Kod nas bi Yamal bio u Medulinu!

Zlatko Dalić odlučio je ići do kraja s onima, koji su ga doveli do vrha. To je bilo očito već godinama, no kako vrijeme prolazi i redaju se velika natjecanja, na kojima Hrvatska igra, tako i ta dosljednost, vjernost najzaslužnijim članovima 'obitelji', ima sve manje smisla. Ako je Dalić zamislio ovaj Euro, kao konačan homage jednoj velikoj generaciji, da simbolično siđe sa scene na jednom velikom natjecanju, bez obzira kako rezultatski prošla, u redu. Čak i možemo shvatiti takav način razmišljanja, Dalić ide do kraja sa svojim 'ratnicima' pa kako završilo...

Prouči cjelokupnu ponudu za Euro na Germaniji i zaigraj odmah (Igraj odgovorno, 18+)

Možemo shvatiti, iako nikad nećemo reći da je to posve ispravan put. Normalno je da doba slave jednom mora završiti, da nakon velikih uspjeha jednom mora doći do pada. I bilo bi sasvim neobično, čudesno, da nešto slično ne čeka i Hrvatsku. Pogotovo Hrvatsku, malu zemlju, s malom bazom igrača. Na ovom Euru ili nekom od sljedećih, to nas, definitivno, čeka. Međutim, koliko god, na neki način, shvaćali tu Dalićevu dosljednost ili tvrdgolavost prema senatorima, koji su ga učinili velikim, ne možemo dokučiti zašto je Hrvatska, generalno, nogometno konzervativna kad su u pitanju mladi igrači. Zašto treneri i izbornici tako teško daju šansu mladićima, dok je to vani već postalo normalno? Eto, kod nas kad Luka Sučić i Martin Baturina dobiju poluvrijeme ili 15-20 minuta protiv Albanije - plješčemo. A onda kad malo protrljamo oči, shvatimo da Sučić ima 22, a Baturina 21 godine. Iza Sučića je već više od 20 utakmica u Ligi prvaka (neki toliko ne skupe za čitave karijere), iskustva u Europi ima i Baturina, iza kojega su pune dvije sezone u Dinamu. Kao jednog od ključnih igrača. Ti igrači po dobi možda i jesu mladi, no igrački su već prošli fazu kad bi trebali biti samo ukras i na velikom natjecanju dobivati minute da bi učili i jer su 'budućnost reprezentacije'. Njihovi vršnjaci diljem Europe, a čak i u najmoćnijim selekcijama odavno su standardni reprezentativci i igrači, na kojima izbornici baziraju svoju taktiku.

Čini se kako je Chris Sutton bio u pravu!

Izbornik za Italiju mora vući hrabrije poteze! Ili pukovnik ili pokojnik

Luka Modrić: “Srljali smo zadnjih minuta, ali drugo poluvrijeme je putokaz za Italiju”

Gledajući kako je kod nas taj proces sve sporiji ne možemo se oteti dojmu da bi, primjerice, Lamine Yamal, da je Hrvat i jednako talentiran, trenutno bio, recimo, u Medulinu. Na nakom od brojnih selekcijskih kampova HNS-a. S obzirom da je iznimno talentiran možda ne bi igrao za U17 reprezentaciju, preskočio bi generaciju pa bi, zbog uistinu nesvakidašnjeg potencijala, igrao za U19. Pa ako se pokaže, za godinu dana možda bude i u U21! Dok cijeli svijet, dobro, Europa, sve brže i brže ubacuju sve mlađe i mlađe, daju im glavne role u klubovima i reprezentacijama, mi kasnimo. Baš mi, naši klubovi i reprezentacija, koji od mladih igrača žive. Preživljavaju. Ako je, primjerice, Niko Sigur dovoljno kvalitetan za reprezentaciju, nema on što tražiti na predpozivu. Ili si tu, ili nisi. Ako su Sučić i Baturina s 21, 22 godine među 26 igrača, onda su tu da bi igrali. A ne dobivali mrvice. Ako je Anton Matković, otkriće HNL sezone, igrač kojega već žele mnogi bogati klubovi i ako dobije poziv u U21 reprezentaciju, onda je normalno da tamo i igra, a ne da u dvije prijateljske utakmice ne dobije niti minutu! Što je tim potezom htio poručiti Dragan Skočić, jasno je, valjda, samo njemu. No, problem je sustava. I onih, koji bi trebali, a ne traže odgovore i objašnjenja. Kad se samo sjetimo s koliko je skepse Joško Gvardiol prije tri godine ušao u reprezentaciju, kao da je 'sam platio' da igra. No, koliko je to bio hrabar i neočekivan Dalićev potez, toliko je, opet, bio potpuno neplanski. Gvardiol je prvo igrao za U21, koja je ispala s Eura i tek se nakon toga priključio A selekciji. Odmah debitirao protiv Belgije i potom bio starter u prvoj utakmici Eura s Engleskom. Suludo!

Dobro smo se godinama skrivali iza uspjeha A reprezentacije. Možda Modrić, Brozović, Perišić i društvo izguraju i ovaj Euro, pobijede Italiju, odu daleko. Moguće je, naravno, ali ako ne sad, prizemljenje će jednom doći. Mi ćemo, pak, tapkati u mraku i tražiti nasljednike 'nezamjenjivih' i prekasno shvatiti da mladi, zapravo, više nisu mladi, da su odavno trebali biti ovdje i imati značajniji broj utakmica u reprezentaciji. A možda, što se kaže, bude svako zlo za neko dobro pa, u slučaju preranog oproštaja od Eura, barem konačno protrljamo oči i zaključimo da smo na krivom putu. I promijenimo paradigmu, 'apgrejdamo' sustav, krenemo samo raditi ono što neki već odavno uspješno rade. Nije da potencijala nemamo, samo ga treba pronaći, razvijati, dati mu priliku da buja! Tko kaže da bi rezultat pritom izostao! Zašto se mi toga bojimo?