T. NičotaFerran Torres je spasio Mundijal! A Olmo postao prvi u povijesti, teško će ga netko nadmašiti
Vrijeme Čitanja: 5min | pon. 20.07.26. | 07:10
Kad se slegne prašina turnira, koji je nogomet trebao pretvoriti u nešto sasvim drugo, kad zaboravimo Madonnu, Shakiru, hydration break i ostale cirkuse, u prvom planu će ostati čovjek, koji je stvorio 'zvijer'. Koji je osvojio skoro sve što je mogao i ušao u trenerski Hall of fame
Nismo inače skloni pričama o nezasluženim pobjedama, jer, u nogometu je takvih malo. Ako zabiješ gol više, onda si se za to izborio, zaslužio si, naravno. I, da je Argentina na kraju slavila i obranila naslov svjetskog prvaka, ne bi se moglo reći da je to učinila nezasluženo. Jer, imala je na vratima fantastičnog Emiliana Martineza, imala je igrača manje i da se nekako dovukla do jedanaesteraca i tamo bila bolja, ipak bi zaslužila respekt i pohvale. No, nakon svega što smo vidjeli u finalu, nakon svega što smo gledali u zadnjih 40 dana ipak možemo zaključiti da je Ferran Torres pogotkom, koji je Španjolskoj donio naslov, i 1-0 pobjedu spasio Mundijal. Na neki način i nogomet.
Naviknuli smo na takvu Argentinu. Ratničku, 'tešku', fanatičnu, ali ponekad i negledljivu. Pokazala se takvom i u finalu, ovisna o Messiju i spomenutom Martinezu, često bezidejna, opasnija po zdravlje nego po gol suparnika. Čak i ne bismo imali problem s time da je Argentina podignula 'Božiću' s tek jednim (polu)udarcem na gol u 120 minuta - bio je to onaj Messijev pokušaj duboko u produžecima, koji je u više bio ubačaj nego pokušaj - nagledali smo se u nogometu i većih čuda. Međutim, kad se takva igra Argentine spojila s čitavim cirkusom koji je obilježio finale, zapravo i cijeli turnir, možemo i moramo zaključiti da je pogodak Ferrana Torresa spasio Mundijal i nogomet, na neki način.
U potpunu amerikanizaciju nogometa, finala, u kojemu su bili važniji nastupi pjevačkih zvijezda od nogometnih umjetnika, finala u kojemu je kasnio početak, odmor na poluvremenu trajao duže nego ikad, upravo zbog tih reklamnih 's**nja', a američki predsjednik shvatio da je on važniji od igrača na terenu, savršeno bi se uklopio još jedan Messijev naslov prvaka. Baš ono, pravi američki, hollywoodski predložak, dobar filmski scenarij. Ali, nogomet je opet 'pobijedio Amerikance', pehar je podignula reprezentacija koja ga je igrala najbolje, koja je bila najuvjerljivija gledajući kompletan učinak na terenu. Možda ne najspektakularnija, ali Španjolska je bila, kad se sve zbroji, uistinu najbolja. I nije dopustila da pobijede šou i marketing, već da pobijedi gol više, da dominacija, ideja i nogometno umijeće, bace na koljena sve ono drugo što je prijetilo da potpuno promijeni nogomet nakon Mundijala.
Na kraju, kad se potpuno spusti zastor nad ovaj SP, kad zaboravimo Madonnu, Shakiru, Justina Biebera, hydration break i Super Bowl 'spiku' koja je trebala zauvijek promijeniti 'najljepši sport na svijet', ostat će ipak - nogomet. I čovjek koji je postao junak, novi nogometni velikan upravo zbog onoga što je napravio na terenu, odnosno uz teren. Nogometni svijet vratit će se u normalu i 'pisati' disertacije o Luisu de la Fuenteu, treneru koji je na mala vrata ušao u 'Hall od fame', daleko od glamoura Mourinha, Guardiole, Fergusona, čak i Deschampsa, ali koji je vrata Kuće slavnih otvorio nogom i zauzeo u njoj čitavu jednu dvoranu. Napravio je o Španjolske opet zvijer, a osvojio nešto što će teško netko ponoviti. Europski prvak, svjetski prvak, zatim europski prvak s U19 i U21 reprezentacijom, osvajač Lige nacija! Jedino srebro, uz još jedno s Lige nacija, ono je s Olimpijskih igara, jedini Sveti gral koji nije uspio dohvatiti.
Vjerojatno je malotko očekivao, teško je ikad bilo, na prvu, usporediti ovu Španjolsku s onim 'dream teamom' koji su predvodili Xavi, Iniesta, Villa, Puyol. Pique, Ramos... ova momčad možda nije prepuna tako veličanstvenih igrača. Ali, zato i jest De la Fuenteovo 'remek-djelo' još i jače, veće, spektakularnije. Nakon svega, nakon što se makne prašina koju su bacali u oči svi popratni 'cirkusi' SP-a, pričat će se o Španjolskoj, nogometnoj formuli velikog trenera, koji ju je doveo na krov svijeta. Sa samo jednim primljenim golom u osam utakmica! Ne zaboravimo još nešto, Španjolska će biti i domaćin idućeg SP-a, s još pola svijeta.
U povijest je, vjerojatno, otišao Leo Messi, najbolji od najboljih. Možda ima u glavi ideju odigrati još jedan Mundijal, tko zna, ali teško je vjerovati da će još jednom doći tako blizu. I to vlastitom zaslugom, jer često je baš on na ovom SP-u vukao Argentinu, skroz do finala, ali tamo više nije mogao. Suze na kraju utakmice otkrile su da je ipak bliži kraj, čovjek, koji je obilježio puno toga, koji je prije četiri godine osvojio naslov koji mu je nedostajao i koji je igrao tri finala SP-a. Između svega ostaloga. No, dolaze na scenu neki drugi, nove zvijezde, novi idoli, što je potpuno prirodno.
Bilo bi, kažemo, ipak nevjerojatno da je ova priča završila još jednim Messijevim naslovom. On je otišao u povijest, u koju je, na jednoj drugoj, nama bitnoj razini, ušao i Dani Olmo. Još jedna odlična utakmica bivšeg Dinamova igrača, dečka koji će Hrvatsku i Modre istaknuti u svakom javnom istupu i koji će, ne sumnjamo, zahvalnost maksimirskom klubu i državi koja ga je prihvatila kao svojega to ponoviti još tisuću putu. Olmo je postao prvi igrač koji je prošao kroz HNL, a da se okitio svjetskim naslovom, kad tome dodamo i onaj europski, jasno je da će omiljenog Španjolca teško ubrzo itko iz HNL-a nadmašiti!
Bravo Dani i hvala, osjećamo, malo patetično, da i nama pripada neki sitni dio tog pehara. Vidimo se uskoro u Ligi nacija, Hrvatska s novim izbornikom, koji će se, kao i 2006. u svojem debiju, odmah na startu (sad u drugoj, a ne prvoj utakmici), sučeliti svjetskim prvacima! Bit će nam čast i izazov, jer ova je Španjolska uistinu nogometni velikan! Ovo je Španjolska koja je, zbog svega, imala u Hrvatskoj puno simpatizera i navijača - kapa dolje.