„Negdje, u La Manchi“ – dugi pozdrav Dona Andresa Inieste i kraj jedne ere

Negdje u La Manchi, u Fuentealbilli, mjestu kojega se Cervantes ne bi sjećao, živio je džentlmen, bez koplja i štita, bez lovačkog psa i bez sna o viteštvu.

Andres Iniesta sanjao je nešto drugo – „želim biti nogometaš Barcelone i imati dobru karijeru“, rekao je mladi Iniesta, kuštrave crne kose, u grimiznom dresu juniora Albacetea, u odmjerenom tonu i mjeri, sa skromnošću koja će ga pratiti dok je pod reflektorima Nou Campa postajao najveći vezni igrač svih vremena.

„Nađite mi jednog čovjeka u nogometu koji ima nešto loše za reći o Iniesti“, kaže jedan Barcin fan u dokumentarnom filmu „Iniestin oproštaj“. Tražili bismo uzalud. Kada je postigao pogodak i nakon toga napustio teren u ovogodišnjem finalu kupa na Atleticovom Metropolitanu u Madridu, stadion se digao – ne samo Barcini navijači nego i Sevillini. Gdje god Andres igra, dobiva ovacije – na Bernabeu, u Torinu, u Galiciji i Kastilji, čak i na El Pratu, Espanyolovom domu, oduvijek agresivnom prema Barceloni.

Ukoliko zapamtite samo jednu stvar o Barceloninom kapetanu, zapamtite ovo. Navijači koji ne prežu od rasističkih povika prema Umtitiju ili prijetnji mladom sinu Piquea, njegovim suigračima, svaki puta ustanu i plješću Andresu Iniesti. Ove sezone, El Prat se ustao posljednji put – za Iniestu, kapetana Barcelone, vječnog prijatelja Espanyolovog tragično preminulog Danija Jarquea. Nakon 22 godine, Iniesta napušta Barcelonu. S njim, odlazi i jedno čitavo razdoblje.

„On je nevjerojatno dobra osoba; netko ga udari i on prvi kaže da mu je žao“, rekao je Samuel Eto'o, još jedan suigrač. „Ne možeš ga udariti; to je Andres“, uzvraća Sergio Ramos, kapetan Reala, najvećeg Barceloninog rivala.

Pogodak protiv Seville, u utakmici koja će se pamtiti kao Iniestino Finale donio mu je 34 trofej u karijeri, nekoliko tjedana kasnije uslijedio je i 35. Iza njega, bezbrojni momenti, sićušne točke na beskrajnoj vremenskoj crti: onaj gol na Stamford Bridgeu koji je Barcelonu odveo u finale Kupa prvaka u Rimu, dva finala Europskih prvenstava, gdje je bio nezaustavljiv, s loptom koja je rasla iz njegovih kopački – crveni patuljak okružen petoricom talijanskih dresova – Berlin 2015. i asistencija Ivanu Rakitiću koja je Barci donijela još jednu europsku titulu. Rim 2009., London 2011. i još jedna asistencija u još jednom europskom finalu, prvenstveni trijumfi protiv Reala.

I, naravno, prije svega – Johannesburg. Duboko u produžecima najveće utakmicu u povijesti španjolskog sporta, 116. minuta finala Svjetskog prvenstva u Johannesburgu uvijek će biti njegov trenutak – trenutak u kojemu je, kako piše Sid Lowe, Iniesta osjetio tišinu Johannesburga, zabio gol i nosio povijest na svojim leđima.

„Jose Antonio!“, govorila je Iniestina majka njegovom ocu, koji je ugasio TV jer nije imao živaca gledati finale, „naš maleni dječak je zabio! Andres je zabio!“ U malenoj Fuentealbilli, mjestu od dvije tisuće stanovnika, na drugom kraju svijeta, Iniestin rodni gradić je eksplodirao. Četiri minuta kasnije, Iniestina Španjolska postala je prvak svijeta po prvi puta u povijesti.

Za Barcelonu, kao i za Španjolsku, Don Andres utjelovljenje je povijesti – jedne ere koja se oduvijek morala dogoditi, ere u kojoj je nogometni svijet pokorila skupina malenih tehničara koji su zajedno odrastali u Barceloninoj akademiji La Masiji. Od 2008. i finala u Beču pa sve do danas, Iniesta i Xavi, Pique i Messi, dominirali su svjetskim nogometom kao niti jedna generacija prije njih. Svijet multimilijunskih ugovora, korporativnih sponzora, svijet koji nogomet svodi na profit i kapital, živio je u tom kratkom periodu povijesti pod vlašću ekipe koja je ponikla iz Barcelonine akademije, ekipe koja je nastala kao plod sistema, dugoročnog rada i ljubavi prema nogometu. A nitko ne predstavlja čaroliju i skromnost tih godina kao Andres Iniesta.

Iniestin nogomet možda djeluje nemoguće jednostavno, ali ništa nije bilo jednostavno jedno vrijeme. U velikom razgovoru sa Sidom Loweom za Guardian, Iniesta ne spominje depresiju, ali priznaje da je bio „žrtva nečega što ga je užasavalo“. Početak sezone 2009./10., bio je bolan za veznjaka – mučile su ga ozljede, tijelo ga nije slušalo, a onda je tragično preminuo Dani Jarque, Espanyolov kapetan i dugogodišnji prijatelj.

„Možda ne depresija, možda čak ne i bolest, ali nelagoda, kao da ništa nije u redu“, napisao je Iniesta u svojoj knjizi. Nekoliko mjeseci ranije, Iniesta je bio ozlijeđen prije finala Kupa prvaka protiv Manchester Uniteda 2009. Pep Guardiola, tadašnji trener Barcelone, nije niti razmišljao: „Andres igra!“. Godinu dana ranije, kada je Guardiola, trener-novak, preuzeo Barcelonu, pritisak je bio ogroman. Nakon prve dvije utakmice, Barcelona još nije znala za pobjedu i pritisak je postao još veći. Iniesta je ušao u Guardiolin ured: „Samo nastavi, mister, treniramo genijalno, sve ćemo ih pobijediti“, i bio je u pravu – na kraju sezone Barcelona je osvojila trostruku krunu, a u centru svega bio je Iniesta, uvijek okružen, uvijek siguran s loptom, velemajstor la pause.

Nakon što je Španjolska pobijedila Hrvatsku na Euru 2012., turniru na kojem će Furija kasnije obraniti titulu i u kojemu je Iniesta bio igrač utakmice u finalu, Fernando Torres je bio jasan: „Kada on ima loptu, sve ostalo se zaustavi“, i uistinu, postoji nešto u načinu na koji Iniesta igra, kako trči – kao da kliže po terenu. „On na terenu ostvaruje nemoguće stvari sa takvom lakoćom, to nije normalno“, rekao je Leo Messi, koji je s Iniestom rastao, proveo čitavu svoju karijeru i koji ga je zagrlio nakon pogotka Sevilli kao da ga ne želi pustiti. Složili su se i novinari – „Iniesta, nemoj otići!“, pisalo je na naslovnici AS-a. „Zagrljaj duše“, pisalo je ispod fotografije Messija i Inieste na Barceloninom Twitter profilu.

Opisati Iniestu kao igrača gotovo pa je nemoguće – kao da ne postoje riječi koje su dostojne njegovom geniju, dodiru, trzaju ramena, laganim korakom koji ostavlja stopere na podu, u daljini, uvijek sekundu iza Andresa. Xavi, njegov suigrač kroz sve juniorske i seniorske kategorije napisao je u oproštajnom pismu svom prijatelju – „Činilo se kao da ti čita misli, mislili smo 'Je***e, četiri godine je mlađi od nas, ali ovaj tip to ima urođeno!', Andres je, za mene, igrač s najviše talenta u povijesti Španjolske“.

„Znate li vi što to znači?“, pitao je Xavi sve nas, podsjećajući nas da smo prisustvovali povijesti, da smo razmaženi jer smo gledali Andresa, njegov nogomet, da smo odrastali sa njim, da smo privilegirani jer smo živjeli u vremenu titana. „Kada mnogi ne žele loptu nit pod razno jer se boje da je zamka, on je uvijek traži. Andres je uvijek želi. Kada mi ostali mislimo 'ajoj ne' ili 'ne, nemoj mi je dati, molim te, samo ne sada', Andres bi dolazio i rekao: 'Ajmo, daj mi je. Daj mi je sad, molim te', a to je blagoslov za druge. To znači biti pravi vođa“.

To isto tako znači i da će Messi, koji „na terenu uvijek želi biti blizu Iniesti“, koji mu u lošim fazama utakmice kaže „dođi blizu, trebam te“, sljedeće godine biti usamljeniji nego ikad. Od generacije koja je osvojila svijet, osim Messija, u Barceloni su još Sergio Busquets i Gerard Pique. Kada zagusti, tražit će Iniestu, ali njega neće biti.

„Sa njim nas napušta cijela era“, pisalo je u izvještaju u AS-u, „napušta nas stil, način igranja i način života“.

Sergi Roberto, još jedno dijete La Masije, Iniestu smatra „referentnom točkom“ i „uzorom koji je zrcalo, primjer za sve mlade igrače La Masije“. "Iniesta?", zastaje Clarence Seedorf  pred kamerom, kao da mu je potreban trenutak da u potpunosti doživi njegovu genijalnost - "Aaaah, Iniesta", nastavlja nakon pauze nizozemska ikona. Capello ga je nazvao "dirigentom orkestra", Andrea Pirlo, zauvijek u Iniestinoj sjeni, protiv kojega je izgubio dva europska finala, u dresu Juventusa i Italije, kaže da je "nepredvidljiv".

Diego Godin, Atleticov stoper, otišao je korak dalje - „Iniesta je najbitniji igrač u povijesti španjolskog nogometa“, rekao je. „Gdje god igra, na svakom terenu u Španjolskoj i Europi, svi mu plješću. Kada to uspijete napraviti usred ljubomore, jala i rivaliteta koji vladaju nogometom, to je nenadmašno“, i malo tko se neće složiti. Pavel Nedved samo je rekao: "Genij, genij, genij". Godin i Capello, Xavi i Seedord, Lineker, Pirlo, igrači i treneri različitih stilova, timova i načina igranja, svi se slažu - Iniesta je više od nogometaša.

Prije 22 godine, Iniestini roditelji odvezli su ga u Barcelonu, da se pridruži akademiji. Andres je imao 12 godina, blijed, malen, tužan dječak – „delikatan i osjetljiv“, kako ga je opisao Jose Bermudez. Te noći nije prestao plakati. Danas, odlazi na način o kojem je oduvijek sanjao – kao kapetan prvaka Španjolske, s peharom u ruci i čije ime s ponosom pjeva devedeset tisuća navijača na najvećem stadionu u Europi.

U vremenu između – nogometna povijest, a ono što slijedi - besmrtnost.

 

 

FOTO: Reuters

Piše: Luka Kostić