Velebnoj hrvatskoj noći nedostajao je samo jedan detalj da postane savršena

Pobjeda nad Francuskom u polufinalu Svjetskog prvenstva ispunjenje je sna svakog hrvatskog navijača. Put u finale, borba za zlato, uvijek su hranili i hranit će neutaživu glad kritčne hrvatske publike. Manje od zlata rijetko smo priznavali.

Prouči cjelokupnu ponudu za nogomet na Germaniji i zaigraj odmah (Igraj odgovorno, 18+)

Srebra smo prihvaćali tako da smo im pripisivali one izlizane 'ali zlatnog sjaja' dodatke, a na bronce smo gledali kao na podbačaj. Kažemo li da nije tako, lagat ćemo sami sebe. Jer da nije, da smo ih cijenili, ne bi tadašnje generacije bile dočekane onako kako su bile dočekane. Ova, nova, uskoro zlatna generacija, pobila je sve zakone logike i pokazala da zakoni sporta s njom veze nemaju. Kuzmanović, Srna, Glavaš, Šoštarić, Pešić, Šipić, svi redom, svi su došli na ovo prvenstvo pod budnim okom nacije, s kritikama, s upitnicima. Naglo su nas zadnje godine bez medalje otrijeznile i natjerale da realno sagledamo situaciju, da si priznamo da nismo bili ti u posljednje vrijeme, ali da možemo opet biti. Nedostajao je kult reprezentacije koji je gotovo izblijedio. Popustila je euforija, mijenjali su se izbornici, šaralo se po popisima. Gubila se snaga, ne samo ona na terenu koja nas je dovodila u crne rupe, već i ona oko reprezentacije. Budila se skepsa. Sve dok nisu došli ovi dečki i posložili sve nas, a i sebe.

Hijerarhija unutar reprezentacije na ovom se prvenstvu pokazala u svom najboljem svjetlu, a nepostojanje ega donijelo nam je bitku za zlato. Jer, koliko god ne volimo isticati pojedince kada je u pitanju uspjeh reprezentacije, to što ova ima vođe, što ima glavu, spasilo ju je na ovome turniru. Domagoj Duvnjak, njen kapetan, oslonac, podrška na terenu i van njega vodio je ovu momčad do finala s rupturom lista. Njegov 'gene', Igor Karačić, jedini hrvatski MVP Lige prvaka, višegodišnja osovina poljskog Kielcea stigao je na turnir naknadnim pozivom, bez da je loptu vidio mjesec dana i s činjenicom da, prije ovog turnira, nije bio pozvan na Olimpijske igre. Samo ćemo ugrubo nabrojati kako je Đakovčanin od svoga debija u reprezentaciji skupio broncu na Olimpijskim igrama 2012., srebro i broncu na SP-ima te tri srebra i dvije bronce na europskim prvenstvima. Mostarac je s reprezentacijom Hrvatske osvojio dvije medalje. Srebro na Europskom prvenstvu 2020. godine i broncu na Europskom prvenstvu 2016. godine. Tome će obojica u nedjelju dodati još jedno odličje, nadamo se svjetsko zlato.

Francuski mediji: "Na koljenima smo. Imali smo užasnu večer pred uzavrelom publikom"

Duvnjak: „Ovo je bilo savršenstvo", Srna: „Hvala dečkima što su me trpili“

Ono što je zbog svega nabrojanog šokantno je ignoriranje tih veličina u njihovoj posljednjoj utakmici pred domaćom publikom u hrvatskom dresu. Činjenica da nije organizirana barem minimalna svečanost zahvale, simboličnog poklona, nekoliko rečenica za Karačića i Duvnjaka nakon utakmice s Francuskom doista je tužna. U redu, igrat će još u nedjelju utakmicu, ali ta nije domaća, nije pred užarenim tribinama Arene. U redu, mogu naknadno doći na neku od utakmica pa dobiti priznanje, ali to će biti, realno, zakašnjela reakcija. Utakmica protiv Francuske bila je idealan trenutak. Čak i da nije bila pobjeda u pitanju, a s njom još više. Arena je bila puna emocija, oni su bili puni emocija, samo je taj detalj nedostajao za savršenu večer. Ne bi to odvuklo niti pažnju s pobjede, ne bi to prikazalo njih kao sebične, niti kao nekoga tko se nameće. Uostalom, nisu oni ti koji su se toga trebali sjetiti. Kada je spiker najavio iznenađenje nakon utakmice, mnogima je kroz glavu prošlo da će to biti trenutak oproštaja, govora, ovacija senatorima. No na teren su istrčali Zaprešić Boysi.

Karačić potvrdio: „Oproštaj je, definitivno. Finale će biti moja zadnja utakmica, a protiv Mađara nije bilo ozljede“

Karabatić za Germanijak: „Sjetim se još 'okršaja' s Balićem, naježim na oproštaj u Zagrebu, a ponosan sam na svoje korijene“

Sport je entertainment, ali je mogao jednim potezom postati infotainment i napokon pokazati da smo naučili iz prošlih pogrešaka i da smo počeli cijeniti svoje. Da shvaćamo da je hrvatski rukomet među elitom jer su ga ondje postavili igrači koji su izborili rezultate na terenu. Najčešće unatoč sustavu, a ne zahvaljujući njemu. Mi ostali smo pomoćnici, mali udio u njihovom velikom radu.

Skromni kakvi jesu, Dule i Kara vjerojatno neće niti zamjeriti ovo, ali bitno je reći da naučimo jednom za zauvijek. Da napokon cijenimo veličinu koju imamo u svojim redovima, a ne da se vječno divimo nekome vani, dok su nam naši dragulji pred očima. U dvorani je sinoć bio jedini rukometaš kojemu se u Hrvatskoj napravio oproštaj. To je Nikola Karabatić. Daleko do toga da francuska legenda ne zaslužuje da se njegovoj bogatoj karijeri zaplješće, ali zar to nisu odavno prije zaslužili i druga naša, hrvatska imena? Medaljisti Metličić, Balić, Goluža, Džomba, Vori... Da ne nastavljamo popis, poduži je. Ako smo već kiksali na toj generaciji, kako je moguće da ne naučimo i ne ispravimo stvari kada imamo priliku? Čak i ako kao opravdanje uzmemo 'ludnicu' na sam dan utakmice, odavno smo znali da će se oprostiti na ovom turniru, da će kad-tad doći ta posljednja utakmica pred domaćom publikom.

To što su Duvnjak i Karačić napravili treba ponavljati generacijama koje dolaze iza njih. Njihova požrtvovnost, ignoriranje boli, ignoriranje ega, postavljanje samo i isključivo Hrvatske ispred svega. To je zaslužilo naklon. Spašavanjem ovog turnira spašen je i hrvatski rukomet, koliko god to na prvu pretjerano zvučalo i koliko god nam teško bilo priznati da nije bio na dobrom putu. Odagnali su svaku sumnju u to vrijedimo li. Podsjetili su nas na to da su se rukometašima ovih prostora već desetljećima divili diljem svijeta, a divit će im se i dalje. Tek ćemo kasnije uvidjeti veličinu onoga što su ovi momci napravili za rukomet u Hrvata. Moramo im zahvaliti na dostojan način, makar velebnim dočekom u Zagrebu, a onda i rodnim gradovima, tako da se nadamo da gradonačelnici neće dočekati nedjelju i ponedjeljak nespremni. Nemojte da bude - nismo znali.