Put ga je vodio daleko, srce ga je vratilo kući

Ali ljudi, onih koji istinski vole Rijeku, koji su s njom živjeli i borili se kad je bilo najteže, a slavili izdaleka kad je bilo najbolje... Takvi se podno Učke ne zaboravljaju. I takvi će zauvijek imati drugačiji status u gradu i klubu koji se oduvijek ponosio time što je drugačiji od drugih, što ide sam protiv svih.

I nije slučajno, budite sigurni, da ga navijači Union Berlina i danas obožavaju, da u RSL-u ima status legende ili da su u Vancouveru bili spremni odraditi s njim ugovor do kraja iako više nije na terenu pridonosio kao proteklih godina. Iako je nogomet danas primarno biznis, ipak je ostala u njemu i ona jedna romantična nota, ona jedna čar koju je teško opisati, lako osjetiti, a zbog koje ta igra ipak nekako saživi sa svima nama. Nogomet se ne može iskazati kroz brojeve, napadačku igru ne označavaju xG-jevi ili kvalitetu napada ‘napadački momentumi’, nogomet je onaj jedan klizeći start, onaj odbijanac po blatnjavom terenu, onaj primljeni lakat bez VAR-a i stisak šake kad se na kraju utakmice stane pred navijačima. Nogomet je emocija, bio i bit će, a emocija kakvu Damir Kreilach ima prema Rijeci jedan običan tekst ili video uradak nikada neće moći opisati.

Jedna od većih vrlina ljudi s Kvarnera je što su svjesni sebe. I što razumiju da njihova Rijeka nije najveći klub, da Rujevica nije najljepši stadion, da Armada nije najbrojnija navijačka skupina na svijetu. Ali, postoje oni kojima Rijeka znači sve to. Iako, objektivno govoreći, nije, za njih, jednostavno, jest.

A Damir Kreilach je taj.

U klub se vratio kako bi pomogao. I da bi djelovao kao produžena ruka trenera Radomira Đalovića, inače i bivšeg mu suigrača. Neće započeti svaku utakmicu, pitanje je i hoće li svaki put biti na klupi, ali svakom treningu pristupit će kao da je finale Lige prvaka, baš kao što će onim najmlađima svojim primjerom pokazati kako se nosi Rijekin dres. Je, Rijeka je sretna što ga ima, ali isto tako je svjestan i on sam da je njegova odgovornost velika, odnosno da je veliki privilegij na ovaj način živjeti posljednje mjesece, odnosno godine karijere.

Ugovor? Mah, u cijeloj priči to je bilo poputno nebitno. Uostalom, prema saznanjima Germanijaka, Damir je inzistirao da Rijeka nema nikakvu novčanu obavezu prema njemu, što samo dokazuje ono što su svi znali odavno, a to je da čist obraz nema cijenu, da se ljubav ne može izmjeriti, a privrženost kupiti. Ipak, zakon nalaže da mu klub ipak nešto mora isplatiti, premda je svima jasno kako to nije bio motiv njegovog povratka. Zapravo, sve je sam najbolje objasnio:

“Put me je vodio daleko, ali srce me uvijek vraćalo ovdje. Ovo je trenutak da se vratim kući i nosim najdraži dres s ponosom.”