P. ZobecDe la Fuente i pobjeda nad kultom jednog čovjeka
Vrijeme Čitanja: 4min | pon. 20.07.26. | 15:00
Španjolski izbornik ne reda uspjehe zato što u rukama ima najveće nogometne superstarove. Njegov uspjeh leži u činjenici da je uspio uvjeriti najveće zvijezde da to ne budu.
Treba odati priznanje Argentini. Radi se o momčadi koja je do finala stigla s nevjerojatno jednostavnom idejom: da jedan čovjek primi loptu na 30-ak metara od suparničkog gola i onda s njom nešto napravi. Pomaže, doduše, kada je taj tip najbolji nogometaš u povijesti. Ali ovog puta niti Leo Messi nije pomogao, nije pronašao onu jednu akciju kojom bi riješio pitanje pobjednika. Ovog puta je momčad zasjenila jednog genijalca.
Izuzev Cristiana Ronalda, svi su superstarovi na ovom Mundijalu isporučili. I Messi, i Zlatna Kopačka Kylian Mbappé i Harry Kane, i Erling Haaland. A kako je sport često zbunjujuće prirode, jedino pravedno je bilo da na kraju trofej ponese Španjolska, utjelovljena verzija one fraze „u momčadi ne postoji 'ja'“.
Nije da Španjolska nije sklopljena od zvijezda. Razlika je što La Roju ta plakatna lica ne definiraju - reprezentacija nije sazidana oko ili za njih. Lamine Yamal je jedan od najboljih igrača svijeta, a u finalu smo vrlo vjerojatno svjedočili predaji štafete. Dragulj Barcelone ima nogometni svijet na svojem dlanu, a budućnost je njegova. Pedri je, pak, jedan od najboljih mladih veznjaka u Europi. Međutim, prvi je odigrao tek korektan turnir, nije bio igrač odluke kao što je u Barceloni, a drugi je preseljen na klupu.
Nije to isključivo posljedica španjolskog momčadskog etosa, Yamala su ove sezone usporile ozljede, dok je Pedriju minute uzeo impresivni Fabian Ruiz. I posve je nevjerojatno kako gotovo nitko - uključujući katalonske medije, nije radio frku oko toga. Najpotentniji mladi veznjak u državi čami na klupi i svi su s tim OK...
Razlog je jasan: Luis de la Fuente.
„Bilo je zapisano negdje, zaslužili smo. Ova momčad i ova divna navijačka baza zaslužuju sve što im se događa. Imali smo čvenk sa sudbinom i htjeli smo obaviti posao“, reći će 65-godišnji španjolski izbornik nakon velike pobjede.
Čak i kada ga promatrate ovako izdaleka, De la Fuente izgleda kao tip koji ulijeva povjerenje kao malo tko drugi. Dijelom zbog toga što se već popeo na krov Europe prije dva ljeta, dijelom zbog desetljeća dugog i uspješnog rada koji je uložio u rad s mladim momčadima Španjolske.
Vjerojatno ste čuli za njegovu priču: nakon otkaza u drugoligašu Deportivu, razočarao se u seniorski nogomet i narednih godinu i pol dana nije želio imati veze s njim. Onda se jednog dana javio na natječaj za izbornika U 19 selekcije, promovirao je Rodrija, Mikela Merina i Unaija Simona, kasnije i Danija Olma, Pedrija, Mikela Oyarzabala i Marca Cucurellu te počeo redati naslove.
Španjolsku seniorsku vrstu je preuzeo 2022. godine, kojoj je udahnuo pragmatičniji - okomitiji i brži, stil nogometa. Njegova metoda? Razvijanje kulture poštovanja prema suparnicima, prema procesu i propovijedanje strpljenja i smirenosti u stresnim situacijama. I naglasak na - momčad. Ova španjolska reprezentacija je vojnički izdrilana, oličenje cjeline veće od zbroja pojedinih dijelova. Usporedite ovu momčad s onom iz 2010. godine i bit će vam jasno koja je to razlika u imenima. Zato je ova momčad morala biti utemeljena na nesebičnosti i spremnosti igrača na žrtvovanje.
Vidjeli ste kako su igrači Argentine spremni 'dati svoj život' za Messija na terenu. Argentinci su igrali za jednog čovjeka, Španjolska je igrala za svih 11. Za ideju. U tome je možda i najveća razlika između finalista.
Dok je trenirao španjolske mlade momčadi, De la Fuente je predavao dva predmeta na Uefinom profesionalnom trenerskom tečaju: evoluciju nogometa i izgradnju tima. Njegova predavanja slušao je i argentinski izbornik, Lionel Scaloni.
„Volio sam predavati jer sam puno naučio. Bila je to ogromna razmjena informacija i ideja, nas 30 u učionici. Te povratne informacije, zahtjevi koje su ti postavljali kao učitelju, značili su da si na nastavu došao nervozan i da si s nje izašao bolji. Nije to samo nogomet, to je život: učiš cijelo vrijeme. Naučio sam pojednostavniti, biti praktičniji“.
Ima nešto umirujuće kod njega. Doza radničke klase. Ne djeluje kao čovjek koji će završiti na reklamnom plakatu ili Netflixovu dokumentarcu. Izgleda kao profesor tjelesnog koji će vas nakon treninga pitati jeste li pili dovoljno vode. Upravo zato igrači vjeruju njemu više nego vlastitom egu. To se, uostalom, odražava i u njegovoj španjolskoj reprezentaciji.
De la Fuente ne reda uspjehe zato što u rukama ima najveće nogometne superstarove. Njegov uspjeh leži u činjenici da je uspio uvjeriti najveće zvijezde da to ne budu.