Prvoligaši zarobljeni u tijelu drugoligaša

Svi oni koji su bili dovoljno sretni da posljednju utakmicu Hrvatske u Ligi nacija uživo pogledaju na prekrasnom poljskom Nacionalnom stadionu Kazimierz Gorski, iz Varšave su se vratili prepuni dojmova. Kažu, da Hrvatska ima upola manji stadion, bio bi nam na ponos, premda nam je svima jasno da ćemo takve snove još neko vrijeme snivati. Istina, koštalo je Poljake dosta novaca da izgrade dom kakvog smatraju adekvatnim za njihovu reprezentaciju, ali kad se ima volje, pronađe se i način. I novac.

Prouči cjelokupnu ponudu za nogomet na Germaniji i zaigraj odmah (Igraj odgovorno, 18+)

Za vrijeme poluvremena u Kranjčevićevoj, gdje su Lokomotiva i Rijeka (2-2) ovog petka otvorili 10. kolo HNL-a, glavna tema bio je crveni karton kojeg je dobio Dominik Livaković. Većina okupljenih pripadnika sedme sile složno je konstatirala kako je Alejandro Hernández pogriješio u svojoj odluci, što je, uostalom, u nedavnom medijskom istupu istaknuo i donedavni šef hrvatskih sudaca. Dobro, nije to nešto zbog čega bismo sa sigurnošću rekli da smo u pravu, ali, eto, ipak i neki bivši suci dijele naša razmišljanja.

“Vidiš, ne griješe samo naši, samo što njihove greške, naročito na ovakvim oranicama, izgledaju triput gore”, opaska je bila jednog od kolega, koji zapravo nije mogao biti bliži istini.

Ni ovog petka nismo uživali u sjajno menađeriranoj utakmici glavnog arbitra. Što, zapravo, više nije nikakva novost. Više razloga za nezadovoljstvo imali su gosti, ali ni to nije nešto na što nismo navikli. Kad ste, uostalom, čuli da je neki gost bio zadovoljan kako je sudac odradio utakmicu čiji rezultat nije bio po njihovoj volji?

Riječani do boda u 90. minuti, Smolčić 'oteo' Lokosima pobjedu

Ono što nas posebno brine kod naših sudaca – a nerijetko čak i ljuti – su ti njihovi previdi. I to onih stvari koje bi mogli i morali moći vidjeti. Prva nam na pamet pada situacija sa Šubićevca kad je Santiniju prvotno pokazan crveni karton (Čulina) pa je onda ta odluka naknadno ublažena. Sada je pak glavni arbitar (Strukan) prvo dosudio gol-aut za Rijeku, da bi se potom javila VAR soba koja je kod udarca Vrbančića, odnosno bloka Radeljića, vidjela nešto sporno. I u redu, kazneni udarac je ili nije, fascinantno, ali to je gotovo pa i nebitno za ovu priču, problem je taj da kad je već kazneni udarac dosuđen, da su ga igrači dočekali na centru igrališta, čekajući ispucavanje Martina Zlomislića. Na prvu možda djeluje kao nešto nebitno, ali zapravo je itekako bitno. I najbolje od svega pokazuje manjak oštrine vida kod naših ‘ljudi u crnom’. Jer, ako smo dobro povezali, dodir ruke je bio toliko lagan i toliko neprimjetan da sudac nije vidio ni da je korner, ali je onda preko VAR-a shvatio ne samo da je dodira bilo, već da je on dovoljno 'jak' da se zbog njega pokaže na bijelu točku? Ha, dobro... Ne sumnjamo mi da će, oni koji to trebaju, opet stati u zaštitu glavnog suca i još jednom nam pokazati kako su na satovima retorike bili posebno koncentrirani, ali to ne znači da ćemo mi taj igrokaz prihvatiti.

No, dosta o sucima, valjalo bi malo i o utakmici. A ona je bila vrlo dobra. Naročito kad se u obzir na kakvom se terenu odigrala. Znate dokad su plemeniti igrači poput Pašalića i Fruka izgledali zadovoljavajuće? Dokad su mogli, dokad im je teren to dopuštao. Dakle, prvih 15-ak minuta. Nakon toga? Mučili su sebe, mučili su gledatelje, a najviše od svih svojeg trenera Đalovića. I ne, nisu oni krivi, krivi su ljudi koji ne vide ništa sporno u tome da takvi igrači igraju po ovakvim oranicama. I stadionu koji, ovakav kakav je danas, ne da ne bi smio biti domaćin HNL utakmica, već HNL igrači na njemu ne bi smjeli ni trenirati od straha da im se nešto ne dogodi. Svi dionici HNL-a, a to se primarno odnosi na igrače koji su najvažniji proizvod te tvornice, tako na svojevrsni način postaju prvoligaši zarobljeni u tijelu drugoligaša. Džaba njima što znaju kad ih se ne smatra važnima, džaba što proizvodimo najfiniju čokoladu kad ju gotovo pa uvijek prodajemo kao lom...

Đalović nakon Lokomotive: “Da mi ne netko rekao prije da će biti 2-2, bio bih nesretan. A i ovako sam nesretan...”

Čabraja: “Dokad ostaje Čabraja? Možda je i tu potrebna friška snaga. Nije to najava, samo moj komentar”

I tu se onda opet vraćamo na Poljsku i ligu s kojom se u nekim stvarima možemo i trebamo uspoređivati. Naravno, njihovo tržište je 10 puta veće, razumljivo je da su takva i TV prava, ali zanima nas koliko bi tržišna vrijednost skočila jednom Radeljiću, stasitom stoperu koji je dominantan u zraku, koji zna igrati s loptom u nogama, koji čak ima i sasvim pristojan ubačaj (vidjeli smo to jednom prilikom na utakmici) i koji je itekako opasan u fazi napada da je pogodak, kojeg je ovog petka zabio na sivom bojom obojenom Kranjčevićevoj, kojim slučajem postigao na šarenom, prpošnom, glamuroznom Nacionalnom stadionu Kazimierz Gorski? Rijeka će ga jednog dana prodati, ali sumnjamo da će za njega dobiti više od dva milijuna eura. Ne zato što on toliko ne vrijedi, vrijedi i više, već jer više od toga ne vrijedi okruženje, ne vrijede stadioni, travnjaci, suci...

Prva utakmica drugog kruga prvenstva zaslužuje vrlo dobru ocjenu, iako znamo da neki profesori taj ispit ne bi pristali ni pogledati, a kamoli ocijeniti. Jednostavno, predani test bio je potrgan, baš kao što je potrgan bio i taj očajni travnjak u Kranjčevićevoj. I to nakon dvotjedne pauze i svega nekoliko kišnih dana u metropoli! I ne, kad malo razmislimo, ne čudi nas ono što nam je rekao gospodin trener Silvijo Čabraja dok smo gotovo pa nasamo sjedili u ono ofucanoj, pomalo čak i degutantnoj press-sobi, a to je da je možda vrijeme za neku frišku snagu. Sve ovo umara, sve ovo boli. Gradi zid, sruši ga i onda ispočetka. Do nekog novog kola, do nekog novog prijelaznog roka, do nekog novog obećanja...