FOTO Oslo ne ostavlja ravnodušnim: Hladnoća koja ulazi u kosti, bajkoviti pejzaž, visoke cijene i čudna pravila

Miran, tih, hladan, kao da u njemu nema nikoga. Takav je glavni norveški grad - Oslo. U našem kratkom boravku ondje fokusiranom na rukomet stigli smo tek brzinski obići ulice grada. Centar grada je uredan, prosječan, ništa što će vas ostaviti bez daha. Kao i u svakom glavnom gradu, naravno da postoji nekolicina bitnijih, ljepših zgrada, no nismo imali vremena pretjerano im se posvetiti. Tek smo prošetali pored njih i napravili nekoliko fotografija. Ono što se na prvu dalo primijetiti jest ono na što su nas svi upozoravali - Oslo je skup grad. Barem za hrvatske pojmove, a znate da su nam cijene posljednjih godina najbolnija točka. Ne budete li pripazili, u Oslu ćete pivo plaćati i više od sedam, osam eura, hranu (hamburger, krumpiriće i piće) oko 40, a taxi... Ne pitajte. Daleko previše. No vozit će vas, vjerojatno, Tesle.

Prouči cjelokupnu ponudu na Germaniji i zaigraj odmah (Igraj odgovorno, 18+)

Postoje stvari koje su nešto jeftinije nego kod nas, popust kozmetike, ali ono što vas kao turista zanima, restorani, mjesta za kavu, dosta su cijenama iznad naših. Doduše, snalažljivi Balkanci uvijek nađu načina pa su kolege sretno javile: "Pronašli smo pub koji ima pivo za četiri eura!"

Jasno, javili su nam to Hrvati koji žive u Norveškoj. Ima ih dosta koji su svoju sreću pronašli upravo u ovome gradu. Naravno, provjerili smo i pub i pivo. Niti jedno niti drugo nije bilo loše, ali nije niti pretjerano oduševilo. Bila je večer s 'live' svirkom za koju je kolega Šepat konstatirao:

"S obzirom na kvalitetu pjevača, nije ni čudo što su im cijene piva niže nego li drugdje."

Nismo mu mogli proturječiti. Bio je u pravu.

Nakon provjere noćnog Osla, na red je došla i dnevna šetnjica. Bila je na dan utkamice finala između Danske i Hrvatske pa je grad bio preplavljen navijačima s hrvatskim i danskim obilježjima. Iako su nas i Danci pokušali namamiti u kafić koji su oni okupirali, zahvalili smo se i uputili prema onome u kojemu je svirala hrvatska glazba i u kojemu su bili hrvatski navijači. Budući da se u Oslu ne može zapaliti cigareta niti u jednom zatvorenom objektu, jedan od njih je uzeo čašu svoga pića i zaputio se zapaliti cigaretu pred sam lokal, no odmah je potrčao konobar za njim i pojasnio mu:

"Nije dozvoljeno piti na ulici! Možete zapaliti, ali piće morate vratiti unutra. To je dozvoljeno jedino na Dan neovisnosti! Tada možete piti na ulici, možete što god želite."

Uz cijene, takva će vas pravila dolaskom iz država naših prostora sigurno iznenaditi. No, priviknete se, tvrde Hrvati s norveškim adresama.

Na to bismo možda i uspjeli, ali nismo sigurno da bismo se mogli priviknuti na norvešku hladnoću. Oslo je uporno održavalo temperature u minusu za vrijeme našeg boravka u njemu. Očekivano, provjerili smo temperature prije dolaska. No, ovaj minus je daleko jači od onoga na koji smo navikli u Hrvatskoj. Njihovih minus šest Celzijevih stupnjeva nije istog osjećaja kao kod nas. Ova hladnoća prodire do kosti i nije ugodna, iako nam domaći, dok nas gledaju zamotane u jakne, šalove, kape i rukavice dok nam zubi cvokoću, tvrde:

"Ovo? Pa ovo je baš ugodno i dosta toplo."

Dobro, shvaćamo da ne možemo u prvom mjesecu očekivati toplinski udar, ali ova je hladnoća agresivno ulazila u kosti bez obzira na našu pripremljenost. Gledali smo zbunjeno Norvežane koji su s osmijehom, u tankim jaknama, promatrali kako lagano poprimamo plavu boju, dok smo pokušali shvatiti njihovu smirenost i oduševljenje vremenom. U jednom dijelu smo čak i uspjeli. Našeg zadnjeg dana boravka u Oslu, nakon osvojenog srebra, kada je malo popustila i briga za posao. Hotel u kojem smo bili smješteni okružen je predivnim parkom, a budući da je padao snijeg danima, bijeli ogrtač na njemu napravio je kulisu iz bajke. U gluho doba noći, kada euforija od posla ne dozvoli spavati, odlučili smo prošetati. Ispod čizama škripi čist snijeg, potpuna tišina, a gole grane drveća daju poseban osjećaj mira. Pogled u daljinu kojemu, čini vam se, nema kraja, prikazali su i tu romantičnu stranu ove skiandinavske ljepotice. Ona je malo splasnula kada se pod čistim snijegom ukazao led pa nas oborio na leđa na putu do hotela, dva puta, ali Bože moj. Bitno je ustati se kada padneš, zar ne?

Na kraju dana, najbitnije je da se ustao hrvatski rukomet. Još uvijek razmišljamo o tom finalu. Kada se i uhvatimo na trenutak u žali za zlatom, razmislimo samo o tome koliko je veliko ovo srebro, sam ovaj dolazak u Oslo. Hrvatska je druga najbolja rukometna reprezentacija svijeta. Koliko to lijepo zvuči... Nije Oslo možda postao grad naših snova, ali su naši rukometaši ispunili snove svih nas. Skandinaviji hvala na novom iskustvu, ali Hrvatska je Hrvatska. S ljepšim vremenom, najboljim rukometom i još boljim ljudima. Do tada pozdravljamo Oslo, a u ožujku se već okrećemo novim rukometnim reprezentativnim akcijama. Pa, dragi čitatelji, do ožujka... Do nekog novog puta, do neke nove medalje, do ispunjavanja snova nekih novih klinaca.