Ćirologija: Kako je Štimčev incident iskoristio za 'galvanizaciju', kako je usrećio policajca Ramiza, spriječio štrajk u Dinamu i zamalo potjerao Eduarda

Galvanizacija! Da me pitate, ovako na prvu, koja je riječ obilježila Ćiru, bila bi to - galvanizacija. Jer, ne samo što je sama po sebi posebna, nesvakidašnja, već i zato što je bila u pozadini svih njegovih uspjeha. Ćiro je bio majstor galvanizacije, stvaranja momčadskog duha, puno je puta ponovio da možeš imati 11 najboljih igrača na svijetu, ali da to ne znači ništa bez - galvanizacije. Bez momčadi, u kojoj će svi ginuti jedni za druge kao mušketiri. Kakav je Ćiro bio trener, možda će najbolje opisati svjedočanstva nekih igrača iz te prve, Vatrene ere, brončanih iz Francuske. Na pitanje tko je bolji trener, Tomislav Ivić ili Ćiro Blažević, jer ta se polemika uvijek vodila kroz 90-e godine prošlog stoljeća,

"Ivić je jedan od najvećih trenera, ako ne i najveći na ovim prostorima. On je bio revolucionar, genijalni taktičar. Ali, nikad ne bi bio treći na svijetu s onakvom generacijom Hrvatske. To je mogao samo Ćiro.!", jedna je, tko zna više čija, definicija, s kojom se Ćiro možda i nevoljko slagao.

Ćirologija. Bio bi to najbolji pojam, najbolji način za ono kako je Ćiro vodio momčadi, kako je radio rezultate i gradio status neponovljivog trenerskog maga. Pojam koji se vrlo lako može prolgasiti i znanstvenom disciplinom, primjeri koje mladi treneri, ali i ne samo oni, moraju naučiti kad započinju svoju karijeru. Od onoga, recimo, kad je u Švicarskoj potpisao ugovor po kojemu će imati bonus od prodanih ulaznica. Klupski gazde, naučeni da su tribine uglavnom poluprazne, smijali su mu se u lice.

"I onda ja, prije iduće utakmice, najavim u medijima da ću golmana staviti u napad. Došla raja na stadion, pune tribine. A Ćiro se smije... Te sezone imali smo do kraja pune tirbine, a ja zaradio prvi ozbiljan novac."

Stariji kolege, naravno, izvukli bi iz rukava mnogo više priča, sličnih anegdota, mi ćemo ispričati samo neke. Recimo, jednom nam je otkrio kako je stvorio atmosferu, kako je galvanizirao momčad prije Francuske 1998.

"Znaš, onaj Štimac, mamicu mu njegovu. Nisam ga htio voditi na Mundijal, ali na kraju se ipak našao na popisu. I taj Štimac, volim ga kao sina, umjesto da mi bude zahvalan, on mi složi p....riju. Napravio je jedan incident i ja znam da ga moram izbaciti. Ali, kako ću ga izbaciti, kad sam ga ionako naknadno ubacio, a bio je jak u svlačionici. Znao sam, ako izbacim njega, imam problem s Aljošom, Bokšićem... Na majku ti se kunem, nisam te noći spavao. A onda, drugo jutro kao dar s neba.", pričao je Ćiro uz neizostavnu dramatiku i nastavio:

"Ako ikada umrem..."

Na kraju priče, Ćiro nam je svima obogatio život. Hvala, Šefe!

Zlatko Dalić: "Ćiro je bio moj nogometni otac, vječno sam mu zahvalan. Treneru svih trenera, počivao u miru Božjem“

Bjelica, Asanović, Pletikosa i drugi poznati opraštaju se od Ćire: "Otišao je šef, najveći šarmer..."

Zdravko Mamić: "Novi stadion treba nositi Ćirino ime, bio je najznačajnija osoba u povijesti Dinama i jednim potezom je bacao Hrvate u delirij"

Niko Kranjčar: "Ćiro je prvi rekao da smo svjetska sila, njegov život treba slaviti"

Igor Štimac: "Pripremao nas je na odlazak i da ne tugujemo, ali ovoga puta nije mu uspjelo"

"Igraju oni na treningu ševe i nešto se zakače kapetan Boban i Štimac. Bili su jake persone, a nisu tada bili u najboljim odnosima. Dolazim ja do njih i pitam: što je bilo? Kaže mi Štimac: 'Šefe, Boban je zadnji igrao loptom i trebao bi ući u ševu, ali on to ne želi.' I tu se meni upali lampica. Podviknem: 'Igore, ti si unutra! I zahvali kapetanu što te spasio da te ne izbacim, da nije bilo njega ti bi sad bio kući, on me molio da te sačuvam!' Naravno, Boban nije imao pojma o čemu se radi, blijedo me pogledao, ali shvatio je da nešto smjeram i samo je šutio. A Štimac i Boban otad su postali vrlo bliski, taj je detalj galvanizirao momčad, a oni su oko sebe okupljali ostale igrače. I do kraja su svi bilo kao jedno tijelo, a samo tako smo mogli u Francuskoj napraviti ono što smo napravili.'

Nezaboravne su i dvije scene s Dinamovih priprema na Rogli 2002. Ćiro se vratio u Dinamo, pun energije i elana, željan pokazati da još nije za penziju. Svakodnevno se družio s nekoliko nas novinara, novine su ga bile pune, iz svake rečenice izlazila je neka ekskluziva. Četvrti, pet dan, urednici su nazvali i imali samo jednu želju:

"Dosta više Ćire, svaki dan nešto bubne. Dajte malo razgovarajte s igračima, neki intervju, bilošto, samo da nije Ćiro.'

I, kolega Kristijan Toplak, tada novinar SN-a i moja malenkost, novinar Večernjeg lista, krenuli smo ispunjavati zadatak. Bilo je to doba kad se s igračima moglo razgovarati bilogdje i bilo kad, ako su sami to željeli, nije bio problem pričati niti neposredno prije treninga ili, kao u ovom slučaju, na staroj, ofucanoj sofi u hotelskom hodniku kod požarnog izlaza. Čekali smo tako svoje sugovornike i, malo izbjegavali Ćiru, ali pronašao je on nas.

"Sinovi moji dragi, znate li vi gdje je soba ovog našeg kapetana, Silvija Marića? Poručio je da me hitno treba, da dođem kod njega. Ne znam o čemu se radi, ali ne sluti na dobro."

Ode Ćiro kod Marića, mi obavili intervjue i eto, prolazi Ćiro kraj nas. Blijed i utučen.

"Nije dobro... Rekao mi je kapetan da kasne plaće, već nekoliko tjedana, da su igrači ogorčeni i da će, ako uskoro ne dođe novac, početi štrajk. Sad treniraju samo zbog mene! Ali, molim Vas, nemojte ništa pisati, nije dobro da to izađe u javnost.'

Nismo, naravno, napisali da je sve krenulo od Ćire. Jer, iako mladi znali smo već tada što znači kad Ćiro kaže. 'molim Vas, nemojte napisati'. Nećemo, šefe, dok se ne rastanemo, često je ponavljao pokojni Tomislav Židak. Dakako, drugi dan vrište naslovnice o štrajku u Dinamu, dolaze na Roglu televizijske kamere, stižu Mirko Barišić i Zdravko Mamić. Razgovaraju s igračima, gase vatru. I navečer, dolazi Barišić pred medije i slavodobitno kaže:

"Riješili smo problem, s igračima je sve dogovoreno, novac će biti isplaćen. Priča je malo preuveličana, nije to sve trebalo izići u javnost!"

Pola sata kasnije, u opuštenoj atmosferi u lokalnoj 'Koči', Zdravko Mamić u sekundi je iz smijeha prešao u bijes. Klasični Mamić, shvatili smo godinama kasnije.

"Mi se tu smijemo, a imamo ozbiljan problem. Netko je novinarima javio za štrajk u svlačionici, potresao je klub i doveo nas u delikatnu situaciju. Da mi je pronaći tog špijuna, odmah bih ga izbacio iz Dinama."

Diže se Ćiro i ispali:

"Zdravko moj, ti si potpuno u pravu! Taj koji je to rekao j...o mi je majku, razvalio mi svlačionicu! Ako ga ti ne pronađeš, ja ću to učiniti, taj će zauvijek letjeti iz Dinama."

Nismo ni danas uvjereni da nekadašnji kumovi nisu odigrali 'dupli pas', ali Ćiro je svoje napravio. 'Tatari' su uskoro letjeli terenom, a on imao neograničeni autoritet. Momčad je bila - galvanizirana.

Na istim tim pripremama prvi je put s prvom momčadi bio Eduardo da Silva. Koji tjedan ranije bio je proglašen najboljim igračem na juniorskom turniru u Švicarskoj, gdje ga je vodio Đuro Bago, koji je postao Ćirin pomoćnik. Eduardo je na Rogli bio katastrofalan. Spor, trom, lopta mu se odbijala od noge. A Ćiro nije znao tko je Eduardo da Silva. Sjedili smo tako, mi novinari, dolazi uznemirani Bago, gotovo u suzama.

"Potjerat će Dudua! Rekao je da takvih igrača ima na svakoj njivi kod Travnika! Dajte mu vi nešto kažite, objasnite mu tko je Eduardo.'

Za pet minuta dolazi Ćiro do stola, ljutit i odlučan.

"Kaže mi Bago da je taj mali Brazilac čudo, a ja nisam vidio ništa. Odbija mu se lopta od noge, nema pojma, on ne pripada ovdje! Ali, ako vi novinari kažete da je dobar, vama vjerujem, onda ću vidjeti u čemu je problem.'

I tako smo, eto, ponešto i doprinijeli bogatoj povijesti hrvatskog nogometa. Ćiro je poslušao, popričao s Eduardom, koji se rasplakao i priznao da je na pripreme došao ozlijeđen, da umire od bolova i ne može pokazati što zna. Ali, nije htio nikome govoriti, u strahu da nikad više neće dobiti priliku u Dinamu. Ostao je na pripremama, ostalo je - povijest. Desetak mjeseci kasnije Ćiro je upravo dobio otkaz u Maksimiru, iako je osvojio naslov, ali, dobio je poziv iz Prištine. Zvali su ga da sudjeluje u obilježavanju 15.godišnjice ostanka Prištine u tadašnjoj Jugoligi, kad je Ćiro bio trener. Od slijetanja na aerodrom, šou. Svi oko Ćire, grle ga, ljube, slikaju. Iz hotela pješice do stadiona, euforična povorka traži svoj trenutak pažnje trenera svih trenera.

"Ćiro, Ćiro, sjećate li me se? Ja sam Ramiz, policajac, bio sam uvijek tu na stadionu, jednom smo pričali tamo kod svlačionice', iskočio je pred Ćiru iz mase proćelavi muškarac u tridesetima. Svatko bi tada drukčije reagirao, ali malotko kao Ćiro.

"Ma kako te se ne bi sjećao i nakon 15 godina, isti si samo si tada imao kosu!"

Čovjek se oduševio kako ga se Ćiro sjeća, a i Ćiri se razvukao osmijeh."

Nezaboravna je i scena iz Dinamova press salona, koji mjesec ranije. Još je bio trener Dinama, ali već i sam željan neke nove akcije. Monaco je tada s klupe vodio Didier Deschamps, stigao u polufinale Lige prvaka.

"Taj Deschamps, dijete moje. Ja sam ga trenirao u Nantesu, stavio ga za kapetana, najmlađeg u povijesti kluba. Baš bih ga volio čuti, ali kako da ga nazovem?"

Pozvao je svoju vjernu tajnicu Ljubicu i dao joj upute.

"Ljubica moja draga, odi do mojeg ureda i imaš onaj notes. Tamo ti je jedan broj telefona, Desc-hamps, tako se zove. Ajde, molim te, donesi mi taj broj."

Vratila se dobra Ljubica za 10-ak minuta:

"Šefe, nisam pronašla broj. Ali sam se snašla, zvala sam u klub, ostavila poruku da biste željeli pričati s Deschampsom i ostavila vaš broj, rekli su da će Vas zvati."

Nije prošlo novih 10 minuta, zazvonio Ćiri telefon.

"Ooo, neki francuski broj. Sigurno je Deschamps. Oooo, Didi, mon ami, quel plaisir!...Oui, oui, bijuterie pour la madame...'

Nikad, naravno, nismo saznali tko je uistinu bio s druge strane, je li stvarno nazvao Deschamps. Ali, nije ni bitno, novine su drugi dan ionako pisale da se hit trener Europe javio svojem učitelju.

I tako, još mnogio sličnih priča, mnoge su već puno puta ispričane i osvježene, malo i prilagođene situaciji. Zove baš prijatelj i prisjeća se kako je jednom naletio na Ćiru na Trgu bana Jelačića, na izlazu iz dućana s velikom bombonijerom pod rukom.

"Pozdravim ga ja: 'gdje ste šefe, kako ste?' A on, uzme onu bmbonijeru, pruži mi je i kaže: Evo sine, vidio sam te kako prolaziš pa sam ti ovo kupio. Drago mi je što te vidim.' A siguran sam da ne zna niti kako se zovem niti iz koje se priče znamo. Baš je meni kupio čokoladu', smije se prijatelj, kao što se, na spomen Ćire mnogi, unatoč suzama, smiju i sjećaju svojih iskustava s njim.

Tuga će stati, praznina ostati. Ali, s njom i brojne uspomene, za čitav život! I Ćirologija!