Rijekina 2017. je ipak godina svih godina, baš kao što je 'onaj' remi – jedna od većih pobjeda! 2025. godina? Bit će toga još!

Kad je tema ta 2017. godina, prvo se treba vratiti u siječanj kada je Rijeka dogovorila u tom trenutku drugi najveći izlazni transfer u povijesti kluba. Matej Mitrović je preselio u Besiktas za 4,2 milijuna eura, da bi onda tadašnji sportski direktor Rijeke, Ivan Mance, kao njegovu zamjenu dogovorio Darija Župarića iz Pescare. Koji je – kako smo se kasnije mogli uvjeriti – garancija trofeja. Ozbiljan je tada bio interes WBA za Filipa Bradarića, Rijeka je u jednom trenutku bila blizu angažmana Ante Budimira iz Sampdorije, a priča svih priča bio je Franko Andrijašević za kojeg je Beijing Enterprises bio spreman ponuditi pet milijuna eura na ime odštete te čak dva milijuna eura na konto godišnje plaće.

Svi znaju što se realiziralo, a što nije, baš kao što svi znaju da je Rijeka na kraju uspjela osvojiti svoj prvi naslov prvaka Hrvatske. I to na način da je Dinamo osvojio rekordan broj bodova kao drugoplasirana momčad (86), što tom ostvarenju Riječana daje dimenziju više. Nakon proslave naslova prvaka na Maksimiru, četiri dana kasnije Kekova družina osvojila je i Rabuzinovo Sunce kada su u Varaždinu svladali Dinamo s 3-1.

I to Dinamo koji je u razmaku od 2006. i 2017. godine osvojio 11 uzastopnih naslova prvaka Hrvatske te sedam Rabuzinovih Sunca. Za Rijeku je to bio prvi naslov prvaka Hrvatske u tada 71 godina dugoj klupskoj povijesti, baš kao što je osvojen i drugi Hrvatski nogometni kup u eri Damira Miškovića i prvi nakon tri godina čekanja. Isto tako, kad se konkretno uspoređuju godine, Rijeka je 2017. u HNL-u osvojila 71 bod (22-5-9, gol-razlika 70-33), dok su 2025. osvojili 53 boda (15-8-12. gol-razlika 50-33) . Nije baš mala razlika.

I baš u tome 'prvi nakon' leži odgovor na pitanje koja je godina najveća. Rijeka je i prije 2025. osvojila naslov prvaka i Kup, Rijeka je i prije 2025. 'prezimila' u Europi. Da ne bi bilo zabune, sve što su ostvarili u 2025. je čudesno, ali isto tako je već viđeno. I toga bi - nadaju se na Kvarneru - trebalo biti još!

Nadalje, 2017. se na Rujevici mogla čuti i himna Lige prvaka kada je Rijeku 90 minuta dijelilo od grupne faze najelitinijeg klupskog nogometnog natjecanja na svijetu. Prva utakmica u Pireju protiv Olympiacosa završila je s 2-1 slavljem Grka, što znači da su Riječani 'bili živi' uoči uzvrata. I uz malo veću dozu sreće se svašta moglo dogoditi, jer sjetimo li samo one dvije sjajne prilike Gavranovića, 'zicer' Gorgona... Eh, što bi bilo, kad bi bilo.

I tako, Rijeka se 2017. morala 'zadovoljiti' Europskom ligom. A u njoj su – između ostalog – svladali veliki Milan (2-0). I to je do danas najveće ime koje je palo na Kvarneru još od Real Madrida (3-1) 1984. godine. Gosti s Kvarnera su i na San Siru do sudačke nadoknade bili 'živi', da bi se onda ukazao nesretni Cutrone koji je postavio konačnih 3-2 za Rossonere. Do danas je gostovanje Rijeke u Milanu najbrojnije gostovanje navijača Rijeke na nekoj utakmici, što europskoj, što domaćoj. A i to bi isto tako nešto trebalo značiti kad se 'važe' ono što se zarpavo ne treba vagati.

Ono što 2025. ima u odnosu na 2017. je taj jedan faktor iznenađenja. I Toni Fruk, čovjek koji je stavio Rijeku na svoja leđa pa rekao 'idemo'. I da, otkako je HNL-a, nitko Rijeci nije dao koliko je dao Toni Fruk. Sad, je li bilo boljih igrača je nezahvalno reći, Davor Vugrinec je bio ulje na platnu podno stijena Kantride, Andrej Kramarić je osvojio svjetsko srebro i broncu, ali nitko od njih nije napravio za Rijeku kao Toni Fruk. Zapravo Fruku jedini koji može konkurirati je Franko Andrijašević, premda u toj utrci Franko ipak malo zaostaje. Toni je 'taj'. I već sada se o njemu može pričati kao jednom od najvećih nogometaša Rijeke u povijesti.

Rijekina 2025. svakako je bila godina za pamćenje. Nikad se neće zaboraviti ona dječačka sreća Radomira Đalovića nakon osvajanja naslova prvaka, njegov 'tko te pita' nakon Istre 1961, baš kao ni taj njegov 'sami protiv svih' način života kojeg je utkao u svoje igrače u koje nitko osim njega nije vjerovao. Ostat će u sjećanju onih i 4-0 protiv Dinama, baš kao i 3-0 i 5-0 protiv Hajduka na Rujevici, odnosno 3-1 na Poljudu.

Sjećat će se ljudi onog famoznog gola Luke Menala u 90+2. minuti s igračem manje protiv Varaždina, posljednje pobjede u 'staroj Kranjčevićevoj' kad je volej Fruka završio iza leđa Šubarića, baš kao i ne toliko lijepog zimskog prijelaznog roka kada je Rijeka ostala bez lidera i kapetana Ivana Smolčića, ponajboljeg igrača Marca Pašačića, a k tome i direktno pojačala rivala iz Maksimirske 128 kada im je prodala Niku Galešića. Rijeka nije zbog toga osvojila naslov, Rijeka je unatoč tome osvojila naslov. I to je još jedna stvar na koju Radomir Đalović mora biti posebno ponosan. I Toni Fruk, jasno.

Nego, što donosi 2026. godina? To je s Rijekom stvarno teško reći, ali jedno se već sada zna – na Kvarneru će se igrati europski nogomet. I to u ono godišnje doba kada ga je zadnji put vidjela Kantrida, protiv Juventusa 1980. godine. Nema priče, 2025. je bila velika godina, ali 2017. ostaje najveća. Baš kao što remi protiv Stuttgarta (2-2) ostaje najveća 'pobjeda' u novijoj povijesti kluba. Najveća ikada? Molimo novu rundu kuhanog vina...