KOMENTAR: Derbi kao kompas za oba trenera

Derbiji su derbiji, bez obzira na bodovno stanje i poziciju na ljestvici. Jučerašnje izdanje najvećeg derbija hrvatskog nogometa je i u tom segmentu došlo u trenutku kada su dva stara rivala u tek dva boda razlike. Istina, zbijena na trećem i četvrtom mjestu ljestvice, ali s relativno malom razlikom u odnosu na vodeća dva kluba, Osijek i Rijeku.

U Modrom taboru novi trener Ivaylo Petev nije imao priliku ni razraditi tjedni plan rada, a već je morao pripremiti momčad za derbi protiv razgoropađenog Hajduka, ekipe koja je za domaće prilike sastavila respektabilni kadar, naročito u napadačkom segmentu. Međutim, načelno jako potentna Pušnikova ekipa još uvijek mora ponuditi viziju jasnog sustava igre putem kojeg bi izvukli najbolje iz aktualnog rostera.

Tako je i sinoćnji derbi otprilike ponudio trenutke inspiracije na obje strane; Dinamo je bio dominantan u prvom poluvremenu, a ono što može malo smanjiti pritisak na dojučerašnjeg bugarskog izbornika činjenica je da su njegove ad hoc intervencije ipak donijele pozitivan impuls. Najviše se to očitovalo na igri Domagoja Antolića, koji je u ovoj slobodnijoj ulozi dolazio u nekoliko sjajnih situacija za napasti prostor. Od pogotka ga je dijelila tek nepreciznost i odlično poslijepodne iduće reprezentativne „jedinice“, Lovre Kalinića. Doduše, izrazito fizička igra odnijela je žrtvu u vidu dvojice istaknutih aktera na obje strane; Fernandes nije izdržao niti sat vremena na igralištu, dok je Ohandza tražio zamjenu na poluvremenu. U toj konstelaciji Dinamo je bio ipak na većem gubitku; Čileanac zajedno s Soudanijem na drugoj strani predstavlja oslonac ideje o individualnoj kvaliteti Dinamove momčadi, koji su u mogućnosti ovakve utakmice prelomiti čak i kada generalno sustav ne funkcionira. Mario Šitum, njegova zamjena, ipak voli u startu primati loptu dublje i što je još bitnije, u liniji, tako da – većoj defanzivnoj kontribuciji unatoč -  predstavlja lakši plijen Hajdukovim igračima.

Što se Hajduka tiče, rezultat je zadovoljavajući, ali ostaje dojam da momčad još uvijek ne igra na optimalnoj razini. Obrambeni segment momčadi nije na kvalitativnoj razini koja prati ostatak kadra; Šimić i Ismajli se tek implementiraju u momčad, i iako su obojica imali jako zapažene utakmice u bijelom dresu treba im dati prostora da odmjereno sazriju. Hajduk ima napadački potencijal, pokazao je natruhe i jučer, ali ono što je nužno izdvojiti je sporost u tranziciji. Teško je jučer bilo očekivati mnogo kada su na poziciji dvojice holdera dva izrazito defanzivna igrača, čiji je primarni zadatak osim stvaranja prvog bloka ispomoć mladim (Ismajli, Juranović) i novopridošlim te prosječnim (Memolla) bekovima. U nekim utakmicama koje nose manje naboja sigurno bi ponovno vidjeli kombinaciju s Kožuljem uz Savvasa ili Jeffersona, ali to je jučer ipak bilo preriskantno. Ohandza je igrač čije kvalitete nisu upitne, koji je u stanju razviti kontru s igračem na leđima i koji se jako dobro kreće, ali uz posebnu napomenu: u jako suženom radijusu. „Frane Zolja“ nema naviku ulaziti duboko po loptu i tako povezati linije, a onda je lako iskusnijoj momčadi markirati i „utopiti“ takvog igrača.

Sinoć je Hajduk imao načelno vidljivu ideju, ali u najgrubljim crtama. Dva bloka – kao i često puta ove sezone – nisu bila stabilna, kasnilo se s dupliranjem bokova a Dinamova krila takve situacije obožavaju. Upravo je iz nekoliko razrađenih akcija Dinamo dolazio više ili manje vrlo jednostavno do situacije gdje se povratna lopta servira na pladnju nekom od veznih igrača: ponajviše Antoliću. Drugi je problem Hajduka taj i da igrači jednostavno stoje preširoko, a nedostaje i discipline te razrade u kretanjima pri izlasku u kontru. Vlašić još nije na optimalnoj razini nakon ozljede, Kožulj je kao i Barry igrač s velikim potencijalom ali ovisno o tome gdje ga se postavi još uvijek treba znati reagirati na pritisak, dok se Said mora navikavati na obaveznu igru. Jedna situacija je bila izrazito znakovita za navedeno; Juranović je poveo pred sam kraj utakmice kontru po boku, u sredini je Dinamo ostao visoko i ispratio kontru brojčano inferioran, što je ostavilo mnogo prostora Barryju u sredini terena, s mnogo boljom situacijom, mogućnošću ulaska u zonu i traženja ili zadnjeg pasa za Saida ili šuta, ali Juranović je jednostavnu tu opciju ignorirao, odlučivši pritom zabiti se široko uz crtu i čekati alternativnu koja nikada nije došla. Takve prigode i toliko prostora ne dobivaš često u ovakvim utakmicama, stoga Hajduk mora poraditi na tim stvarima – pogotovo jer je navedeni napadački potencijal i balans u veznom redu otvoren za različite kombinacije.

Derbi je završio na način da oba trenera mogu biti istovremeno i sretni i razočarani zbog različitih stvari. Hajduk nije pobijedio iako je imao najbolju prigodu susreta - uz onu Henriqueza u zadnjoj sekundi – ali Hajduk je gubio derbije u kojima su izgledali i bolje nego što je to bio slučaj jučer. Ali, pred Pušnikom je još dosta posla, iako je već u klubu šest mjeseci. Petev s druge strane može žaliti za pobjedom, pogotovo jer nisu kapitalizirali prigode u prvom dijelu, ali sretniji može biti jer je Dinamova momčad izgledala kudikamo koherentnije i smislenije nego unazad mjesec dana. Pozicija Dinamovog trenera takva je da se o njoj ne mora trošiti mnogo riječi, mlađi brat Mamić je i jučer imao „aktivne sugestije“ iz svečane lože, ali bit će zanimljivo u konačnici vidjeti koliko će danog prostora Petev iskoristiti. 

(Foto: Pixsell)