A. Lesički"Ako ikada umrem..."
Vrijeme Čitanja: 8min | sri. 08.02.23. | 09:34
Pripremite se ovih dana, jer bi na nebu moglo ozbiljno sijevati. Stigao je Ćiro Blažević u nebeska prostranstva kod svog Židaka. Počinje drugo poluvrijeme…
“Ako ikada umrem”, trebala je biti prva Židakova rečenica knjige o Miroslavu Ćiri Blaževiću. Zapravo, autobiografije napisane uz asistenciju njegova intimusa i novinara kojem je prvi novinarski zadatak u Maksimiru bio upravo na dan kada je Ćiro prije 42 godine zakoračio u Dinamo i vratio ga ondje gdje pripada…
“Fali mi. Baš nedostaje da me zajebava i jako sam tužan što ga više nema s nama. No, još malo sam tu pa idem gore do njega da se obračunamo u drugom poluvremenu”, rekao nam je u posljednjem novinarskom zadatku koji smo radili s “trenerom svih trenera”. Bilo je to prije nekih godinu dana u Charlieju. Iako načet, bio je lucidan. Sa svim onim forama kojima smo svjedočili sve ovo vrijeme družeći se s Ćirom, osobom koja je obilježila nogometnu eru. Voljeli ga ili ne, bio je svoj! Poseban. I velik. Jedan od najvećih…
O Ćiri Blaževiću se zna, manje-više, sve. Osim točnog datuma rođenja. Naime, otac Mato je dobrano proslavio rođenje sina pa je mali Ćiro prijavljen da je stigao na svijet dan kasnije. Barem tako ide legenda. Doduše, u nekim putovnicama nisu promijenjeni samo dani već i godine, ali to je već druga priča…
Bio je najmlađi od osmere djece u skromnoj obitelji u Travniku. Obitelji koja je nakon 2. Svjetskog rada ostala manja za nekoliko članova. I obitelji u kojoj su se štovale dvije religije: Raspelo i Dinamo!
“Kunem ti se na majku Katu”, znao bi reći Ćiro u razgovorima s novinarima koje je silno volio. A pokojna Katarina bila je obrazovana žena koja je u Travnik stigla iz Slavonskog Broda a ondje je postala povjerenica za članove kluba iz Maksimirske 128. A svi znamo kako krv nije voda… Do Dinama je Ćiro Blažević stigao okolnim putevima. Bio je skijaš trkač, u debitantskom nastupu za travničko Bratstvo dao je dva gola pa je otišao na Koševo. A onda je stigao poziv Dinama…
“Otac Mato deset dana nije se trijeznio kada je čuo da me Dinamo želi”, prepričavao je Ćiro anegdote iz tih vremena. No, nasljednik nije ostavio velik igrački trag u Maksimiru u koji će se dvadesetak godina kasnije vratiti kao “mister bijeli šal”. Pozvao ga je ondašnji moćnik Ivo Vrhovec.
Dvije godine kasnije, Ćiro je bio na rukama navijača. Nakon četvrt stoljeća u Maksimir je sletio naslov prvaka. Čuvena generacija s čuvenim trenerom. Dinamo je bio više od kluba. Dinamo je bio nacionalni pokret a upravo iz tog vremena datira čuvena krilatica:
“Ako navijaš za Dinamo, znaš tko si…”.
U Maksimir se vratio 1985., ali nije to bila uspješna epizoda. Otišao je iz Dinama pun gorčine i zarekao se da nikada više neće nogom kročiti u Maksimir.
“Jebeš čovjeka koji ne mijenja svoje mišljenje”, znao je reći.
Sudjelovao je u privatizaciji Dinama sa svojim kumom Zdravkom Mamićem. Osvojili su naslov, ispali od Steaue u utakmicu koju su morali dobiti… Još se naježimo kada se sjetimo gola Vlaovića u Ljubljani. Godinu dana kasnije fatalan je bio Auxerre u malom francuskom gradiću kojem su navijači Dinama promijenili vizure i zaradili suspenziju na godinu dana.
Suspendiran je bio i Ćiro Blažević iz Dinama što mu i nije teško palo. Iako je silno volio i poštovao Franju Tuđmana, Ćiro. Je više od svih znao osluškivati bilo nacije. A nacija je rekla:
“Da je sloboda i demokracija, bio bi Dinamo a ne Croatia”.
Malo kasnije dobio je dirigentsku palicu reprezentacije Hrvatske na čijoj je klupi debitirao 1994. u Sevilli protiv Španjolske. Na toj istoj utakmici u kojoj je prve minute u kockastom dresu upisao Robert Prosinečki, igrač koji ga je obilježio više od ikoga. Od one čuvene da će pojesti diplomu ako Žuti postane igrač, pa da krive procjene u polufinalu SP-a 1998. u Francuskoj.
Jednom smo zvali Roberta Prosinečkog, više se ne sjećamo razloga ali bila je neka Ćirina eskapada u pitanju.
“Reci mu ovako: “Da me stavio protiv Francuske, danas bi bio prvak Svijeta”, poručio mu je veliki Žuti.
Ćiro nikada nije postao prvak Svijeta, ali njegova bronca udarila je temelje svemu onome ćemo smo se veselili u narednim godinama. Na toj bronci odgajane su generacije koje su u Rusiji otišli u finale, pa četiri godine kasnije umalo to reprizirali u Dohi.
Završio je u i u francuskom zatvoru. Sumnjičilo ga se da je prodao jednu utakmicu Nantesa protiv Marseillea.
“Ja svaki dan dođem ispred zatvora i osluškujem vijesti. Trebalo mu je tri dana da preuzme zatvor”, pričao nam je Židak svojevremeno. Komunicirali su porukama na papirićima koje su švercali zatvorski čuvari dok je Ćiro u tih 17 dana preuzeo tjelovježbu zatvorenika.
“Ubojice i razbojnici su pumpali sklekove kao da sutra ne postoji”.
Vratio se brzo u Hrvatsku i bio izopćen dok mu Tuđman na jednoj utakmici nije rekao da mu je drago što ga vidi. To je bio signal svoj sviti koja se motala oko predsjednika da ponovno počne plesati oko Ćire Blaževića.
Bronca iz Francuske zaboravila se već u idućim kvalifikacijama. Hrvatska nije izborila Euro u skupini sa Srbijom. Malo kasnije umro je Tuđman kojeg se Ćiro nikada nije htio odreknuti a Ćiro je od reprezentacije odstupio u kvalifikacijama za SP 2002.
Otišao je u Iran i poručio:
“Kupio sam grobnicu u Teheranu, nikada se više neću vratiti u Hrvatsku”.
Obožavali su ga tamo. Dok smo zadnji put pričali, otkrio nam je da mu je smetalo što u filmu o njegovom životu a koji je snimio Baho Topalbećirević nema sekvenci iz Teherana.
“Meni je nedostajao Iran u filmu. I Kina. Kada su me bacali deset metara u zrak, Židak stoji sa strane i gleda to i misli si “pustite ga da padne”.
Slijedio je povratak u Hrvatsku. Preko Osijeka se vratio u Dinamo na poziv Zdravka Mamića. Kum se ne odbija. Osvojio je naslov pa dobio “šup kartu”.
Nikada nećemo zaboraviti jednu anegdotu u Murskoj Soboti gdje je Ćiro stigao na poziv vlasnika, nekog bogatog mještanina, da napravi rezultat s lokalnom Murom. Igrao je utakmicu protiv kluba kojem je na klupi sjedio Milivoj Bračun. Hladan susret na početku značio je da među tatom i sinom iz 82. ima nerazjašnjenih računa. Milfa je dobio tu utakmicu. Ili izvukao bod. Ne sjećamo se više točno, ali nikada nećemo zaboraviti njegovo slavlje i prkosan pogled prema Ćiri nakon što je utakmica završila. Doduše, nećemo zaboraviti niti druženje u klupskim prostorijama poslije utakmice gdje je Židak uzeo bocu pive ali nije bilo nigdje otvarača. Kada je vidio da je Ćirin gost u problemima, odnekud se stvorio gospodin i iz džepa izvukao otvarač za pivu i pomogao bardu oko tekuće problematike.
“Evo Žile, to ti je moj predsjednik. Evo gdje me Mamić otjerao. Predsjednik kluba hoda uokolo s otvaračem za pive u džepu. A ja trener svih trenera”, rekao je Ćiro za sebe.
Bio je u Varteksu gdje mu je pomoćnik bio Zlatko Dalić koji je valjda naučio nešto od Ćire a što je kasnije implementirao u reprezentaciju i uzeo mu titulu najuspješnijeg hrvatskog izbornika.
Bio je u Hajduku, ali tu epizodu neće pamtiti po dobrome. Krivac je Debrecen…
Posljednji put je bio u Švicarskoj kao trener Xamaxa a imao je relativno uspješnu epizodu u Zagrebu koja je završila obračunom s Draženom Medićem. Možemo samo pretpostaviti što je bio razlog…
No, odlazak u Sarajevo zaliječio je sve rane. Ćiro Blažević postao je izbornik BiH. Na jednom od okupljanja, stigli smo u Sarajevo s Antunom Samovojskom. Silno se razveselio kada nas je vidio. Do te mjere da je naredio igračima da mirno stoje pored nas i da slučajno ne prođu pored a da ne pozdrave “njegove najbolje prijatelje iz Zagreba”. Bilo nam je malo neugodno, ali samo je šeretski namignuo.
Utakmica se igrala u Zenici a put od Sarajeva do Zenice nećemo nikada zaboraviti. Aute sa zastavama, ljude po krovovima… Ćiro je bio Bog koji hoda po zemlji. Do tog Portugala…
Godinu, dvije kasnije kolega Miličić nam je ispričao anegdotu kada je sa Židakom bio u posjetu kod Ćire u Sarajevu. Novinarski dvojac odsjeo je u hotelu i krenuo ga tražiti po čaršiji jer se ovaj nije javljao na mobitel. Kada su ga locirali, pozvali su taksi. Tijekom vožnje je taksist shvatio da vozi dvojicu Zagrepčanina koji se idu naći s Ćirom te je zamolio ako bi ga htjeli upoznati s njime.
Uglavnom, taksist je ostao dobar dio noći s Ćirom i novinarima iz Zagreba i do te mjere se uneredio od alkohola da je u jutarnjim satima bio potpuno nesposoban voziti. Židak i Miličić su taksista polegli na zadnje sjedalo a za upravljač je sjeo novinar 24 sata te krenuo lunjati sarajevskim ulicama.
“Zamisli ti situaciju. Ja vozim taksi, Židak pored mene, a taksist spava pijan kao zemlja. Nekako smo došli do centra, ostavili ga u autu a mi pronašli hotel”, smijao se Dudi kasnije.
Imao je angažman u Kini, trenirao je Slobodu iz Tuzle a posljednji put je sjeo na klupu u Stanovima na poziv Rene Sinovčića. Međutim, kada je bivši sudac imao probleme sa Zakonom, Ćiro je shvatio da je vrijeme da digne sidro.
Do kraja života je bio prisutan. Uvijek tu negdje. I kada ga je bolest napala, zadržao je duh… Čuli smo se nekoliko puta od posljednjeg susreta.
“Sine, sve me boli ali morao sam se ustati kada vidim da me ti zoveš”, rekao nam je na početku zadnjeg poziva, nešto prije Božića. Bio je takav. Pun štoseva kojima bi te odmah razoružao i dobio na svoju stranu. Malo o zdravlju, dosta o reprezentaciji a najviše o Dinamu. Bio je to njegov klub. Sve ga je zanimalo, najviše što se događa iza kulise previranja u Maksimirskoj 128.
Dogovorili smo susret u Charlieju čim prođu blagdani.
“Sve ćeš mi ispričati, ali zapravo dođi samo da te još jednom tvoj Ćiro vidi”, bila je posljednja rečenica koju mi je uputio.
Nekako sam odgađao taj susret koji se na koncu nikada neće dogoditi. No, ostale su uspomene. Na jednog velikog trenera koji je od nogometa napravio spektakl. Nedostajat će. Silno će nedostajati Ćiro Blažević u ovoj našoj čaršiji…
Kao i ta nikad napisana knjiga: “Ako ikada umrem…”. Pripremite se ovih dana, jer bi na nebu moglo ozbiljno sijevati. Stigao je Ćiro Blažević u nebeska prostranstva kod svog Židaka. Počinje drugo poluvrijeme…
