Najdraža Rijeko, on je tvoja legenda

Možemo mi sada o brojevima, utakmicama, golovima i asistencijama. Možemo i o novcu, onom kojeg je Union Berlin tog ljeta 2013. godine usmjerio prema Kvarneru za kapetana Rijeke, ali ništa od toga ne može dovoljno kvalitetno opisati Damirovu veličinu, važnost i značaj za Rijeku. Ništa od toga ne može objasniti što Rijeka znači njemu, odnosno što on znači Rijeci. Kad je Rijeka 2017. pod vodstvom Matjaža Keka proslavila svoj prvi naslov prvaka Hrvatske, na kraju maksimirskog zapada, tamo gdje su bili smješteni prijatelji kluba koji nisu uspjeli doći do karata za južnu tribinu, bio je i Damir Kreilach. Kratke traperice, bijele tenisice i dres Rijeke sa zlatnim brojem 17 na leđima. U društvu prijatelja i s osmijehom od uha do uha, Kapetan je s tribina pljeskao, veselio se i uživao u danu kojeg sigurno i danas pamti. Na Kvarneru je tada zrak bio drugačiji, život bezbrižniji, boje i mirisi intenzivnije. Iako ga nije osvojio na terenu, Damir Kreilach ima pravo na taj trofej gledati kao na svoj. Kad su se izlivali temelji neke nove Rijeke, kad se pisalo prvo poglavlje knjige o ovoj današnjoj, uspješnoj i velikoj Rijeci, Damir Kreilach bio je ondje. A oni koji su uz klub u dobru i zlu, u pobjedi i porazu, po suncu i po kiši… takvi se pamte. I takve navijači ne zaboravljaju.

Ovog ljeta, kad se napokon odlučio vratiti kući, nije došao samo kako bi bio lider u svlačionici i mentor mladim igračima. Jasno, i to mu je bio jedan od zadataka, ali ideja je bila – da igra. I Radomir Đalović, njegov bivši suigrač i trener, za Damira je imao plan. No svi znaju kako priča ide: kad čovjek radi planove, Bog se nasmije. A tako je bilo i ovoga puta. Na svu sreću, nije Damir imao problema s nekom velikom ozljedom koja bi ga natjerala na odlazak, ali… korak naprijed pa onda dva unazad. Sitnica jedna, druga, treća... I iako je srce htjelo, tijelo ga jednostavno nije moglo ispratiti.

Da Damir Kreilach odlazi u igračku mirovinu nije prvi objavio Klub (čestitke svima), već je to učinio klupski medijski partner, uz dodatak kako Damir ostaje dio kluba. I to u ulozi svojevrsnog čovjeka koji će brinuti o igračima na posudbi – kako se razvijaju, ide li sve po planu, kako im matični klub može pomoći. Je li to idealna rola za čovjeka koji govori nekoliko stranih jezika i čiji je telefon prepun zanimljivih kontakata, neka procijene oni koji moraju, ali Damir se sigurno neće buniti, Damir neće tražiti više. On će, kao i uvijek, prvo misliti na Rijeku.

Isto kako o Billu Russellu pričaju prsteni, o Damiru Kreilachu pričaju klizeći startovi, pretrpljeni prekršaji, utakmice igrane pod blokadama i one početne sezone kada je po nekoliko mjeseci igrao bez ikakvih primanja. Rijekin Declan Rice, radni zadnji vezni filigranski preciznog slobodnog udarca, s urođenim tajmingom za napadanje prostora i liderskim osobinama koje se ne mogu naučiti. U nogometu se mogu prevariti predsjednici, treneri, pa čak i suigrači. Ali navijači... Njima još nitko nikada nije prodao lažno kretanje. A oni su Damira Kreilacha odavno prepoznali kao jednog od svojih.

I onda se dogodi da život, onako usput, napiše simboliku kakvu ni najbolji autor ne bi smislio. Dan nakon što je Damir Kreilach otišao u igračku mirovinu, u ponedjeljak je preminuo Damir Badurina, autor “Najdraža Rijeko”, pjesme koja nije samo neslužbena himna kluba, nego i himna grada, himna pripadnosti. “Najdraža Rijeko pružam ti ruku, spustit ću sidro u tvoju luku… voljeni grade za tebe dišem, najljepšu pjesmu srcem ti pišem.” U tim stihovima je sve. I ono što Rijeka jest, i ono što Rijeka traži, i ono što Rijeka nagrađuje - Da se vratiš, da ostaneš, da budeš svoj.

I baš zato Damir Kreilach može biti uzor svima, baš zato njegova priča mora biti ispričana. Dok djeca maštaju o tome kako će jednog dana biti Messi, Ronaldo, Haaland ili Mbappé, roditeljima je od svih tih silnih golova, trofeja, milijuna i slave bitnije da sve do čega dođu, dođu koračajući pravim, ispravnim putem. Tisuću pogodaka i trofeja vrijedi manje od čistog obraza i ispravnog puta, a baš tako je Damir Kreilach zaključio svoj nogometni put. S izlizanim kopačkama, prljavim dresom i znojnim čelom.

Ali čistim obrazom.

I zato će se o njemu zauvijek pričati kao o pravoj legendi Rijeke. Ne o legendi koju objašnjavaju medalje i plakete, nego o legendi koju objašnjavaju ljudi. Jer trofeji se broje, trofeji se zaborave, trofeji jednom završe u vitrini pod prašinom… ali ovakvi igrači ne završe nigdje. Oni ostanu u klubu. Ostanu u gradu. Ostanu u pjesmi. A “Najdraža Rijeko” ne pjeva o naslovima, ne pjeva o slavama i brojevima — pjeva o povratku, o sidru, o luci, o otvorenim vratima. I zato je Damir Kreilach, na kraju svega, baš to: igrač koji je spustio sidro u svoju luku. I više ga nitko nikada neće moći pomaknuti.