30 GODINA HNL-a: “U Maksimir busom iz ‘Ko to tamo peva’, bodrili su nas naši Vinkovčani, a Dinamo se ponio gospodski”

Dogovor je bio u “Maslini” u centru Vinkovca. Tražili smo je nekoliko vrijeme da bismo shvatili da je Maslina zapravo bivši naziv za Medusu, lokal u centru grada u kojem smo često provodili vrijeme čekajući utakmice Cibalije i Dinama. Tih dvoboja odavno više nema. Vinkovci nemaju prvoligaša. No, zato imaju jednu slavnu povijest koju im nitko ne može prebrisati. Preko puta nas Dražen Pernar i Goran Meštrović. Gotovo 500 nastupa u Prvoj HNL, Vinkovčani po rođenju i silno ponosni na ono što su ugradili u povijest tog kluba. Obojica su bili i tog 28. veljače 1992. u Maksimiru kada je lopta po prvi puta u povijesti HNL-a krenula s centra.

 “Ne razmišljaš tako u tim trenucima. Uopće ti ne pada na pamet da si dio povijesti. Utakmica je došla i prošla, tek poslije smo shvatili da smo bili dio nečeg velikog”, priča nam Goran Meštrović. Bori se nekako s riječima. I trideset godina nakon te utakmice, ne krije ponos što je bio dio te priče, baš kao i Dražen Pernar.

 “Gojo je igrao, ja sam bio rezerva na toj utakmici. Pazi, mi smo se pripremali za taj Dinamo tri ili četiri mjeseca. Naime, ta je utakmica trebala biti igrana na ljeto 1991. Sjećam se da smo se spremali u ratnom okruženju. Završni trening, bombardiranje. Trener Mile Petković kaže: “Ma nije to ništa”. Cijelu noć bili smo na stadionu, ujutro otišli kućama. I onda se vratimo na stadion da krenemo kada je stigla informacija da se ne putuje u Zagreb. Bilo je prolongirano za proljeće”.

Naš novinar Alen Lesički s Draženom Pernarom i Goranom Meštrovićem

U međuvremenu su nebesko plavi postali izbjeglice sa svog stadiona i grada. Okupljali su se u Županji i Bošnjacima, Đakovu… Pripreme su imali u Čakovcu i Medulinu pa se vratili u Đakovo.

 “Zapravo, kako smo se okupili mi niti jedan trening nismo napravili u našim Vinkovcima a kada je počela liga niti jednu utakmicu nismo igrali na svome stadionu. Prve utakmice u Đakovu, pa je i tamo postalo nemirno. Potom smo otišli u Požegu, jednu smo kao domaćini protiv Dubrovnika igrali u Zagrebu dok smo domaćinstvo Dinamu vratili u Čakovcu”, evocira uspomene Dražen Pernar.

 Za onaj prvi ogled s Dinamom noćili su u hotelu Panorama.

 “A Maksimir smo išli gradskim autobusom. Onim zglobnim što je na sredini imao onaj krug”, priča Pernar.

 “Ma to ti je bio autobus iz filma 'Tko to tamo peva’. Ništa noviji od tog busa”, smije se Meštrović.

“Jedva smo čekali da nešto krene. U jesen se nije igralo, bili smo puni nekog adrenalina. Neke želje da pokažemo da smo tu. Kao da smo željeli barem preko nogometa poslati poruku da smo živi. Sjećam se da se prije tog prvenstva igrao turnir “Slobodna Hrvatska” na kojem mi nismo igrali. Igrači su bili u ratu, nemaš mobitela ne znaš gdje su. Neki su i otišli. Iskoristili su kaos pa preko Fudbalskog saveza Jugoslavije ishodili ispisnice i napustili Cibaliju. Utakmica protiv Dinama je bila u petak, igrali smo dan prije svih. Bilo je lijepo vrijeme, dolazak u Maksimir uvijek je bio impresivan. I tada i nakon dvadeset godina jer znaš da dolaziš u velik grd i velik klub. Sjećam se da su se svi silno trudili oko nas da nam pokažu gostoprimstvo. Bila su teška vremena, ali ljudskost i empatija bila je na velikoj razini”, priča Pernar dok mu kolega dodaje kako je bilo i određenih dvojbi između suigrača i ljudi iz kluba.

 “Pa sigurno je da smo se pitali trebamo li uopće igrati. Naš ljudi ginu a mi igramo nogomet, živimo po hotelima. Vinkovci su tada bili mrtav grad. Pola grada bez struje. No, onda shvatiš u sebi da ideš dati sebe ono najbolje što možeš. Ideš igrati nogomet za svoj klub i za svoj grad. I dobro je bilo… Iako su nam zabili dva gola u sedam minuta, na kraju je ispalo sasvim korektno”.

 Povijesne knjige nude podatak da je toga dana na Maksimiru bilo šest, sedam tisuća navijača. Prilično respektabilna brojka s obzirom na to da je ipak bilo riječ o ratnim vremenima i da se utakmica igrala u petak poslijepodne.

 “Bilo je nešto naših navijača, ali ne puno što je bio i očekivano s obzirom na okolnosti. No, u Zagrebu, Samoboru i Varaždinu bilo je puno Vinkovčana koji su bili na školovanju ili su otišli zbog rata. Oni su nam davali podršku jer su bili sretni što smo izašli i došli predstavljati njihov i naš grad”, tumače Pernar i Meštrović.

Adžić, Jozinović i Mario Meštrović. GNK Dinamo/Arhiva

Dinamo je uvijek bio dobar domaćin, gdje neće biti u takvim okolnostima. Pružali su pažnju gostima na svakom koraku a jedan detalje se našim sugovornicima posebno urezao u pamćenje. Naime, u svlačionici ispod južne tribine stadiona Maksimir dočekalo ih je svježe voće. Naizgled mala gesta koja je u tim vremenima jako puno značila.

 “Puno smo puta bili lijepo ugošćeni te sezone. Kasnije smo saznali da nam je hotel bio plaćen. Slično je bilo protiv Dubrovnika u Zagrebu ili protiv Dinama u Čakovcu. Odlazili smo na zajednički ručak u NK Trnje. Ljudi su jednostavno htjeli nam dati do znanja da cijene naš trud i činjenicu da se unatoč silnim problemima trudimo biti dio te priče”, kaže Pernar i opisuje u nastavku tu sezonu koja je bila sve samo ne regularna. Naime, na neke utakmice se putovalo i više od dvadeset sati u komadu, kao što je to bio primjer gostovanja Cibalije na Poljudu.

 “Taj put je valjda ušao u anale. Znam svaki detalj jer sam puno puta prepričavao. Dakle, krenuli smo iz Požege u kojoj smo tada boravili. Podravska magistrala nas je odvela do Virovitice pa potom do Grubišnog polja gdje su počeli prvi problemi. Tamo je, naime, bio bataljun Unprofora, čini mi se iz Argentine. I krene kontrola, a oko nas mitraljeska gnijezda. Kao iz filmova. Potom smo po nekakvoj pustoši stigli do Kutine i nekako se domogli Zagreba. Krenuli smo prema Karlovcu, pa Likom sve do Senja kada krećemo Jadranskom magistralom do trajekta Prizna - Žigljen, otok Pag. Pa do Zadra u koji smo stigli po mrklom mraku. Prošli smo ga, nigdje žive duše na cesti. Zaustavi nas policija na izlazu i pita koji smo mi. “Cibalija Vinkovci, idemo igrati protiv Hajduka”. Ovaj nas gleda i kao da ne vjeruje. Kaže da su nas prije ulaska u Zadar trebali zaustaviti jer je ovaj put bio opasan da ne može biti opasniji. Ali, nismo mi mislili o tome. Mi bili gladni, žedni. Nije to kao danas da ti je benzinska na svakom koraku pa da uzmeš što ti treba. Nije bilo ničega”, opisuje Pernar na kojeg se nadovezuje Meštrović:

 “I pazi ovo. Mi istrčimo na Poljud, mislim da je to bilo početkom svibnja te godine. S druge strane Štimac, Bilić, Abazi, Jeličić, Mornar, Kozniku… I mi odigramo 1-1 nakon 22 sata u autobusu. Darko Jozinović je dao gol na početku, izjednačio je Hari Vukas par minuta kasnije. No, mi smo igrali remi na Poljudu. Nemoguće je to nekome sada objasniti kakav podvig je to bio”, s ponosom opisuje Meštrović koji je bio prvi strijelac za Cibaliju u HNL-u. Bilo je to u četvrtom kolu.

 “Prethodno smo izgubili od Dinama, Hajduka i Rijeke. Onda smo dočekali Osijek na stadionu u Đakovu. Zabio sam u nastavku drugog poluvremena za 1-0, mislim da je Bjelica kasnije izjednačio za konačnih 1-1. Bio je to prvi gol i bod Cibalije u Hrvatskoj”.

 Obojica kažu da tek s vremenskim odmakom mogu shvatiti avanturu kroz koju su prolazili te 1992. godine. Da je nogomet bio nisko na listi prioriteta i da bi u normalnim okolnostima mogli dati puno više.

 “Teško se bilo koncentrirati na nogomet. Ti kao profesionalac živiš utakmicu sedam dana u tjednu. Čim jedna završi, počinju pripreme za onu drugu. No, mi smo imali druge probleme. Mi smo jednostavno živjeli u nekoj psihozi koju ne možeš današnjim generacijama objasniti. Kako da ja njima kažem da ja nama špica dana bila pronaći govornicu s koje možemo nazvati fiksni telefon u Vinkovcima i dobiti svoje. Čuti im glas. I tu smo se dosta trošili na nekom mentalnom planu, nisi se mogao pripremati za utakmice, opustiti se i pokazati se u najboljem svijetlu”, iskreno će Pernar.

Zanimljivo, unatoč objektivnim okolnostima, igrači Cibalije nisu oskudijevali u ničemu. Plaće su dolazile. Nisu to bile ne znamo kakve cifre, ali moglo se preživjeti.

 “Imali smo naknade, ponekada i duple premije. Par puta su se zaletjeli ovi naši pa nam obećali premije a mi uzmemo bod u Splitu i zaradimo ih. Vezali smo dvije, tri pobjede pa je i tu nešto kapnulo. Vidi, bilo je korektno. Da sam prije toga igrao u Dinamu pa imao taj standard, onda mi možda ne bi bilo dovoljno no u to vrijeme su svi dečki bili domaći. Imali smo par igrača koji su došli sa strane. Poput Seada Halilovića, oca od Alena. Bili su tu Ačkar i Kvesić na posudbi. Svi ostali su iz Vinkovaca ili okolice. I svi smo bili skromni. Novac nam nije bio niti presudan niti glavni motiv. Sjećam se da je predsjednik bio Čilić i da se silno trudio da nam omogući sve što može u tim okolnostima. Nama je veći problem bio što nekada nisi mogao u Vinkovce po plaću. Jednostavno nikoga nije bilo u klubu da ti je isplati. Ali, s vremenom su svi izostanci sjeli i nemam tu ništa reći osim pohvala za tadašnje ljude iz kluba”, naglasio je Meštrović.

 Nemali broj puta igrači Cibalije su mijenjali svoje planove zbog ratnih okolnosti pa zapravo nikada nisu znali kada će se vratiti u Slavoniju nakon što su odlazili na utakmice širom Hrvatske.

 “Mi smo ti uvijek sve stvari nosili sa sobom iz hotela u Požegi. Jednostavno smo znali da ne znaš hoćeš li se i kada vratiti u bazu ili ćemo promijeniti u skladu s okolnostima. Jednom smo ostali spavati na stadionu U Kranjčevićevoj jer nije bilo sigurno vratiti se u Požegu. Ili odeš iz jednog mjesta, odigraš utakmicu pa se vratiš u Našice. Ma svaka utakmica bila je svojevrsna avantura za sebe”, smije se Pernar koji je Cibaliji poklonio 40 godina. Naime, toliko je prošlo otkako je kao dijete prvi puta registriran za vinkovački klub koji je nosio ime Dinamo sve negdje do početka 90-ih godina prošlog stoljeća kada je vraćena Cibalija na skupštini kluba kojoj je i Pernar nazočio.

 “Bila je baš u ovoj zgradi u kojoj se sada nalazimo. Tada smo još igrali drugu Jugoslovensku ligu i znam da su nas poprijeko gledali nakon promjene imena. Posprdno su na zvali 'Kibalija’. No, nije nam smetalo. Imali smo svoj put koji smo slijedili i bili ponosni na taj dres što ga nosimo”.

30 GODINA HNL-a: Na današnji dan Željko Adžić je zabio prvi pogodak, a Slavko Ištvanić zaradio prvo isključenje

Naši sugovornici ne kriju odanost i ponos svojim klubom kao i neko razočarenje što Cibalija nije ondje gdje bi po tradiciji svakako trebala biti. Među najboljima.

 “Gledaj, možemo mi sada pričati svašta ali svi znamo da je problem u samo jednoj stvari: novcu! Nisu to velika sredstva, ali ih nema. I kome će onda biti drago, tko će biti sretan. Pa ovdje su bili praznici kada ti je dolazio Dinamo ili Hajduk. Veliki klubovi zbog kojih cijeli grad živne. Sve je nekako ljepše. Pa ih onda dobiješ, ili barem otkineš bod… I svi budu sretni. Stalno se priča nešto, budi se nada ali uvijek stane na korak do realizacije. Najskuplja riječ je “samo malo”. Da sam ja samo malo pucao u lijevo, možda bih zabio 10 golova više u sezoni. Da sam “samo malo” pucao iznad golmana, možda bih imao svjetsku karijeru. Uvijek je kod nas “samo malo”. Ja sam trenutno voditelj škole nogometa u Cibaliji. Pioniri i kadeti su nam u Prvoj ligi. Juniori su lani izgubili od Gorice u finalu. Ima talenata kao što ih je uvijek bilo, ali nije normalno da odavde do Zagreba, osim u Osijeku i S. Brodu nemaš teren s umjetnom travom. Nije to luksuz danas već prijeka potreba. Da ne pričam o drugim stvarima”, poručio je Meštrović na čije riječi se nadovezao Pernar koji smatra kako Cibalija već godinama živi u nekakvoj amplitudi, ali činjenično ispod razine svih ostalih.

 “Naš budžet je uvijek bio manji od onog najmanjeg u ligi. A nismo uvijek imali najlošije rezultate. No, paradoks ovog kluba je što su rezultati bili bolji, to su i izdaci bili veći. Te premije, te ugovori. Pa ti neki igrač iskoči i ode. Ovaj klub ima dušu. Nije umjetan. I gdje god da igra, u bilo kojem stupnju natjecanja, on je dio našeg srca”, reći će Pernar koji je u 21. sezoni Cibalije u prvoj ligi sudjelovao u njih dvadeset. Što kao igrač, potom kao sportski direktor. No, pije dvije godine je promijenio adresu. Otišao je na funkciju sportskog direktora Vukovara. Riječ je o ambicioznom trećeligašu koji je pronašao investitora i gradi jednu lijepu priču.

 “I znaš što mi se često dogodi? Sjedimo u klubu, pričamo o nama i meni izleti: Mi, Cibalija… Teško je to izbaciti iz sebe kada sam većinu života poklonio ovom klubu. Vukovar je jedna lijepa priča. Ugodno mi je tamo raditi. Za razliku od Cibalije u kojoj je svaka sezona bila turbulentna u Vukovaru rastemo iz dana u dan. Klub se diže, puno je tu entuzijazma uloženo. Stres? Naravno da ga ima, ali kada on ovisi samo o rezultatu onda je to nekako prihvatljivije”, zaključuje Pernar.

Zagreb, 28. veljače 1992.

Stadion: Maksimir. Gledatelja: 6.000.

HAŠK GRAĐANSKI – CIBALIA 2:0

Sudac: Antun Burilo (Osijek). Pomoćnici: Ivan Vranaričić (Đakovo) i Antun Batinić (Osijek)

Strijelci: 1:0 Adžić (1.), 2:0 Slišković (7.)

Žuti kartoni: -

Crveni karton: Ištvanić (75.)

HAŠK GRAĐANSKI: Ladić. Židan, Panadić, Gašpar, Peršon, Ištvanić, Duspara (od 46. Šoić), Adžić, Vlaović, Vig, Slišković (od 78. Cupan)

CIBALIA: Mrmić, Perišić, Jozinović, M. Meštrović, Zahirović, Raguž, G. Meštrović, Čop, Halilović, Plavšić, Markovinović (od 56. Kvesić)