jedni će ga slaviti zbog maestralne utakmice s Njemačkom '98., u Prištini će u njemu uvijek vidjeti božanstvo, jer je taj klub spasio od ispadanja iz lige. Neki mu ne mogu oprostiti ono polufinale protiv Francuza, jedni bliskost s prvim predsjednikom Tuđmanom i promjenu imena maksimirskog kluba ili dane provedene u francuskom zatvoru. Nosili smo ga na rukama i bacali u blato. Ali, Ćiro nikad, baš nikad, nikome ništa nije zamjerio. Ili barem to nije pokazivao. Njegov je šarm bio bezgraničan, njegova intelingencija i moć prilagodbe nevjerojatna. I nema, sigurni smo, čovjeka koji mu se na neki način nije divio. Štogod o njemu mislio. Volio ga ili ne.

Jer, kad se podvuče crta, pod jednu bogatu karijeru, pod nevjerojatnih filmskih 88 godina, u kojima se Ćiro družio s Charlijem Chaplinom i čistaćem iz Prištine, predsjednicima i beskućnicima i svima njima pristupao jednako, Ćiro nam je svima obogatio život. Svi u sebi ostavljamo nešto od Ćire, neku anegdotu, životnu lekciju, neki razgovor s njim, vic ili dočkočicu, pa i neobičnu psovku. Nekog 'Gigu u šupi' ili 'Halali Huso mater'. Svi ćemo zauvijek u sebi zadržati onaj veliki uspjeh, dan najveće euforije, ili neki neuspjeh kao raziočaranje, tugu. I prepičavati ih, još 100, tisuću puta, govoriti o našem 'majstoru' i 'pe...ru', kako već tko. Ali, svi ćemo imati što ispričati, čega se sjećati. A sve je to bio Ćiro.,

Osobno, nikad neću zaboraviti prvu lekciju kojoj me Ćiro naučio. Bio sam mlad novinar, on već čovjek 'pred mirovinu', iako se te riječi grozio više od ijedne. Čak i od rođendana. Vratio se u Dinamo, 20 godina poslije najvećeg uspjeha u karijeri. Sjećam se, zvao sam ga za nekakvu izjavu, ne znam više oko čega, javio se na mobitel i pristojno odgovorio na pitanje. Napisao sam što je rekao, od riječi do riječi. Drugi dan, otvorio sam konkuretski mediji, s naslovnice vrišti potpuno drugačija, suprotna izjava istog čovjeka. Mlad i nadobudan došao sam drugi dan u Maksimir, onako ljutito, mladenački energično, odbrusio velikom Ćiro kako 'nije fair raditi majmune od ljudi, tko je vidio davati različite izjave, različitim medijima u istom danu.'

"Sine, zapamti, sve je to šoubiznis. Život je šoubiznis i tako ga treba žvijeti! A, i j...š čovjeka koji nikad ne mijenja mišljenje."

Da, on ga je tako živio, bio je to šoubiznis, do zadnjeg dana. I što dodati nego: 'Hvala, Šefe!' Na svemu. I nemojte što zamjeriti, sve je to - šoubiznis!