Zahvalni za prošlost, s velikom nadom i obavezom za budućnost

Hrvatski rukomet je još ranih 90-ih pronio glas o jednoj malenoj, lijepoj, prskosnoj zemlji. Mlada Hrvatska tada nije bila još svjesna gdje će sve njezini rukometaši postaviti to predivno ime, tih osam slova. Sada, tri desetljeća poslije, još uvijek to čine, a u budućnosti imamo svi zajedno odgovornost odgajati djecu da to nastave činiti.

Prouči cjelokupnu ponudu za nogomet na Germaniji i zaigraj odmah (Igraj odgovorno, 18+)

Za to im trebamo primarno dati uvjete. Rukomet zaslužuje imati više dvorana na raspolaganju. Stvaranje vrhunskih sportaša usprskos sustavu, a ne zahvaljujući njemu u 2025. godini nije normalno, niti smije biti dopustivo. Najveći je uspjeh osvojeng svjetskog srebra da će se probuditi interes za rukomet ne samo među gledateljima kao takvima, da se napune tribine, već da se dvorane napune na terenu, djecom koja se žele baviti rukometom. Da bismo to mogli potrebno je imati dvorane, one koje će doista imati termine za nove generacije rukometaša. Niti ideja rukometnog doma nije loš pomak, no ne rješava problem manjih sredina, a one su kroz tri desetljeća davale najveća imena ovog sporta. Ako je većina dvorana u manjim sredinama pod ingerencijom škola, a ne županija i gradova, ako rukomet nije prvi sport na popisu kada se dijele termini za treninge pa djeca osnovnoškolskih uzrasta moraju trenirati u 22 sata, valjda bi trebao postojati netko u lokalnoj vlasti tko na to može utjecati. Ne sjete li se sami, ne postoje li jedan, dva političara visoko u vlasti kojima su usta često puna rukometa i vole doći u svečanu ložu pogledati utakmicu, ući u svlačionicu pozdraviti dečke? Možda bi netko od njih trebao ažurnije i konkretnije reagirati na potrebe sporta kojega, navodno, toliko vole.

Ako ništa drugo, barem je to da dječica u kasne noćne sate treniraju samo po sebi dovoljno velik poziv upomoć za sport koji je dao čak 16 velikih medalja, 15 u muškoj i jednu u ženskoj konkurenciji. Dva puta su hrvatski rukometaši bili olimpijski pobjednici (1996., 2004.), a imaju i broncu iz Londona (2012.). Na svjetskim prvenstvima jedino zlato su osvojili u Portugalu (2003.), četiri puta su bili svjetski doprvaci (1995., 2005., 2009. i 2025.), a 2013. u Španjolskoj su osvojili broncu. Zlato na Europskom prvenstvu je ostala neispunjena želja svih dosadašnjih generacija, ali su u kolekciji tri srebra (2008., 2010. i 2020.) i tri bronce (1994., 2012. i 2016.). Svim osvajačicama i osvajačima nabrojanih medalja odana je posebna počast sinoć u Areni Zagreb, potpuno zaslužbeno. Preko 15 tisuća zaljubljenika u rukometnu igru ustalo je i zapljeskalo onima koji su došli, onima koji su bili spriječeni i onima koji su nas, nažalost, napustili.

Ćavar: „Krila su naši najkorisniji igrači uz Šipića, nedostaje im samo jedno! Ali svako prvenstvo je novo dokazivanje“

Glavaš: „Lijepo je čuti pohvale Patrika Ćavara, a sada se fokusiramo na Ligu za prvaka i Našice“

FOTO Ponos, suze i domoljublje: Preko 15 tisuća navijača i preko 100 osvajača hrvatskih medalja na jednom mjestu

Pljesak je bio za ono što je do sada ostvareno, za ono što se sjaji u vitrinama i oko vrata naših proslavljenih rukometaša. No, pljesak je taj zato što je svaka od tih generacija potaknula još pokoje dijete, iznjedrila još neku generaciju na betonskim, školskim igralištima, na parketima s ponekom izbijenom letvicom, u slijepim ulicama, s golovima omeđenima s dvije cigle ili dvije jakne, s lopotom koja se našla pri ruci, bez obzira za koji sport primarno bila namijenjena, sa šutom s obje ruke dok ručica ne naraste dovoljno da šut ide s jednom. Bez pravila, osim usmenog dogovora među ekipama, samo s velikim snovima. Te su nam scene priredili i aktualni članovi hrvatske reprezentacije s osvojenim srebrom. Nakon dugo vremena smo vidjeli djecu kako opet igraju rukomet na lokalnim igralištima.

Zato im trebamo spominjati Ivana Balića, Zlatka Saračevića, Paku Ćavara, Puca, Slavka Golužu, Mirzu Džombu, Igora Vorija, Vladu Šolu i ostale velikane koji su u prošlosti započeli ovaj velebni put mile nam igre na tom nemilosrdnom terenu od 20 s 40 metara. Zato im treba pokazivati i na koji su se način prema reprezentaciji odnosila trojica riško umirovljenih - Domagoj Duvnjak, Igor Karačić i Ivan Pešić. S ozljedama, s naknadnim pozivima, s preskočenim turnirima uvijek su svim izbornicima bili na raspolaganju u kojem su ih god trenutku zatrebali. Duvnjak je s rupturom mišića u suzama minulog Svjetskog prvenstva napustio teren, Karačić praktički iz kreveta došao zamijeniti svoga 'brata' i povesti Hrvatsku do finala Mundijala, a Pešić... Ta dobra duša reprezentacije koja je mladim kolegama bila savjetnik, ali i štit na golu kada njih nije išlo pa su nas njegove obrane čuvale u prijelomnim trenucima turnira. Iako su debelo zakoračili u četvrto desetljeće svojih života, ostat će vječni dječaci hrvatskog rukometa. Uvijek nasmijani, s potrebama momčadi ispred svojih osobnih želja i problema. Osim kao legendarne igrače koji su Hrvatskoj na raspolaganju bili, svaki, gotovo dvadeset godina, njihove će ljudske vrline ići uvijek čak i ispred tih bogatih karijera.

U hrvatskom su dresu bili i ostali pokretači, primjeri i zasigurno i uzori mnogih budućih generacija. Oni, a zajedno s njima i svi koji su sada na popisu izabrane vrste, koji će imati tu čast nositi dres hrvatske rukometne reprezentacije ne smiju se nikako drugačije ponijeti prema njemu nego li s potpunim poštovanjem i predanošću kao što je to činila i trojka na odlasku.

"U reprezentaciju se ide krvavih koljena" ostat će zauvijek najveća istina i sve što je potrebno znati o tome dresu. Najljepšem, najponosnijem i najtežem. A svi zajedno imamo obavezu ne oskvrnuti ga, zbog bogate prošlosti, sjajne sadašnjosti i svijetle budućnosti koja pripada nekim novim klincima.