Najveći stilski sukob modernog nogometa

Ali Artetina nogometna filozofija vrlo se razlikuje od filozofije njegovog bivšeg mentora.

Tražio se Arteta u svojim prvim sezonama u Arsenalu, pokušao je igrati otvoreno, nadigravati se, a kako je pritisak rastao, a trofejni kabineti zjapili prazni, tako je i on dizao sve veći zid pred svojim golom. Od Topnika je ostalo tek nešto mokrog baruta, a Arsenal je postao posh verzija Stokea.

Anit-pragmatični nogomet u kojem se igra za gol manje, prekidi se uvježbavaju kao vojna vježba, a rizik tretira poput zarazne bolesti. Internet je za takav Arsenal skovao jednostavan naziv - terrorist-ball.

Sve, evo, do ove sezone Artetu se kritiziralo, ismijavalo, pa i tjeralo iz kluba. Šest i pol godina kasnije, Arteta je sve naplatio. A možda ostane i bakšiša - ako večeras od 18 sati u Budimpešti sjedne na krov Europe.

Arsenal u najveću utakmicu klupske sezone stiže s renomeom najnemilosrdnije obrambene momčadi u Europi. Momčad koja je toliko strukturalno rigidna da je Arteta na teren znao slati obrambenu sekciju u sastavu od četiri punokrvna stopera. A topnički put do finala izgrađen je na gušenju protivnika. Artetina momčad se specijalizirala za destrukciju i branjenje kontranapada.

Arsenal se brani kao momčad koja zaustavlja opasnost i prije nego se pojavi. Malo toga oko Engleza djeluje spontano u igri. Zbog toga su toliko učinkoviti u Europi u kojoj su primili tek dva pogotka tijekom ovosezonskih nokaut rundi Lige prvaka. Arsenal je momčad koja rijetko gubi kontrolu i koja gotovo nikada ne dozvoljava da utakmica postanu 'neuredne'.

PSG je potpuna suprotnost.

PSG je aktualni prvak Europe, momčad koja je pod trenerskom egidom Luisa Enriquea oživjela i koja je nakon odlazaka Lea Messija, Kyliana Mbappéa i Neymara – postala bolja. Pariški jurišnici 'žive' na suparničkoj polovici, nerijetko igraju bez klasične devetke i uživaju u pozicijskom metežu.

Enriqueov sastav je napustio tradicionalne napadačke reference - nema napadača koji okupira i na sebe veže protivničke stopere. Umjesto toga, Ousmane Dembele, Hviča Kvarachelia i Desire Doué (ili Bradley Barcola) stalno izmjenjuju mjesta, izvlačeći braniče van zone komfore, a svojim kretnjama destabiliziraju protivničke redove.

Genijalnost PSG-ovog napada leži u improvizaciji koja je, paradoksalno, sjajno koordinirana. Brojna utrčavanja, zamjene pozicija i jurnjava po čitavom terenu ostavljaju njihove oponente u nedoumici: zadržati geometriju igre ili trčati za napadačima. A kada ofenzivna linija dobije pedalj prostora viška, onda valja pripremiti kokice. Kvarachelia i Dembele su vjerojatno najneugodnijim 1-na-1 igračima u Europi.

Njihova pokretljivost i napadačka raznovrsnost bila je previše za sve klubove u nokaut fazi. Doduše, Monaco je bio blizu senzaciji, no s konačnih 5-4 Parižani su prošli dalje. Chelsea je zato pretrpio teško stradavanje od 2-8, a Liverpool je s ukupnih 0-4 izletio iz natjecanja. U polufinalu je Parižane dočekao Bayern, a njihov prvi dvoboj, na Parku Prinčeva, ostat će upamćen kao jedan od najboljih u povijesti Lige prvaka.

I Arteta i Enrique imaju argumente za svoj stil nogometa. Oba pristupa su bila dovoljno uvjerljiva da dođu do najveće utakmice u klupskom nogometu. Finala obično uvećavaju stilske snage i slabosti: ako Arsenal uspije usporiti tempo igre i pretvoriti utakmicu u teritorijalni rat, prije ili kasnije, PSG će se ugušiti. No ako PSG kompromitira sigurnost Arsenala, onda će navući Artetine trupe na sklizak teren koji Englezi žele, pod svaku cijenu - izbjeći.

Fascinantno je što Englezi i Francuzi predstavljaju suprotstavljene idejne krajnosti modernog nogometa. Teško je zamisliti veći stilski sukob od večerašnjeg.

Moguće postave

PSG (4-3-3): Safonov – Hakimi, Marquinhos, Pacho, Mendes – Neves, Vitinha, Ruiz – Doue, Dembele, Kvarachelia.

Arsenal (4-2-3-1): Raya - Mosquera, Saliba, Gabriel, Hincapie - Lewis-Skelly, Rice - Saka, Odegaard, Trossard – Gyökeres.