30 GODINA HNL-a: Na današnji dan Željko Adžić je zabio prvi pogodak, a Slavko Ištvanić zaradio prvo isključenje

Na današnjin dan prije 30 godina krenula je Hrvatska nogometna liga. Danas jedna od najneizvjesnijih u Europi, u kojoj su se za vrh do ovog vikenda borila četiri kluba iz tri regionalna središta te glavnoga grada. Zadnjih devet godina u formatu Lige 10, koja se igra četverokružno (36 kola). Ovog proljeća HNL je i – 'Liga svjetskih doprvaka'. Jer, paralelno s ligom počelo je i stvaranje hrvatske nogometne reprezentacije tek priznate mlade, mjesec i nešto stare države; paralelno s onom na terenu vodila se i diplomatska borba za međunarodno sportsko priznanje, primanje u Fifu i Uefu.

Rezultat? Nakon što su zadivili Europu na Euru 1996., već na Mundijalu 1998. Vatreni su postali Brončani, a kulminacija je bila finale Svjetskog prvenstva 2018. 'Rusija naših snova', Srebrni zlatnog sjaja! Liga? Nakon dječjih bolesti, lutanja, nedosljednsti i ad hoc promjena kojih i dalje ima, standardizirala se Prva liga, koja od sljedećeg ljeta postaje Elitna, Premier. Nema više mijenjanja sustava usred natjecanja kao '90-ih, Uefa je natjerala nacionalne saveze na obvezatno licenciranje...

U proljeće 1992. kad je krenula HNL, generalni sponzor bio je Levi's, za 250 tisuća tadašnjih njemačkih maraka, zahvaljujući neprežaljenom predsjedniku Varteksa i direktoru Levi'sa Anđelku Herjavcu. Kulminacija? Prodana TV prava za sljedeće četiri godine za više od 50 milijuna eura (bruto, uključujući i cijenu produkcije!), ponajviše zahvaljujući predsjedniku i vlasniku HNK Rijeka Damiru Miškoviću i sadašnjem predsjedniku HNS-a Marijanu Kustiću. Klubovi najvišeg ranga trebali bi dijeliti između sedam i devet milijuna eura po sezoni, drugoligaši i ostali u sustavu HNS-a 2 milijuna... Uskoro se čeka službena potvrda tih zasad provizornih brojki.

Proljeća 1992. (od 28. veljače do 13. lipnja), igralo je 12 klubova, od kojih su neki političkom odlukom postali prvoligaši samo da natjecanje krene i da se pokaže da država postoji, poput Dubrovnika, Istre i Varteksa. Prvih sezona nitko nije ispadao, liga se širila, ciljevi su bili 'viši'. Stvarala se država i osamostaljivala njena sportska natjecanja. Prkosilo se ratu, koji je bio u stanju primirja. Nisu svi klubovi mogli igrati na svojim stadionima, pa je tako Osijek bio domaćin u Đakovu, Donjem Miholjcu i Kutjevu, Cibalia u Đakovu, Zagrebu, Čakovcu i Požegi, Zadar u Splitu, Solinu i Crikvenici, Šibenik u Splitu, Stobreču i Žrnovnici, a Dubrovnik u Metkoviću, Blatu na Korčuli, čak i - Zagrebu. Igralo se dvokružno, 22 kola, tada je još na snazi bilo pravilo dva boda za pobjedu. Prvakom je postao Hajduk, ispred Zagreba, Osijeka, Inker Zaprešića, HAŠK Građanskog i Rijeke, potom su se poredali Istra, Varteks, Cibalia, Zadar, Dubrovnik i Šibenik. Uostalom, pogledajte tablicu:

Prvu utakmicu, također političkom odlukom tadašnjeg državnog poglavara dr. Franje Tuđmana odigrali su za tadašnje doba neobičnog dana (petak!) 28. veljače tadašnji HAŠK Građanski (imenu kumovao tadašnji predsjednik HNS-a Mladen Vedriš, stari haškovac, raspoloženje među navijačima početkom '90-ih bilo je da se Dinamo ponovno treba zvati Gradjanski, što je donekle ispravljeno 2011. kad je ispred imena NK Dinamo dodan prefiks 'G', pa otad imamo GNK Dinamo) dočekao je svog donedavnog vinkovačkog imenjaka, ali pod drevnim imenom Cibalia. Povijesni prvi pogodak zabio je Željko Adžić već u 45. sekundi, šest minuta kasnije Zoran Slišković je povisio na 2:0, što se ispostavilo konačnim rezultatom. Na klupama su sjedili Zdenko Kobeščak i Mile Petković, sudio je (kasnije kontroverzni) Antun Burilo i – da privid regularnosti bude veći – povijesni prvi crveni karton pokazao igraču domaćih, Slavku Ištvaniću.

Željko Adžić (lijevo). Foto: GNK Dinamo/Arhiva

Otad su samo četiri kluba stalni prvoligaši, a otkako se baš ta četiri kluba stalno bore za naslov prvaka i mjesta u Europi tepamo im da su velika četvorka: Dinamo, Hajduk, Rijeka i Osijek. Jedini među njima Osijek nije bio prvak, nego Zagreb, koji je 2000./01. prekinuo duopol Dinama i Hajduka, da bi Rijeci uspjelo dominaciju zagrebaških Plavih prekinuti u sezoni 2016./17. Do 2005. godine i zadnje titule Hajduka poredak po naslovima bio je: Dinamo 7, Hajduk 6, Zagreb 1. Otad, pak, Dinamo 15, Rijeka 1, a Hajduk, Zagreb i svi ostali 0. Možda je baš ovo proljeće 2022. prekretnica, početak kraja dominacije Modrih i povratka na tron splitskih Bijelih ili ustoličenja Bijelo-plavih, koji bi do kraja kalendarske godine trebali preseliti i na svoj novi stadion, iz Gradskog vrta na Pampas.

Zanimljivo, peto mjesto po nastupima (25) u Prvoj HNL drži Slaven Belupo (neprekidno prvoligaši od sezone 1997./98.), koji ove sezone možda napokon uspije s 'vječnog' sedmog skočiti baš na peto mjesto. Zagreb je odigrao 24 prvoligaške setone, Cibalia 22, Varteks 21 (s Varaždinom, koji je natjecateljski nasljednik, 23), po 20 nastupa imaju Zadar i Šibenik (potonji će ovog ljeta prestići susjede), slijede Istra 1961 sa 16, Lokomotiva sa 13 i Hrvatski dragovoljac sa 10 prvoligaških sezona. Popis od 42 prvoligaša u proteklih 30 godina (upravo traje 31. sezona) zatvaraju Istra i Split (po 7), Kamen Ingrad i Marsonia (po 6), Međimurje i Segesta (po 5), Belišće, Dubrovnik, Gorica (bez 2 Radnika) i Mladost 127 (po 4), Karlovac i Primorac (po 3), Croatia Sesvete, Neretva, Orijent, Pazinka, Pomorac, Radnik, Rudeš, Varaždin i Čakovec (po 2) te Dubrava, Lučko, Samobor, Slavonija, TŠK, Uskok i Vukovar '91 sa po 1 sezonom, s tim da su Slavonija i Uskok bili prvoligaši samo kao sudionici tadašnje Prve B nogometne lige i doigravanja Lige za B 1996./97.

Puno bi se još statističkih podataka moglo pronaći, neki bi se i mijenjali iz kola u kolo, no Germanijak se povodom 30 godina HNL-a odlučio sljedećih dana, tjedana i mjeseci, do svibnja, ispričati priče legendi, ikona, nekih dobro poznatih, nekih već pomalo zaboravljenih. Igrača i trenera, ponekog suca. Ljudi iz svlačionica, s travnjaka ili klupa. Njihova sjećanja, a ne brojke. Nešto su zapamtili krivo, kao i svatko od nas kad pokuša odvrtiti film nekoliko desetljeća u prošlost, ali bez brige, ništa bitno i presudno, pa ih nismo ispravljali, ostavili smo njihove priče autentičnima. Oni su svjedoci vremena, oni su stvarali ovo što imamo danas. Ligu svjetskih doprvaka, za čija se TV prava tuku domaći i inozemni Telekomi i u koju je igračima iz susjedstva dolazak pitanje prestiža, a onima sa 'zapada' primamljiva revitalizacija karijere. Daleko od toga da nam je liga idealna savršena, kao i društvo, ali poboljšava se iz godine u godinu i - naša je. Već 30 godina!