INTERVJU – Mate Maleš: „Bogu sam zahvalan na svemu, samo za Brazilom malo žalim, a bez obitelji ništa od ovoga ne bih ostvario“

Za opisati karijeru Mate Maleša potrebna bi bila knjiga poput one koju je dobio Luka Modrić i pritom, možemo to sa sigurnošću reći, ne bi bila ništa manje zanimljiva. Istina, u Matinoj priči nedostajalo bi blještavila kojeg su u Lukinu nogometnu priču dali Tottenham, Real Madrid i igre na velikim nogometnim pozornicama, ali zbog svega što je prošao kroz karijeru mladim igračima može biti primjer i uzor baš poput hrvatskog kapetana. Zapravo, velika je sreća za hrvatski nogomet što su iskreni, skromni i vrijedni ljudi poput Maleša ostali raditi u njemu, što su se posvetili mladim igračima kojima priče poput njegovih mogu samo osvjetlati put na kojem rade prve ozbiljnije nogometne korake.

Jer od male Zagore u šibenskom zaleđu do reprezentativnog dresa i duple krune s klubom koji se ne zove Dinamo ili Hajduk put je bio trnovit, prepun prepreka koje je preskočio i iz kojih njegovi juniori Lokomotive mogu puno naučiti. Osjetio je Maleš i Hajduk i Dinamo, bio u Zagrebu i Lokomotivi, pa nakon sjajne epizode u Rijeci okusio i inozemstvo u Kini, Rumunjskoj, Norveškoj i Italiji. Da nije bilo prokletih ozljeda koje su ga pratile kroz cijelu karijeru tko zna gdje bi mu bio kraj… A s druge strane, nedvojbeno su ga izgradile kao ličnost i uklopile se u njegov karakter koji se počeo klesati na prašnjavim ulicama Zagore i koji ga je doveo do toga da su ga obožavali Matjaž Kek i Niko Kovač. Jednako su ga cijenili i suigrači i suparnici, a sve zato što u Malešovoj igri nije bilo foliranja. Kada je shvatio da je vrijeme za reći dosta otišao je bez pompe i aplauza kakvog je zaslužio za sve što je napravio na svom nogometnom putu na kojem su, priznao je to i sam, Lokomotiva i Rijeka njegove najdraže stanice.

 „Tiho sam otišao, drago mi je da je tako, nisam jedan od onih koji voli iskakati po medijima. Znam da je neke iznenadilo, ali to je zapravo bilo očekivano. Klub i ja smo imali dogovor da budem dio prve momčadi kao svojevrsna podrška svim tim mladim momcima, a kad smo shvatili da stvari idu u pravom smjeru i da više nisam neophodan, onda sam se priključio stožeru Nikice Jelavića te sada radim u omladinskoj školi kluba. Može se reći da sam karijeru završio pet mjeseci ranije nego što je to bilo prvotno planirano, ali kad je Nikica preuzeo juniore, dobio sam njegov poziv i nisam dvojio. Nogomet je u tom trenutku za mene bio nešto kratkoročno, dok je ulazak u trenerske vode nešto dugoročno. Ima puno posla, naporno radimo, ali moram reći kako uživam u novoj ulozi i radu s jednom igračkom i ljudskom veličinom kao što je Nikica Jelavić.“

Kad se podvuče crta, nameće se jedno pitanje – jeste li zadovoljni karijerom?

„Apsolutno. Mislim da svaki čovjek mora biti zadovoljan onime što napravi u životu budući da nitko od nas ne može tvrditi ili znati da je nešto moglo biti bolje ili gore. Bogu sam zahvalan na svemu. Meni je najbitnije bilo da dam sve od sebe, to znam da jesam tako da imam pravo danas biti miran. Ulaziti u priče što bi bilo kad bi bilo nema smisla. S ponosom gledam unazad na sve što sam napravio, sretan sam zbog karijere koja je iza mene, ali sam ipak puno sretniji zbog obitelji koju imam, supruge Nine i moje troje djece koji su mi uvijek bili oslonac i podrška te bez njih sigurno sve ovo ne bih ostvario.“

Kad su na kraju puta, mnogi se vole prisjetiti svojih početaka. Matina priča je krenula u Šibeniku, preko Hajduka je stigao do Dinama, ali najveći trag u karijeri ostvario je u dresu Lokomotive i poglavito Rijeke u čijoj će povijesti zauvijek ostati zapisan zlatnim slovima.

„To je život. Kad sam bio dijete, cilj je bio nogomet, a san je bila reprezentacija. Stremio sam ka tome da igram za dobre klubove i da osvajam trofeje, a sada ispada da sam sve to, više-manje, i ostvario. Iako, moram vas ispraviti, za mene je sve počelo u mojoj Zagori, u mom selu, na što sam ponosan. To mjesto nosim u srcu i uvijek rado navratim među 'svoje' ljude. Nema sumnje da sam u Rijeci proveo najljepše dane svoje karijere, puno mi je dao taj klub i taj grad i normalno. I danas sam u kontaktu s ljudima iz kluba, imam tamo puno prijatelja i uvijek je postojao taj jedan poseban odnos međusobnog poštovanja.“

Lokomotiva je ipak Matina sadašnjost, ali i budućnost.

„Klub je posložen na svim razinama, veliko mi je zadovoljstvo biti ovdje gdje jesam. Što se tiče prve momčadi, moje je mišljenje kako već godinama igraju jako dobar nogomet, trener Silvijo Čabraja to sjajno vodi, predsjednik Božidar Šikić je postavio visoku ljestvicu i mislim da klub zbog njega kontinuirano napreduje. U Lokomotivi su okrenuti mladim igračima, a budući da ja to posebno volim te mi je gušt raditi s 'klincima' te usmjeravati, onda je vjerujem jasno zašto uživam u svome poslu.“

Slijedi nam utakmica Lokomotive i Rijeke.

„Radujem se utakmici, to su moja dva kluba i očekujem da će biti jedna baš teška utakmica. Nema smisla davati neke prognoze, neka pobijedi bolji, ali mislim da će to biti prava utakmica za nogometne sladokusce. Ja sam sada član Lokomotive, naravno da bih volio da mi pobijedimo, ali ne skrivam da volim i jedne i druge.

Rijeka nije najbolje otvorila sezonu, ali stvari su se krenule mijenjati na bolje…

„Ova sezona je, barem zasad, loša. Rijeka je ipak klub koji mora biti u vrhu hrvatskog nogometa. Istina, puno je toga krenulo nabolje dolaskom Sergeja Jakirovića, probudio je momčad, zahvalio se onima za koje smatra da mu ne trebaju, a vodstvo kluba mu, budući da stoje iza svih njegovih odluka, očito vjeruje. I to je po meni ispravno.“

Vašu karijeru je ipak najviše obilježio boravak na Kvarneru i osvajanje prvog naslova prvaka u klupskoj povijesti. I to s kapetanskom vrpcom oko ruke…

„Ma to je jasno kao dan. Volim te ljude, klub, stvarno su mi puno dali, a nadam se da su nešto dobili i zauzvrat. Preko Rijeke sam stigao do reprezentacije, ostvario sam inozemni transfer, osvojili smo prvenstvo, kupove, pobjeđivali smo velike klubove u Europi… Sretan sam i ponosan što sam tamo doživio krunu karijere.“

Slika za povijest. Foto: Marko Prpic/PIXSELL

Osvajanje duple krune kompletirano je pobjedom u Hrvatskom nogometnom kupu u Varaždinu protiv Dinama. Foto: Vjeran Zganec-Rogulja/PIXSELL

Ostali ste u kontaktu s bivšim suigračima?

„Naravno, ali nisu oni bili samo moji suigrači, već prijatelji. Prki, Močo, Mara, poslije mi je stigao i Tomasov… Bilo je tu puno promjena, dolazili su i odlazili igrači, sigurno ću nekog s kim sam bio jako dobar zaboraviti spomenuti, ali stvarno smo bili klapa.“

Vojničina s najviše ordena u povijesti Rijeke napustila klub, zahvala navijača ostat će vječna, a trag neizbrisiv

Ivan Močinić prekinuo igračku karijeru i vratio se u matičnu Rijeku kao trener (VIDEO)

Neki čak ističu da je Rijeka imala bolji kadar godinu prije te povijesne 16./17. sezone…

„Teško mi je reći. Mislim da Rijeka nikada nije imala loš kadar, pazite samo imena poput Kramarića, Tomečaka, Sharbinija… Ali, sada kada razmišljam, mislim da je ta šampionska generacija imala nešto posebno, a to je da smo na svakoj poziciji imali top igrače. Ristovski, Vešović, Gavro, Franko… Stvarno sjajni igrači, ali imali smo mi i nekoga tko nas je znao sve posložiti kako treba.“

Matjaž Kek je poseban trener i, baš poput našeg sugovornika, živuća legenda Rijeke.

„Neponovljiv čovjek. Što je on sve napravio za Rijeku je teško u ovako kratko vremena ispričati. Svi sve znamo, ima taj svoj poseban način rada, analitičan pristup, disciplini je davao velik značaj, do najsitnijeg detalja je znao nešto proučiti, a onda dolazimo i do te njegove posebne psihologije grupe… On je postavio visok nivo i mi svi igrači moramo biti zadovoljni što smo radili s takvom personom.“

Mate je bio produžena ruka trenera Keka na terenu i pravi vođa šampionske momčadi Rijeke. Foto: Nel Pavletic/PIXSELL

Kad vratite film malo unatrag, za čime najviše žalite?

„Prvo što mi pada na pamet je SP u Brazilu 2014. Mjesec dana prije prvenstva sam završio na operaciji u Amsterdamu, potom je uslijedila operacija u Barceloni… Skoro dvije godine nisam igrao nogomet. Znam da me tadašnji izbornik Niko Kovač 'vidio unutra', isključivo sam to SP propustio zbog ozljede i jasno da mi je zbog toga žao. To je baš jedina stvar koja me malo kopka i dalje. Bilo je tu i transfera, zvali su puno većih klubova, da ne nabrajam sada, ali taj SP… Iako, moram reći da ja to tada nisam shvaćao tako tragično. Opet ćemo ući u priče što bi bilo kad bi bilo, od kojih nikad nema ništa.“

Na utakmici Švicarske i Hrvatske u St. Gallenu. Foto: EXPA

Spomenuo je naš sugovornik probleme s ozljedama, a one su bile iznimno ozbiljne te su uvelike utjecale na razvoj nekih događaja. Uostalom, sjećamo se i da je morao u potpunosti promijeniti svoj način igre nakon što je zglob prvi put ozbiljnije stradao.

„Ja ne znam koliko to ljudi znaju ili ne znaju, nisam ja to htio govoriti na sva zvona, ali ja od tih operacija i danas trpim bolove. Isti se nisu smanjivali ni nakon operacija. Bila je to svojevrsna prekretnica gdje sam ja sam sebi rekao da ili će noga puknuti skroz ili ću uz bolove, tablete, injekcije i navikavanje da živim s tom boli ipak nastaviti igrati. I u tome sam uspio. Nakon te dvije operacije, cijelo sam vrijeme morao dozirati skokove, doskoke, okrete. Od 2014. pa sve do prije mjesec dana sam morao kalkulirati i dozirati sve što sam radio inače ne bih dan poslije utakmice mogao normalno šetati.“

Ipak, to našeg sugovornika nije spriječilo da napravi i zavidnu inozemnu karijeru. Kina, Rumunjska, Norveška, Italija… Svega je tu bilo.

„Ha-ha, baš tako, baš je tu svega bilo. Sigurno da je ta Kina jedno posebno iskustvo. Nova kultura, ljudi su drugačiji, običaji također…“

Ali, priliku pokazati se u dresu Daliana niste imali?

„Stigao sam pun motiva, htio sam se nametnuti i dokazati, a oni me odjednom 'srežu' nakon 20 dana. Četiri mjeseca bio sam u Kini, bez ijednog odrađenog treninga s ekipom, sjedio i čekao što će se dogoditi i kako će se priča rasplesti.“

U inozemstvu je branio boje Daliana, Cluja, Sarpsborga i Arezza. Foto: Twitter

Problemi su nastali dolaskom Carrasca, Gaitana i Fontea.

„Ja sam došao nešto prije njih u klub, ali kad je nova grupacija preuzela klub (Wanda grupa, koja je u to vrijeme imala 17 postotno vlasništvo u Atletico Madridu) stigle su i ranije navedene zvijezde, a meni su rekli da mogu ići kući, da ne računaju na mene i da sam im 'stranac viška'. I onda je krenulo s odvjetnicima, pismima, zamolbama i ostalim stvarima, tek nakon četiri mjeseca sam uspio raskinuti ugovor na njihovu štetu i vratiti se kući. Nije bilo ugodno, iz kluba su me potpuno ignorirali, nisu mi dali da ručam s ostatkom momčadi. Baš katastrofa, nikome ne bih to poželio.“

Norveška, Rumunjska, Italija…

„Norveška je pak neka potpuno drugačija kultura, ljudi su sjajni, ni o čemu se ne moraš brinuti, na tebi je samo da igraš. Rumunjska je dijametralno suprotna, moraš paziti kako ćeš se ponašati, ugovor moraš par puta pregledati pa onda ide razmišljanje je li bila plaća, hoće li je biti uopće… Da se vratimo na početak i da skratimo, svega je tu bilo.“

Karijera je možda bila uspješna, ali kraj baš nije bio slavan.

„Ne znam koliko ih je poput mene da su karijeru završili s crvenim kartonom, ha-ha! Naravno da me društvo zafrkavalo zbog toga, ali to je sve za ljudi. I to baš crveni protiv mog Šibenika...“

Matina posljednja utakmica u igračkoj karijeri. Foto: Luka Stanzl/PIXSELL

Nismo htjeli ispitivati najboljih 11 s kojima je igrao, ali kad se Matu priupita tko je najbolji s kojim je dijelio svlačionicu, nije morao pretjerano dugo razmišljati.

„Moj odgovor je isti kao i od svih drugih koji su imali priliku igrati uz njega – Luka Modrić. Osim što smo bili u reprezentaciji, nešto manje od godinu dana smo dijelili svlačionicu u Dinamu. Što reći, jedan od najboljih svih vremena, nemamo razloga trošiti riječi.“

Za kraj, koje su vaše ambicije u budućnosti? Nakon što je igračka karijera apsolvirana, koji je sada cilj u trenerskom svijetu?

„Zanimljivo, u početku, kad sam igrao, stalno sam govorio kako nikada ne bih bio trener. No, kako se karijera bližila kraju, taj me posao sve više počinjao zanimati, najviše taj rad s mladima. Trenutno završavam A licencu, radim s tim 'klincima' i zaista uživam. Funkcija pomoćnog trenera mi zaista jako odgovora. Što će biti poslije, ne znam, ambicije se mogu mijenjati, ali moj primarni cilj je pomoći mladom igraču. Sad, kad imam koju godinu, mogu shvatiti što mi je nedostajalo kad sam bio mlad, kako su treneri radili ili nisu radili sa mnom i želio bih sve ono što je meni možda nedostajalo omogućiti onim klincima s kojima ću raditi. Mislim da mogu razumjeti njihove potrebe jer sam i sam nedavno bio jedan od njih, želim raditi na odnosu, pomoći im, učiti ih na što da paze, gdje mogu biti malo opušteniji i tako dalje. Na kraju, moram spomenuti i Nikicu Jelavića, glavnog trenera juniorske momčad koji je pravo blago ovog kluba, što je on sve prošao, kakvo iskustvo ima… O tome bismo mogli barem narednih dva sata. Mladi u klubu to razumiju, po njihovim reakcijama na igralištu vidimo da prate trenera, a ja sam siguran da će Nikica, ako bude nastavio kao dosad, ostvariti veliku trenersku karijeru.“