Dva Red Bulla bila su taman, s tri se već riskira kiselina u želucu. Ali, za to je tu stadion…

Čak i bez navijačkih naočala na glavi, ove recentnije Dinamove europske utakmice svakom 'normalnom' hrvatskom nogometnom kibicu podarile su barem jednu sijedu na glavi. Potpuno je nebitno postoji li određena povezanost s klubom i njegovim bojama, Dinamo, kao trenutno jedini hrvatski klub u Europi, trebao bi uživati podršku sa sve četiri strane Lijepe naše kad igra svoje utakmice u Ligi prvaka. I ne, nije to isto kao u Engleskoj gdje navijači Liverpoola, naravno, neće bodriti United kada se oni susretnu s Real Madridom. Da pojasnimo, jer očito je to potrebno - Dinamo ne samo da praktički vlastoručno potpisuje nacionalni koeficijent za kojeg se potom hvataju svu drugi kad 'mole svevišnjeg' za lakšeg protivnika u ljetnim mjesecima kad kreće borba za Europu, već isto tako osigurava prilično ozbiljan novac svim hrvatskim prvoligašima. I to, više-manje, nekima čak pokrije i 30-ak posto godišnjeg proračuna. OK, da preduhitrimo sve one koji će se javiti sa neizbježnom 'ali, ali, ali pričom', je, istina je, novac taj daje Uefa, ali da nije Dinama, ne bi bilo ni novca! Pa, eto, oni koji tako 'slave' Dinamov Bayern, a na Dinamov Red Bull zatvaraju oči, su zapravo oličenje licemjerstva. A ako to ne shvaćaju, onda je to njihov problem.

Prouči cjelokupnu ponudu za nogomet na Germaniji i zaigraj odmah (Igraj odgovorno, 18+)

Predstava Plavih protiv Red Bull Salzburga stvarno je bila kvalitetna. Svi smo sve vidjeli, glavne glumce u plavom nije omela ni ona kišom natopljena pozornica, dok je s druge strane navijanje bilo takvo da smo na trenutak pomislili da se ogled igra u hrvatskoj metropoli. Nekoliko tisuća Zagrepčana, kako je rekao i sam Sandro Kulenović nakon utakmice, priredilo je atmosferu u kojoj su se igrači Dinama osjećali kao da igraju utakmicu 'kući'. Samo, nisu je igrali kući, igrali su je u Salzburgu. Tamo gdje se nogomet 'ne diše', gdje nogomet nije dio kulture i gdje nogomet ne utječe na krvnu sliku grada. Ali, što njih briga, oni su ti koji imaju natkriveni stadion, čija djeca imaju besprijekorne uvjete treniranja, gdje su parkinzi takvi da praktički svaki navijač može doći svojim automobilom na utakmicu i gdje gužve na cestama – nema! Oni su ti koji imaju sve, dok mi, koji dođemo, pobijedimo, pokažemo da smo talentom tri svjetlosne godine ispred, se sada moramo vratiti u našu realnost. A ona je takva da će se sutra opet neki Janko, Marko ili Mirko stopirati ono što treba ne samo Dinamu, već cijeloj Hrvatskoj. I što se posebno vidi nakon ovakvih utakmica protiv klubova s kojima se Plavi gotovo po svemu mogu uspoređivati.

Ako je računica točna, Dinamo u iduće tri utakmice može izboriti prolaz!

VIDEO Kad Dinamo zabija: Šest golova, šest akcija za pamćenje!

Htjeli mi to ili ne, ovakve utakmice i ovakve pobjede same od sebe natjeraju čovjeka na razmišljanje. Premda, što nam vrijedi taj naš izgubljeni pogled u beskonačnost kad zapnemo već na onom prvom, najosnovnijem 'zašto'? Zašto kod nas sve ovo nije izvedivo, zašto uvijek mora biti neki Janko, Marko ili Mirko kojem nešto smeta, koji taj jedan papir ne da jer, eto, ne da i kojeg ni najmanje nije briga što je ona betonska grdosija pokraj parka Maksimir nešto čega svi Purgeri srame. Ljudi, pa zar vam nije jasno? Hrvatsku su prvi na kartu svijeta stavili Vatreni, Davor Šuker, kad je kroz noge Jaapa Stama pogodio malu mrežicu Edwina van der Sara za broncu u Francuskoj, baš kao što je Zagreb na kartu svijeta stavio Dinamo i Mislav Oršić onim trogotkom Tottenhamu. Kako vam nije jasno da stadion nije potreban samo Dinamu kao klubu, već svakom Zagrepčaninu koji je već godinama, čak i desetljećima, u nemogućnosti pozvati u goste starog prijatelja pa mu onda s guštom pokazati 'gdje igra njegov Diname'. Odlazak na ovaj današnji Maksimir svojevrsna je vrsta mazohizma. Nema drugog objašnjenja. Živimo u dobu kada je sve udaljeno dva klika, stoga oni koji idu na stadion, smrzavaju se zimi, kuhaju ljeti i crvene 12 mjeseci u godini su – budale. Ili, ako je to pretjerano, recite – kako ih (odnosno nas) drugačije nazvati?

Za vrijeme utakmice protiv Crvenih bikova, među jednom skupinom navijača Dinama koji su utakmicu pratili nedaleko maksimirskog stadiona, u lokalnom kafiću na Ravnicama, povela se rasprava o BiH reprezentativcu Amaru Dediću.

„Dobro bi nam došao, mlad je i brz, a nama je taj desni bek kritičan“, rekao je jedan od njih, imajući pritom u mislima reprezentaciju.

„Gle, ovi traže za njega 40 milijuna…“, odgovorio mu je prijatelj koji je sjedio nasuprot njega.

„Kaj? 40 milijuna? A kaj bi mi trebali, za Baturinu i Sučića onda tražit 300? Kakvih 40 milijuna, molim te…“

Bjelica zna o čemu priča: Dinamo je blizu direktnog plasmana u LP, ali prvo mora biti prvak! HNL je majka svih bitaka

OCJENE - Dinamo: Baturina školovao vršnjake, Rile za dugo sjećanje! Petković dostigao Oršića, a povijest će pamtiti i Jumića

I tu je zapravo priča stala. Jer, svima je bilo jasno, pa i nama, neizbježnim 'uživateljima' tog dijaloga, kako je realnije da Salzburg jednog dana za Dedića, neosporno sjajnog igrača, dobije tih traženih 40 milijuna eura, nego da isti iznos Dinamo, primjerice, dobije za Baturinu. Rekli bismo, malo jaču igračku marku, Ali, to je tako. Ne prodaje igrača samo kvaliteta, prodaje ga pozadinska priča. Odakle je došao, na kakvim je terenima kao dijete igrao, na što je u životu – navikao. Prodaje ga financijska situacija kluba, njegov stadion, pregovaračka sposobnost onih hijerarhijski najvažnijih članova. Prodaje ga stanje u njegovoj državi, percepcija kupca prema mjestu gdje je nogometno prohodao. Dedić je, za one koji ne znaju, rođen u Zell am Seeu, austrijskom mjestašcu najpoznatijem po sjajnom skijalištu, a od najranijih početaka svoje karijere igrao je samo za austrijske klubove. Prvo Sturm Graz, a onda i Red Bull. Mislite li da bi ga se prodavalo za isti iznos da je, primjerice, rođen podno Jahorine, a da je nogometno prohodao u Željezničaru? Pitanje je retoričko, odgovor je jasan.

Dinamo je, da zaključimo, ove srijede stvarno bio pravi. Drmnuli su dva Red Bulla i tako se napunili energijom za utakmice koje dolaze. Prvo Osijek, a onda sve ostalo. Pokazali su da je momčad spoj mladosti i iskustva, da je dolazak Bjelice bio pogodak i da osječki strateg, osim galvanizacije momčadi, jako dobro zna izabrati i svoje najbliže suradnike. Poput Danijela Jumića koji itekako ima velike zasluge za ovu pobjedu Plavih. Neki navijači će reći da je dobro da nisu igrači posegnuli i za trećom plavom limenkom, možda bi malo previše poletjeli i možda bi im to uzrokovalo neizbježnu kiselinu u želucu. OK, to ih sada ne muči, ali javit će se ona opet kada izađu pred onaj sablasno prazan Istok i pred nepopravljivo ružne tribine stadiona kojeg bi najbolje bilo srušiti do temelja. Nadograđuje se ono što je dobro, ili barem što ima potencijala za biti dobro, dok ono što je loše, što se više ne može spasiti, treba sravniti sa zemljom pa - ako već postoji taj neki 'sentiment' - na istom mjestu napraviti nešto bolje, veće, kvalitetnije. Nešto dostojnije kluba kao što je Dinamo. Nešto dostojnije zemlje kao što je Hrvatska.