Popovichev poučak: Igrati i živjeti na pravi način

'Igrati košarku na pravi način' - maksima za kojom se često voli posegnuti i koja, ovisno tko ju koristi, može poslužiti u različite svrhe. Nekada će to igrači ili treneri iskoristiti kako bi se obranili od kritika, pa bi nakon poraza zaključili „Da, izgubili smo, ali smo igrali na pravi način”. Drugi puta će to stići nakon pobjede pa će se slavodobitno ustvrditi „Pobijedili smo igrajući na pravi način”. Funkcionira, dakle, u oba pravca. A ako je netko pokazao kako se igra momčadska košarka, onda su to u proteklih 20 i kusur godina zasigurno San Antonio Spursi predvođeni mastermindom cijelog projekta - Greggom Popovichem, od sinoć trenera s najviše pobjeda u NBA ligi.

Nakon šeste utakmice i one trice Raya Allena u velikom NBA finalu 2013. između Spursa i Heata, novinar Gazzette dello Sport upitao je Popovicha je li uzeo u razmatranje opciju da se napravi faul u tom zadnjem napadu prije produžetka i Allenove trice.

„To je pitanje iz Europe, je li tako? Mi to ovdje ne radimo tako”, ispalio je Popovich i bez daljnjeg elaboriranja prešao na drugo pitanje.

Doduše, nije ni trebao dalje pojašnjavati svoju odluku, kada se zna da u Americi ne fauliraju na plus tri i 20 sekundi do kraja. U Europi je drugačija priča, ali Amerikanci to rijetko ili uopće ne rade. Fauliranje bi mu zasigurno povećalo šanse da dođe do nove titule, a znana je stvar da je Miami slavio u toj šestoj utakmica pa zatim i u sedmoj te osvojio naslov. Ali to je Popov način. I tko se uopće usudi propitkivati ga. Pogotovo ne navijači Spursa – otkako je preuzeo vođenje momčadi prije gotovo 26 godina Pop je od Spursa učinio ponajbolju franšizu u NBA-u, a trofejne vitrine popunio s pet NBA naslova.

Popovich je košarkaški 'junkie' još od djetinjstva koje je proveo u rodnoj Indiani. Nakon što se nije uspio probiti u svoju srednjoškolsku momčad, svako malo je tražio vršnjake na školskom igralištu kako bi igrao jedan na jedan s njima. Želio se dokazati. Iduće je godine već zaradio svoje mjesto u momčadi, a kasnije je zaradio mjesto i u rosteru američke Air Force akademije. Čak je bio i na selekciji za reprezentativni dres uoči Olimpijskih igara 1972., ali je ostao kratak. Nakon što je pet godina radio u Američkom zrakoplovstvu, Pop se zainteresirao za posao obavještajca. Odradio je obavještajni posao u istočnoj Turskoj, razmišljao je i o odlasku u CIA-u, no na koncu se odlučio vratiti u SAD kako bi podučavao košarku.

U Spurse je stigao 1986. na poziv trenera Larryja Browna koji ga je želio u svom trenerskom stožeru. Od 1992. do 1994. je odradio gažu u redovima Golden Statea, da bi se zatim vratio u Spurse, no na gornje etaže kluba uskočivši u ulogu generalnog menadžera. Na toj se poziciji zadržao do sezone 1996./1997. kada mu je prekipjelo gledati poraze trenera Boba Hilla pa je odlučio napraviti jedinu logičnu stvar – postavio je sebe za glavnog trenera.

„Da nije bilo Duncana, ja ne bih ovdje stajao pred vama”, rekao je Popovich nakon što se Duncan umirovio 2016.

„Bio bih u nekom niželigašu negdje u Americi, debeo i još uvijek bih pokušavao biti trener”, dodao je Pop, koji je u svom karikiranju ipak dobrim dijelom bio u pravu. Kada je 1997. draftao Timmyja, pa im onda kasnije priključio Tonya Parkera i Manua Ginobilija, Pop je stvorio momčad koja je preko deset godina drmala ligom.

Popovichev nevjerojatan uspjeh s momčadi iz Teksasa u ligi koja želi imati 30 podjednakih momčadi, stigao je na račun njegovih trenerskih i ljudskih kvaliteta.

„Kultura San Antonija je nešto što druge košarkaške momčadi, a siguran sam i momčadi iz drugih sportova, žele kopirati”, rekao je jednom prilikom Jerry Colangelo, direktor američke reprezentacije. Stan Van Gundy, bivši trener Knicksa i današnji NBA analitičar je u jednom intervjuu rekao kako je za vrijeme trenerskog posla tražio igrače koji bi, ako si pred njih stavio primjerak novina USA Today, izvukli sportsku rubriku, a ostalo ignorirali. Takav konzervativan stav spram igrača Popovicha nikada nije interesirao, on od svojih košarkaša očekuje da imaju interese i van parketa. Pop je jedan od onih ljudi kojima je doista stalo do drugih, onaj kojeg doista zanima odgovor na pitanje „Kako si”.

„Naravno da smo disciplinirani u svom poslu. Ali to nije dovoljno. Odnosi s ljudima su ono što govori puno o vama. Igrači moraju razumjeti da vam je stalo do njih. I oni moraju brinuti jedni o drugima i biti zainteresirani za život svog suigrača. Onda se rađa odgovornost prema suigraču. Onda to žele napraviti jedni za druge”, pričao je Pop u intervjuu 2013. godine. Empatija je eliksir koji je ovom briljantnom treneru omogućio osvajanje pet NBA titula.

A da ne voli igrače koji „čitaju samo sportsku rubriku”, nego da od njih traži širinu, Pop dokazuje svojim legendarnim lekcijama. Tako je naprimjer bivši član Spursa Patty Mills rekao kako bi Popovich svaki trening započinjao nekom povijesnom lekcijom, a pošto sumanuto guta knjige, Pop svoje interese često dovodi u svlačionicu.

„On zna da je košarka sjajna, ali i da je život veći od toga”, reći će još jedan bivši stanar momčadi iz Teksasa Danny green.

„To vas zbližava. Recimo, bili bi mi igrači na večeri i samo bi počeli pričati o nekoj knjizi koju nam je Popovich preporučio ili bi pričali o njegovim lekcijama iz povijesti, što potiče razgovor”, dodaje Mills.

Gregg Popovich je sinoć vodio svoje Spurse do pobjede nad Utahom 104:102 i time je stigao do 1336. pobjede u karijeri, jedne više od Nelsona, s tim da je vodio 368 utakmice manje od legendarnog trenera. I pritom je pokazao kako se igra košarka na pravi način.

Taj karizmatični i namrgođeni tip, čiji odgovori već godinama tjeraju boju u lice mnogim novinarima, zasjeo je na trenerski panteon. I još nema namjeru stati. Nakon pobjede nad Jazzom je zasigurno sjeo u svoj naslonjač, pa otvorio bocu vina kojeg obožava i uzeo u ruke čitati neku knjigu. Ona, međutim, nije imala nikakve veze s košarkom.