I. SučićSustav ispred pokreta, igra ispred 'temperamenta', život ispred smrti. ¡Viva España!
Vrijeme Čitanja: 5min | pon. 20.07.26. | 07:00
Argentina je finale izgubila i prije prvog zvižduka. Dok su jedni bili spremni umrijeti za naslov, drugi su bili spremni živjeti za svoju ideju. Na kraju je pobijedio nogomet.
„Dopustite nam da živimo okrunjeni slavom ili se zakunimo da ćemo slavno umrijeti“, posljednja su dva stiha argentinske himne koja se nekoć davno zvala Domoljubni marš i koja je ove nedjelje, tamo negdje oko 21 sat, zvučala nekako posebno moćno, uvjerljivo, zastrašujuće. Do te mjere da su neki bili uvjereni kako je utakmica već tada završila.
„Ma to je sve što sam trebao vidjeti. Argentinci su spremni umrijeti, za mene je finale riješeno. Ionako nisu do tu došli igrom“, svjedočili smo razgovoru dvojice nogometnih fanatika. Jednog koji je finale gledao kao veliki navijač Lionela Messija i drugog kojem je zapravo bilo svejedno, ali je držao fige da Španjolci odu do kraja. Čisto zbog atmosfere. I balansa.
„Olmić to rješava večeras“, kratak je bio uzvratni udarac.
I jedan i drugi bili su u krivu, ali čak ni onome koji je Messiju želio još jednu potvrdu (već osigurane) besmrtnosti na kraju nije bilo žao kada je Ferran Torres (106.) zabio za minimalnu pobjedu La Roje. Ispred svih i svega, najviše se voli – nogomet. A da je Argentina kojim slučajem slavila ove nedjelje, nogomet bi umro.
Oni koji simpatiziraju taj već milijun puta opjevani argentinski 'temperament', ovog ponedjeljka tiho sjede u kutu nekog ureda, bez naglih pokreta obavljaju poslovne zadatke i jedino čemu se nadaju jest da s njima nitko ne načne temu finala. Koje je, ako ćemo za početak o Argentincima, bilo negledljivo s nogometne strane, a sramotno kada je riječ o kulturi i ponašanju.
Iako svi znaju da treba biti velik i u porazu, Argentinci su bili manji od makova zrna. Možda zato što su svjesni da s odlaskom čovjeka koji se u finalu nije pojavio odlaze i u nogometnu prosječnost. Messi, Alvarez, Lautaro i Dibu Martinez četiri su svjetske klase. Ostatak momčadi uglavnom je oličenje prosjeka. Zbog toga finale Svjetskog prvenstva i srebro mogu slaviti gotovo više nego što Španjolci slave zlato.
Argentina je već godinama samo pokret. Nikakva karizma, znanje, talent ili ideologija. Samo pokret. A on bi uskoro mogao otići u dobra sjećanja jer je prilično izvjesno da je Messiju nastup u finalu SP-a bio i posljednji u dresu Argentine. Još nekoliko utakmica za Inter Miami i... To bi, vrlo vjerojatno, bilo to. Ove nedjelje bio je slabašan, indisponiran. Ne samo da nije ni s kim mogao surađivati, već mu ni Scaloni nije pomogao da se istakne. Možda je ideja bila da će 'na klasu' riješiti stvari, ali jedno je tako pripremati utakmice protiv Alžira i Jordana, a drugo protiv aktualnog prvaka Europe. Sada i svijeta.
Finale kao finale probudilo je gotovo sve moguće emocije kod jednog nepristranog gledatelja. Moglo se vidjeti dobrih španjolskih akcija, moglo se vidjeti kako izgleda kada jedan izbornik nadmudri drugoga, baš kao što se moglo vidjeti da je sustav nešto najbolje što nogomet ima za ponuditi. Za razliku od Argentinaca, kojima se pod egidom 'temperamenta' opravdava divljaštvo i manjak kulture, Španjolska je još jednom na taj argentinsko-neandertalski nogomet odgovorila sistemom, jasnom shemom, planom i – igrom.
Ono što je bilo jasno i prije utakmice jest da su Argentinci za naslov, a posebno za novi naslov Lionela Messija, spremni umrijeti. No mnogi ne razumiju da je puno lakše za nekoga umrijeti nego za nekoga živjeti.
Kao što su Španjolci spremni živjeti za ideju i plan koji kao nogometna nacija imaju. Od nadimka Furija sada su, vjerujemo zauvijek, pobjegli, jer njihova ideja nije ho-ruk, nije silina, snaga i 'temperament'. Njihova je ideja – nogomet. Pobjednički mentalitet Reala, uživanje u ljepoti i tehnička savršenost Barcelone, borbenost Atletica. U reprezentaciji je to sve sjedinjeno.
Povlačiti po usnama finale SP-a, a ne dotaknuti se half-time showa, također je nemoguće. Za početak treba reći da je riječ o klasičnom američkom konzumerizmu i pravljenju predstave od svega. Ne zato što oni to vole, nego zato što je u tome novac. Obećali su organizatori da će poluvrijeme, za razliku od onog 'normalnog', trajati tek pokoju minutu više, da bi pogled na sat otkrio kako je od trenutka kada je Argent..., pardon, Slovenac Vinčić označio kraj prvog pa do početka drugog dijela, prošlo točno 27 minuta.
Madonna u društvu Ronalda i Ronaldinha, uspavanka Justina Biebera, neka, pretpostavljamo, vrsta K-popa... Ukratko: 'To' nije za nogomet. 'To' je za football. I na footballu neka 'to' i ostane. Finale? Igrač utakmice je Ferran Torres, igrač prvenstva je Rodri (kako Messi nije osvojio tu nagradu već je misterij ravan čudovištu iz Loch Nessa), dok je najbolji mladi igrač Cubarsi. Koji je i u ovom susretu, sada protiv Messija, bio izvanredan.
Pobjedu ove nedjelje ostvarila samo Španjolska, već i nogomet. To su vrlo jasno napisali i Toni Kroos, Rio Ferdinand te mnogi drugi bivši nogometaši na svojim društvenim mrežama. Ronaldo? Cristiano? On se nije oglašavao. Premda nas neće iznenaditi ako uskoro doznamo da je iznad Madeire ove nedjelje nebo uljepšao jedan spektakularan vatromet.
Ovo finale potvrdilo je da se u nogometu, naročito dugoročno, sve dogodi po zaslugama. Zasluženo La Roja ima novi naslov prvaka svijeta, baš kao što je zasluženo i Messi prije četiri godine dočekao krunidbu koja ga je učinila živućim božanstvom. Pravedno je bilo i da Ronaldov Portugal osvoji Euro. Pravedne su bile i hrvatske tri medalje. Pravedno je bilo i kada je Brazil dobio sedam pogodaka od Njemačke u Belo Horizonteu, odnosno kada je Italija 2006. postala prvak svijeta.
Pravedno je i da Argentina, sirova i nedovoljno talentirana, ovog puta padne. I da igrači poput Paredesa ne mogu za sebe reći da su dvostruki prvaci svijeta. Da Dani Olmo, španjolsko-hrvatski Petar Pan koji ima jedan poseban status u svojoj 'drugoj domovini', postane netko tko je praktički prešao nogomet. Dobro, možda još ta Liga prvaka, ali nećemo sada tražiti dlaku u jajetu.
Na kraju se sve vratilo na početak. Na himnu. Na one stihove o slavi i smrti. Argentinci su bili spremni umrijeti za naslov. Španjolci su bili spremni živjeti za svoju ideju. U nogometu je, srećom, još uvijek važnije ovo drugo. I neka tako ostane i zauvijek. ¡Viva España!