E. GrgićLegendarni Lacković 20 godina od svjetskog zlata: "Imali smo spakirane kofere, a onda postali prvaci! Hrvatska je i dalje sila, Duvnjak još može"
Vrijeme Čitanja: 6min | čet. 02.02.23. | 12:55
"Dva puta smo Nijemce dobili, a da smo imali priliku, dobili bi ih i u Sloveniji pa bismo imali 3/3, haha", govori nam ponosno Blaženko Lacković, jedan od (su)kreatora jedne od najljepših sportskih priča moderne hrvatske povijesti
Dva puna desetljeća su prošla otkako je Hrvatska stala na tron kao svjetski prvak. Bila je to 2003., a na postolju 'tamo neka mala Hrvatska' i 'tamo neki klinci'... Ivano Balić, Davor Dominiković, Mirza Džomba, Nikša Kaleb, Mario Kelentrić, Blaženko Lacković, Petar Metličić, Vlado Šola, Denis Špoljarić, Goran Šprem, Renato Sulić, Tonči Valčić, Igor Vori i Vedran Zrnić. Nešto je tu i starijih bilo... Božidar Jović, Valter Matošević i Slavko Goluža. Ajde, oni su osvojili ono zlato u Atlanti '96., ali tko su ovi...?
Vjerojatno je tako zvučalo promišljanje prosječnog stranog (a možda i pokojeg domaćeg) rukometnog navijača. Nakon zatišja od 1996., nitko nije mislio da će Hrvatska stići na svjetski vrh, osobito nakon kobne 2002., smjene generacije, dolaska novog izbornika... Ma sve je bilo predodređeno za propast. A onda su Hrvati napravili prako sportsko čudo i pokazali da ni Atlanta nije slučajnost, nego da smo mi taj 'izabrani narod'. Potlačeni, ali spremni za bitke s najvećima.
Povodom te ponosne godišnjice kontaktirali smo haubicu iz Novog Marofa, proslavljenog lijevog vanjskog, Blaženka Lackovića. Popularni Lac je trenutno pomoćni trener u HSV-u, a Njemačka je odavno njegov drugi dom, no povratak u Hrvatsku će se vjerojatno u nekom trenutku dogoditi. Dok to dočekamo, barem se uvijek s njim možemo prisjetiti ovakvih velikih uspjeha, a on je sudjelovao u većini njih. Osim u ovom i atenskom zlatu, s Hrvatskom je osvojio još sedam medalja! Koliko je samo puta zagrmjelo: vužgi ga, Blaž!
Blaženko, kakav je osjećaj sjetiti se zlatnog Portugala nakon 20 godina?
"Uh, lijep. Ponosan. Velika je to stvar tada bila, emocije su još uvijek velike. To je jedan megauspjeh. Rukomet kod nas nije tada bio toliko razvijen, nije bio visoko plasiran, a mislim da je nakon toga dobio na važnosti. Možemo biti ponosni svi skupa na to što smo postigli tada."
Sjećate se dočeka?
"Kako ne! Sjećam se da smo letjeli avionom i slijećemo, gledamo, nema ničega. Šalimo se ma neće nas ni dočekati. I onda izađemo na aerodromu, a već hrpa ljudi tamo, a onda tek Trg.. Nevjerojatno! Kakav je to osjećaj, ja to ne mogu ni opisati... To je nešto što ti ostaje za čitav život, ali ono što je meni bilo posebno predivno je doček u mom rodnom Novom Marofu. Ipak te tamo dočekaju suigrači, poznata lica, roditelji, brat, rodbina...Fenomenalan osjećaj."
A valjda nitko nije vjerovao u vas. Osobito nakon poraza od Argentine na otvaranju...
"Kada izgubiš od Argentine i jedva pobijediš Saudijsku Arabiju već si praktički spakirao stvari. A onda se dogodio taj drugi dio sa Saudijskom Arabijom. Tada smo vidjeli da možemo, dogodio se nekakav prebačaj. Vidjeli smo da imamo tu snagu. Ali onda ti idu Rusija, Francuska, Mađarska, poslije te čeka Egipat koji je i tada bio neugodan protivnik, a Danska velesila. Kada smo njih dobili onda smo znali da je to znam - mi ovo možemo. A uz to sve smo bili ekipa vrhunska. Kao jedno, svi smo disali jedni za druge."
Vjerojatno je pomoglo i što nije bilo toliko medija i društvenih mreža.
"Apsolutno. Da je danas to vrijeme i da se u današnje vrijeme dogodila Argentina, ne znam što bi bilo. Okej, mi nismo tamo ni čitali baš te komentare i to, ali ne znam. Bilo je bolje. Bez toga svega, povezanost je bila posebno velika."
JEDAN RAZLIKE, JEDAN ŠUT I TRI SEKUNDE DO KRAJA
Poslije te dvije muke i onda prolaska velikana stigle su i zadnje dvije, najveće utakmice. Prvo polufinale protiv Španjolske s dva produžetka za konačnih 39:37, a onda Njemačka i 34:31 za titulu najboljih na svijetu.
"Ono što ja pamtim iz utakmice sa Španjolskom je da smo mi vodili jedan razlike, do kraja su tri sekunde, oni imaju deveterac, jedan šut... I to uđe. Nevjerojatno. Ali naša ta mladost, nije nas ni najmanje zabrinulo što idemo u produžetke. Nije nas poljulalo. U tom polufinalu je svaka lopta bilan bitna. Sjećam se Matoševićeve obrane. Morao bih pogledati utakmicu još jednom da se svega sjetim, ali evo i nakon 20 godina se oko nje nerviram, onda je jasno koliko nam znači. Naravno da smo imali i dozu sreće, moraš ju imati, ali to je u redu."
I onda padaju Nijemci u grande finalu.
"Pazi, igrali smo polufinale subotu, a u nedjelju finale, haha. Tog se sjećam. A nitko nije ni spomenuo umor niti se bunio. I još u subotu produžeci sa Španjolcima, a u finalu te čekaju Nijemci, ali ne sjećam se da je itko riječ o tome progovorio od nas igrača. Nitko nije bio umoran. A sve što smo imali za regeneraciju su bile zlatne ruke naših fizioterapeuta. Znali smo da nema odmora, prvenstvo se igralo od 20. siječnja do 2. veljače. Možeš misliti... Igraš praktički dan za dan, a ako imaš dan pauze to onda letiš u drugi grad, haha. A finale, bilo je spektakl. Sjećam se čvrstih obrana, napadi su imali strašne probleme na obje strane, mi smo onda išli preko krila, nosili su nas Kina, Džomna, Šprem, ali golmani su odradili velik dio posla."
Nijemcima ste nabili takvu traumu da ste nakon Atene, budući da ste ih i tamo dobili u finalu, umirovili Christiana Schwarzera i Stefana Kretschmara.
"Da, oni su igrali i Euro 2004. i osvojili ga, mi smo ispali u polufinalu, ali mislim da da smo tamo dobili priliku igrati protiv njih da bismo imali 3/3. Dobili bismo ih i tamo. Jednostavno...Tako je. Samo što mislim da baš i ne bih mogao onda biti u Njemačkoj ovako dugo koliko sam sada, haha."
Baš te zadnje dvije utakmice u Portugalu te Božo Sušec nazvao 'haubicom iz Novog Marofa'. Zovu li te nekada i danas ljudi tako?
"Da, da, tada sam dobio nadimak! Viknu ljudi, naravno starije generacije, viknu Haubice. To je valjda taj neki sentiment koji imamo prema našoj povijesti i uspjesima. Bilo je lijepo, svidjeli smo se svima jer smo bili maleni, skromni, a opet nenormalni. Bili smo u srcima svih ljudi kao malena zemlja koja je, ne znam, stvarno ne znam kako uspjela sve to. Bili smo prizemni, a opet veliki."
Nešto kao nogometaši 2018. ili '98.? Valjda je cijeli svijet u finalu 2018. navijao za nas, osim samih Francuza.
"Za mene je generacija '98., Šuker i ekipa, ono wow! Ali i ova 2018., kada gledaš te dečke i Dalića, skroman, a opet velik. Pa ona slika Vrsaljka na zastavi... Jednostavno smo mi takvi. Mi smo emotivci, jedna sportska nacija i zato se toliko emotivno vežemo i za neuspjehe. To je cijena toga."
'JOŠ SMO U GORNJEM DOMU RUKOMETA'
Onda kratko, koje je zlato draže - Portugal ili Atena?
"A ne, ne mogu ti to reći. Nemam odgovor."
Znaš li gdje su ti medalje?
"Naravno, jako su drage, posebna vrijednost, ali neću otkriti gdje su, haha."
Donijeli ste nam olimpijska i svjetska zlata, ali ono europsko nas baš neće. Hoćemo li uspjeti kompletirati kolekciju?
"Ja se nadam. Mislim da smo još uvijek sila, da smo i dalje u gornjem domu svjetskog rukometa, ali konkurencija je žestoka. Konkurencija se trudi, radi, ulaže, obrazuje, napreduje, financira... Rukomet je sve popularniji u svijetu, još uvijek prednjači Europa, ali evo i Tunis, Egipat pa i Amerika nešto radi. Jednostavno, konkurencija je debelo porasla."
Možemo li mi ispratiti taj moderni, brzi rukomet koji doista ide na ruku Skandinavcima i njihovoj dominaciji?
"Nego što nego možemo. Mi jesmo veliki kreativci, ali imamo mi resurse za sve to pratiti. Treneri moraju raditi u istom smjeru, imamo sigurno i igrače i ljude koji se mogu dobro pobrinuti za to. Možda nam nedostaje te neke siline koju ima Francuska, ali imamo sigurno ljude koji mogu razvijati naš rukomet."
Čini se da dolazi do velikih promjena. Dobili smo novoga izbornika, na klupi je Goran Perkovac, šuška se o mirovini Domagoja Duvnjaka, ali neki tvrde da on ima još snage. Koje je vaše mišljenje, jeste li se čuli s kumom?
"Može Dule, može. Ima još godina pred njim, a znamo svi kakva je glava, kakvo mu je srce, osobito kada je Hrvatska u pitanju. I on nam sigurno treba. A budućem izborniku želim puno sreće", kratko je zaključila haubica iz Novog Marofa.
