A. LesičkiMario Cvitanović otišao iz Sarajeva: Elezi devet, Juričić 27 — i opet problem trener?
Vrijeme Čitanja: 3min | ned. 07.06.26. | 09:26
Hrvatski strateg napravio je odličan posao na klupi Sarajeva, ali to nije bilo dovoljno da uhvati kontinuitet struke na Koševu.
Uhvatili smo ga u Italiji. Na odmoru. S obitelji. Kratkoj pauzi, kako i priliči trenerima koji žive između dvije utakmice, dva sastanka, dvije presice. Ili u njegovu slučaju - između dva kluba. Mario Cvitanović više nije trener Sarajeva. Formalno, administrativno, suhoparno — ali takve stvari u nogometu nikad nisu samo to.
“Odmor? Što kraći, to bolji”, kaže. I zvuči kao čovjek koji razumije gdje živi i čime se bavi. U glasu nema gorčine. Još manje patetike. A imao bi pravo na oboje.
Jer Mario Cvitanović iza sebe nije ostavio kaos, nego red. I brojke koje to potvrđuju... I neke rekorde. Preuzeo je Sarajevo kao sedmu momčad lige, s pet poraza u devet utakmica, s 18 primljenih golova i minusima koji su mirisali na još jednu izgubljenu sezonu. Ostavio ih je na trećem mjestu, u Europi, s plus 24 u odnosu na Željezničar i napadom koji je, odmah iza Borca, bio najubojitiji u ligi.
Ako iz priče maknemo emociju i ostavimo samo matematiku — a matematika u nogometu zna biti brutalno iskrena — Sarajevo je u njegovom mandatu bila druga momčad lige, odmah iza prvaka Borca. Četiri poraza u 27 utakmica. Devetnaest primljenih golova. Imao je prosjek od 1,91 bod po utakmici, u ligi i više. Imao je Cvitanović osam utakmica bez primljenog gola čime je srušen rekord iz 2011. To nisu dojmovi. To su činjenice.
“Matematika je egzaktna”, kratko će Cvitanović na servirane brojke. I tu zapravo završava svaka rasprava. Osim one koja se u nogometu uvijek vodi — zašto to nije dovoljno da nastavi? Na to pitanje ne odgovara. Ne želi. I tu povlači ručnu, svjestan da istina u nogometu rijetko kome donosi korist.
“Nema smisla sada secirati...”, kaže. I u toj rečenici ima više iskustva nego u svim analizama.
Ali neke stvari ne treba ni pitati da bi bile jasne. Sarajevo nema kontinuitet. A bez kontinuiteta nema ozbiljnog nogometa. Zadnji trener koji je na Koševu trajao duže od jedne sezone bio je Husref Musemić. Od tada — dvanaest trenera. Dvanaest pokušaja, dvanaest resetiranja, dvanaest novih početaka. Klub koji stalno mijenja trenere ne gradi ništa. On improvizira.
.jpg.webp)
A improvizacija u nogometu može donijeti pobjedu, ali ne i sustav. Ne i identitet. Ne i sigurnost. Naposljetku, ne i titulu koja se na Koševu čeka nekoliko godina...
Cvitanović je, uz sve to, radio s kadrom koji nije bio za vrh. Najbolji strijelac kluba bio je Elezi, vezni igrač s devet golova. Dok u isto vrijeme Juričić u Borcu zabija 27. To nije detalj. To je razlika između ambicije i realnosti. I zato ova priča nije priča o smjeni trenera. Ovo je priča o klubu koji još traži sebe.
“Strpljenje je najbitnije ako radiš projekt”, kaže Cvitanović. I to zvuči kao najjednostavnija rečenica u nogometu.
Na pitanje što će dalje, Cvitanović nema odgovor.
“Sve što sam planirao bilo je vezano uz Sarajevo. Sada ćemo vidjeti što i kako dalje. Uglavnom, ne mislim uzimati pauzu. Ako se pojavi nešto što će me zadovoljiti, sutra sam spreman navući trenirku i preuzeti”, jasan je Cvitanović koji je iskoristio priliku da se još jednom zahvali svima koji su s njim dijelili osam mjeseci na Koševu.
“Bilo je ispunjeno emocijom i trenucima koji će vječno pamtiti. Hvala igračima, ljudima koji su živjeli uz klub a posebno navijačima. Ponosan sam na svaki trenutak proveden na klupi, na četiri velike pobjede protiv Borca, Veleža, Zrinjskog i Želje... To su trenuci koji ću zauvijek pamtiti. Želim Sarajevu puno sreće nastavku”, zaključio je Mario Cvitanović.