I. SučićNevera s Kvarnera otpuhala euforiju, Riječanima odlazak na Poljud postaje omiljeni izlet
Vrijeme Čitanja: 11min | uto. 01.03.22. | 08:05
U posljednjih 10 godina u Hajduku se stvorio kompleks jake Rijeke, a Poljud je od sigurnog utočišta postao mjesto na kojem su gosti s Kvarnera ostvarili skoro pa najviše gostujućih pobjeda otkako je HNL-a.
Svi znaju za izreku ‘derbiji se ne igraju, derbiji se pobjeđuju’. Rijeka je ove subote u Splitu ne samo pobijedila, već i sjajno igrala. Naročito u prvih 45 minuta, kad im je bura bila saveznik. Utakmica se odvijala u potpunosti po planu gostujućeg stratega Gorana Tomića koji je kolegu Valdasa Dambrauskasa nadmudrio u svakom pogledu. Iako se odlučio za zatvoreniju varijantu, Tomić je pokazao puno veću hrabrost. Uostalom, kako drugačije okarakterizirati njegovu odluku da na klupi ostavi Roberta Murića, igrača fenomenalnog poteza koji je kadar jednom svojom majstorijom odlučiti pitanje pobjednika? Nije baš da Murić nije u nekoj formi pa da se njegovo ostavljanje na klupi opravda na taj način, jer u proljetnom dijelu sezone sedmica Rijeke skupila je tri pogotka u četiri nastupa, s tim da je u svakoj utakmici bio ponajbolji igrač Rijeke. Najbolja lijeva noga (baš kao i izvođač prekida) HNL-a u subotu je bila žrtveno janje. Tomiću nije bilo lako donijeti tu odluku, svjestan je Šibenčanin da bi se najviše o tome pisalo i pričalo da njegova momčad nije ostvarila pozitivan rezultat, ali odlučio je riskirati te je na kraju za to bio nagrađen.
Ista stvar vrijedi i za Vukčevića, Crnogorca koji posljednje vrijeme igra sve bolje. U prošlom kolu upisao je dvije asistencije, a do ogleda protiv Hajduka je u proljetnom dijelu sezone odradio sve utakmice od prve do posljednje minute. Po njegovoj strani zadnje vrijeme ‘ne curi’, ali unatoč svemu navedenom, utakmicu je započeo na klupi. Na kraju je dobio 20-ak minuta, ali tek kad je Ganac Ampem ostao bez snage. Da je novi miljenik Riječana mogao odraditi svih 90 minuta, vjerojatno nekadašnji igrač Seville ne bi ulazio u igru, baš kao što nije ni njegov vršnjak rodom iz Bednje.
Murić je igrač preko kojeg se lome koplja. Neki će reći da za takvog majstora uvijek mora biti mjesta u momčadi, neovisno o tome u kakvoj formaciji trener odluči zaigrati. Tomić nije robovao željama puka, nije populistički izabrao najboljih 11 koje ima na raspolaganju, već je pragmatičnim pristupom poslagao kockice na način za koji je vjerovao da će njegova momčad biti najčvršća.
Ovog proljeća Rijeka je samo jednom zaigrala u sustavu s trojicom središnjih braniča. Bilo je to protiv Dinama na Maksimiru, a ta utakmica ujedno je bila i najlošija Riječana u 2022. godini. Naravno, nešto se pitalo i Plave, njihova kvaliteta došla bi do izražaja u svakom slučaju, ali ono što je bilo drugačije u odnosu na tu utakmicu i ovu protiv Hajduka je vezna linija. Preciznije, kompaktnost vezne linije. U Zagrebu je Tomić zaigrao s dva središnja veznjaka, Gnezdom-Čerinom i Selahijem, dok je dok je Pavičić ostao na klupi. Drmić je bio u vrhu napada, Murić je igrao desno, a Vučkić polulijevo. Slovenac je zapravo imao najveću slobodu kretanja po terenu, ima jednu izraženu kvalitetu usmjeravanja napada i napadanja praznog prostora koja nije uobičajena za igrače na ovoj razini natjecanja. Prostor se ne napada samo brzonogim krilnim napadačima, za to postoje i neke druge metode. Vučkiću brzina nije vrlina, ali prostorna orijentacije ja. Iskusan je, igrački inteligentan te tehnički sjajno potkovan. Osim toga, njegova konstitucija je takva da je može zadržati loptu i pričekati da mu se suigrači priključe u fazi napada. Tomić voli znalce, a oni to osjete. Uostalom, nije slučajno da Murić baš ove sezone igra svoj najbolji nogomet života ili da je Tolić nakon godine dana pod njegovom trenerskom palicom zaradio transfer u Dinamo.
Kad bismo usporedili ta dva derbija Rijeke ovog proljeća, može se zaključiti da je Tomić izvukao pouku iz tog ogleda s Dinamom te je ono naučeno na najbolji mogući način primijenio protiv Hajduka. U Zagrebu mu je nedostajala još jedna radilica u sredini terana, baš kao što s Murićem, krilnim napadačem koji loptu najčešće traži u noge, a ne u prostor, jako malo dobio. Vučkić se protiv Dinama uklopio u sivilo riječke momčadi, ali Šibenčanin je znao da od njega može puno više dobiti kad bi se neke stvari na terenu samo za nijansu modificirale. Ampema je prebacio na lijevu stranu. U fazi obrane, spustio bi se u posljednju liniju, a svojom okomotišću i hitrinom trebao je raditi razliku po pitanju tranzicije. Uostalom, kod Ampema Tomić nije išao ‘izmišljati toplu vodu’, jer Ganac je na toj istoj poziciji, protiv istog protivnika, na istom stadionu, već jednom ove sezone odigrao sjajno. Svjetla reflektora ovog su puta bila uperena u neke druge, ali Ampem je svoj dio posla odradio iznimno dobro te su od toga na kraju profitirali neki drugi igrači. Doduše, i griješio je, kod gola Hajduka je nesmotreno izgubio loptu, ali to je cijena rizika.
S druge strane, sve i da nije bilo onog slaloma kakvog se ne bi posramili ni najbolji svjetski skijaši, Domagoj Pavičić je po tko zna koji put demonstrirao svoju kvalitetu. Španer, igrač mekanog koraka, jedan od onih središnjih veznjaka koji prostor ne osvaja dubinskim dodavanjem, već okomitim trkom. Tako je bilo i ovog puta. U nekoliko navrata bi prošao pored Vukovića i Grgića kao da ne postoje, a obojica su iznimno kvalitetni igrači pa to dodatno daje na vrijednosti njegovih poteza. Kod asistencije za Vučkićev pogodak pokazao je svu raskoš svog talenta. Osim laganog koraka, sjajne kontrole i tajminga, njegovo dodavanje bilo je odlično izvedeno zato što je Slovencu dalo dvije mogućnosti – da potegne iz prve ili da odgodi i onda odluči što će napraviti. Pred sam kraj utakmice, kad je rezultat na semaforu već bio 1:3, s dvije minijature uz aut liniju pokazao je kako je s loptom ‘na ti’, a to je nešto što puno znači njegovim suigračima koji radi takvih poteza imaju još veću vjeru u njegove kvalitete i odluke koje donosi na terenu. Gledajući Rijeku posljednjih godina, ponekad se stekne dojam da igrači kad ne znaju što će samo nastoje loptu dovući do Pavičića, a onda je sve na njemu da nešto isproducira i izmisli. Da je riječ o košarkaškoj momčadi, on bi bio startni playmaker ove momčadi Rijeke i netko tko će ‘po defaultu’ na terenu provesti najviše minuta. Inače, desetki Rijeke je ovo bila 20. utakmica u karijeri protiv Hajduka. Zabio je dva pogotka, pet puta je asistirao, a protiv Bijelih je uglavnom igrao sjajno. Bilo to u dresu Dinama, Lokomotive ili Rijeke, Pavičić je posebno motiviran kad na suprotnoj strani stoje Splićani.
.jpg)
U ponedjeljak, 28. veljače, bilo će točno 30 godina otkako je odigrana prva utakmica u 1. HNL. Prvih 15, čak i 20 godina, Rijeka je bila mušterija Splićana. Na pobjede na Poljudu Bijeli bili su praktički pretplaćeni, U prvih 10 utakmica u Splitu, Hajduk je slavio osam puta, a Rijeka dva. Dominacija se nastavila i u dvijetisućitima, ali u posljednjih 10 godina sve se u potpunosti okrenulo. U eri Damira Miškovića, Hajduk je na Poljudu protiv Rijeke – vjerovali ili ne – pobijedio tek dva puta. S druge strane, Rijeka je u tom istom vremenskom intervalu slavila čak 11 puta. Zanimljivo, najviše gostujućih pobjeda u HNL-u Rijeka ima protiv Istre 1961, a odmah iza Puljana je Hajduka. Trenutno su na brojci 15, a u top tri još je i Slaven Belupo budući da je Rijeka u Koprivnici slavila 12 puta.
Može se reći da je Riječanima gostovanje u Splitu zadnjih godina postalo nešto poput školarcima odlazak na omiljeni izlet. Ispočetka se nisu dobro provodili, ali kad su se s tim mjestom upoznali, uglavnom su se kućama vraćali s osmjehom od uha do uha. Za vrijeme vladavine Matjaža Keka, u Splitu su stvorili svojevrsni kompleks jake Rijeke, jer ona je njima radila sve ono što je Hajduk prethodnih godina radio Rijeci. Gosti bi dolazili do pobjeda i kad nisu bili dominantni tijekom svih 90 minuta, baš kao što su znali protutnjati splitskom ljepoticom i uvjerljivo poraziti domaćina koji je u velikoj većini tih Jadranskih derbija na svojem Poljudu bio veliki favorit. Rijeka je tako u dva navrata slavila rezultatom 4:0 na Poljudu, dok je s druge strane Hajduk u dva navrata u gostima pobijedio Riječane rezultatom 3:0.
Ove subote Riječani su, po jakoj buri, (privremeno) otpuhali veliku euforiju koja vlada oko splitskog kluba. Ni sat vremena nakon utakmice na društvenim mrežama su se dali pročitati komentari ‘navijača’ koji preispituju Kalinićevo fizičko stanje (iako je doslovno s terena Serie A došao u HNL), Subašićevu posvećenost nogometu, Katićevu kvalitetu, a bilo je i onih koji su krenuli s prozivanjem trenera Dambrauskasa radi činjenice da u godinu dana nije naučio hrvatski jezik. Namjerno su ti isti ‘navijači’ stavljeni pod navodnike, jer oni koji istinski vole Hajduk, a prema broju članova kluba da se zaključiti kako ih ne manjka, takve stvari neće ni pomisliti nakon jedne loše utakmice (ili njih par).
Pobjeda Rijeke nije mogla biti čišća. Treba biti pošten i reći da je Jović tijekom cijele utakmice ‘navlačio’ za domaćina, a prizemljenje nije moglo biti bolnije. Lovrencsics je samo u prvom poluvremenu mogao dva puta požutjeti, Kalinić kao da je provocirao drugi žuti karton, a vjerojatno ni njemu samom nije jasno kako istog nije dobio kad je umjesto Jovića odlučio dosuditi prekršaj na sebi pa je loptu zaustavio rukom. Doduše, o tome se ne priča i ne piše previše. Neki se prave da nisu vidjeli, neki se ne žele zamjeriti kolegama i prijateljima, a tko zna, možda ima onih koji takve stvari, naročito kad je Hajduk ovako dobar, naprosto ni ne smiju vidjeti.
Gosti su u svakom pogledu izdominirali favorizirane domaćine koji nemaju pravo tražiti alibi (doduše, ni ne traže ga, sportski su prihvatili poraz od momčadi koja je te subote bila bolja u svakom segmentu nogometne igre) te su na neki način dobili upozorenje da prvo moraju skočiti, a tek onda reći hop. Neki navijači po društvenim mrežama slave naslov prvaka otkako je Kalinić došao u klub, dok se u klupskim vitrinama već stvara mjesta za Rabuzinovo sunce. Dvosjekli je to mač, jer na krilima euforije neke momčadi mogu isporučiti i više nego što zapravo mogu, ali jednako tako realan ishod je da sva ta velika očekivanja ne naiđu na plodno tlo.
Za razliku od konkurenata, ova momčad Hajduka stvorena je ovog ljeta. Stablo je u korijenu jako ne zato što je tako posađeno, već su ga godine učinile takvim. Jasno je da igračima kao što su Lovre Kalinić, Livaja, Elez, Vuković i Nikola Kalinić ne moraš objašnjavati kakav je Hajduk gigant za ovdašnje prostore i kakva je istovremeno privilegija, ali i odgovornost nositi bijeli dres. Svi oni dišu za Hajduk otkako su se rodili, ali kemija u momčadi se stvara godinama, baš kao i mentalitet pobjednika, a on je prije dolaska Jakobušića u klub dugo bio stran pojam. Sve to se polako mijenja, stvari idu na bolje, ali veliki uspjesi ne ostvaruju se preko noći, ili u ovom slučaju, u jednoj sezoni.
Dinamo, Rijeka i Osijek su godinama gradili svoje momčadi prije nego li su postali dominantni u HNL-u i konkurentni u borbi za naslov prvaka. Osijekova priča započela je još kad je trener bio Zoran Zekić, da bi onda dolaskom Nenada Bjelice sve otišlo za nekoliko stepenica više. Zato je Osijek danas najveći (ili najozbiljniji) konkurent Dinamu u borbi za naslov prvaka, jer je temelj čvrst. Rijeka je pak naučila pobjeđivati, više nije iznenađenje kad se izbaci Kopenhagen u doigravanju za Europsku ligu ili kad se PAOK-u, klubu koji je godinu dana ranije od Rijeke kupio njihovog najboljeg igrača za tri milijuna eura, pruži veoma dobar otpor u doigravanju za Konferencijsku ligu. Dinamo je došao do toga da europsko proljeće postaje nešto normalno te će navijači isto očekivati i sljedeće sezone. Igrači će se promijeniti, ali ambicije će ostati.
Sreća u nesreći po Splićane je makijavelistički pristup Nenada Bjelice u derbiju s Dinamom u kojem su Bijelo-plavi osvojili sva tri boda i privremeno zasjeli na vrh prvenstvenog poretka, a tako su u utrci za naslov ostavili sva četiri kluba. Da se Dinamo odvojio i pobjegao Osijeku na +4 (uz utakmicu manje) te Hajduku na +6, Plavi bi samo morali dočekati još jedan kiks svojih konkurenata kako bi mogli krenuti s pripremom fešte za osvajanje novog naslova prvaka. Nogomet kakvog smo ovog vikenda imali prilike gledati u HNL-u ide na ponos svim fanaticima najvažnije sporedne stvari u Lijepoj našoj. Bilo je tu dobih golova, lijepih akcija, zanimljivih odluka trenera, sjajnog navijanja… Ovog vikenda je uistinu posebno lijepo biti dio ove HNL priče.
.png)
Posljednje kolo 1. HNL igra se za manje od tri mjeseca. Pred nama je još 10 kola, odigrano je više od 2/3 prvenstvenih utakmica te se sad svi polako spremaju na veliko finale. Iako se prvenstvenu sezonu voli usporediti s maratonom, kad je završnica ovako tijesna, možda se ispostavi da će presudan biti onaj završni sprint.
Četiri natjecatelja su se odvojila, pred njima je još jedan zavoj i onda dolaze do ravnice koja vodi do završnog cilja. Ovakva sezona i ovako jaka ‘velika četvorka’ nešto čemu smo se mogli samo nadati, a za kraj treba jasno i glasno naglasiti da neovisno o tome kako ova sezona završi, u HNL-u nećemo imati jednog pobjednika i tri gubitnika, već sve ovo što gledamo ove sezone pokazuje da su sva četiri kluba itekako veliki pobjednici, s tim da konačan cilj u službi boljitka hrvatskog nogometa na dulje staze svima mora biti da navedeni dogodine igraju grupne faze europskih natjecanja. Kad se to ostvari, a pozitivnim razmišljanjem nastojat ćemo isprovocirati da to bude što je ranije moguće, tad će ovakve sezone u domaćem prvenstvu biti nešto sasvim normalno. A kad već dvije godine slušamo o novom normalnom, neka onda i taj jaki HNL bude nešto novo normalno.
