Danas možemo rigati vatru na nizozemskog 'plaćenika'. Ali, sutra se moramo pogledati u oči!

Dvije stvari želimo naglasiti odmah na početku. Prvo, kakav god rasplet bio i, ako nekim čudom, uspijemo svladati matematičku jednadžbu i nekako proći u osiminu finala i ostanemo u igri čak i za medalje, to nam ne smije zamutiti pogled na neke stvari. Drugo, iako je to možda prvo, ako i ne završi tim čudom i ako već u srijedu Vatreni budu na putu kući, to, pak, ne smije zamutiti uspomene na sve ono što su dosad napravili. Ništa, ali baš ništa ne može potamniti Rusiju i Katar, Ligu nacija, pune trgove i ulice, utakmice, koje su nam svima okrenule živote i napravili ih sretnijima. Za svu onu djecu, koja su zbog njih počela igrati nogomet, zaljubila se u najljepšu igru na svijetu - kapa dolje i hvala im za sve, koliko god to djelovalo patetično!

Prouči cjelokupnu ponudu na Germaniji i zaigraj odmah (Igraj odgovorno, 18+)

I danas, dok smo još vrući, ljuti, šokirani, možemo si dopustiti da upremo prstom u Dannyja Makkeliea. Nizozemskog 'plaćenika', kako ga neki nazivaju, čovjeka s podužom listom skandala u svojoj 'elitnoj' sudačkoj karijeri. Nije priznao gol Ronalda u Beogradu, iako je lopta 'debelo' prešla crtu, dosudio je kontroverzni kazneni udarac Englezima u polufinalu prošlog Eura protiv Danaca. Jest, pogurao je Talijane, produžio utakmicu osam minuta, iako za to nije bilo nikakve podloge, neobjašnjivo nije vidio kazneni udarac već i prije reakcije iz VAR sobe, sudio lagane prekršaje na talijanskim igračima i mahao kartonima, a s druge strane puštao igru za iste takve faulove. I možemo se baviti teorijama zavjere, vidjeti u pozadini Pierluigija Collinu, 'vrhovnog suca' UEFA-e, koji je Talijan, možemo, poput Dalića, kukati da smo mali i jadni i da nemamo šanse u toj prljavoj utakmici, u kojoj je bitan jedino profit. Možemo pisati po Makkeliejevoj Wikipediji, zvati ga pogrdnim imenima, izmišljati nove psovke na njegov račun. Sve je to razumljivo. Danas! Ali, od sutra, moramo se konačno pogledati u oči.

Kad isukane mačeve pospremimo u korice, vrijeme je da sami sebi priznamo neke stvari. Nije uopće debakl, nije tragedija, čak ni kad se dogodi na ovakav način, s dva primljena gola u zadnjim sekundama, imaju ovi dečki pravo na jedan slabiji turnir. Na jedan neuspjeh i podbačaj! Možemo analizirati sve Dalićeve poteze, istaknuti tu privrženost senatorima, to što nije ni pokušao naći zamjenu za Brozovića, što je na Euro vodio ozlijeđenog Vlašića, a onda mu je nedostajao jedan 'radni' veznjak, zašto lutanja u zadnjoj liniji, zašto ovaj, a ne onaj. Da, Dalić je griješio, neki su igrači podbacili, neke su odluke bile krive, malo je izostalo i sreće i kad se sve zbroji, konačan rasplet nije slučajan, ond je posljedica svega toga. Kao što nije bio slučajan niti hrvatski put prema krovu svijeta, dvaput u četiri godine.

Stiglo je vrijeme za teške odluke

Talijanski mediji: “Igrali smo na remi, možemo se smiješiti, ali stisnutih zuba“

Ovaj podatak nas ne tješi: Hrvatska i dalje ne zna za poraz od Italije!

Međutim, kad potrošimo sve uvrede na račun 'nizozemskog plaćenika', kad opsujemo zlu kob i nogometnu nepravdu, kad podvučemo crtu iza svega ovoga, glavno je pitanje: Imamo li plan? O tome hoće li ostati Dalić na klupi i Modrić na terenu već smo pisali, ali ako ostanu ili odu, je li hrvatski nogomet spreman na novu eru, na novo razdoblje, koje nakon ovog Eura neupitno počinje. Hoćemo li si priznati da u ovih šest veličanstvenih godina nismo nimalo napredovali s infrastrukturom, da još nismo izgradili nijedan normalan stadion, kamp. Da smo sustav razvoja nogometa unazadili, da ne postoji kriteriji po kojima se igrači zovu u mlade pa i U21 reprezentaciju, da sve češće gubimo u tim kategorijama od momčadi iz 'trećeg nogometnog svijeta', da ne proizvodimo napadače, a posebno krila, da ne pratimo trendove nogometnog razvoja. Puno toga pokrivalo se uspjehom i rezultatima reprezentacije, Modrićem, Dalićem i ostalima, živjeli smo na jednom oblaku, koji polako nestaje. Kad god se ukazao neki problem, kad god smo zaključili da nam je loše suđenje, da su nam travnjaci pogibeljni, a sve manje klubova konkurentno na prvoligaškoj, a pogotovo na europskoj razini, uvijek se pojavio argument: 'Ali, mi smo drugi i treći na svijetu! Imamo najboljeg igrača na planeti!'

Da, pogledajmo se u oči i priznajmo, bili smo to unatoč, a ne zbog. Hrvatska jest mala i stvarno nije floskula da je svaki plasman na veliko natjecanje veliki uspjeh. To što su naša očekivanja uvijek nerealna ili preuforična, to je druga priča. I što su nas ovi ljudi razmazili. Ali, to nije razlog da ne prihvatimo neke činjenice i poražavajuće krivulje, koje hrvatskom nogometu daju puno sivije tonove. Kao što smo dosad živjeli na valu velikih rezultata, ne smijemo sada nastaviti na valu defetizma - vaditi se na suca, malu bazu i logičnost pada koji nisu izbjegle ni puno veće i moćnije nogometne sile ili teorije zavjere - prikrivati slabosti. Ako već nismo mogli progledati opijeni nestvarnim rezultatima jedne briljantne generacije, sad je pravi trenutak. Kako god završio ovaj Euro, ostali Dalić, Modrić, Perišić u reprezentaciji ili se od nje oprostili, ovo treba biti prekretnica. Hoće li je oni, koji bi trebali, zaista prepoznati?