A. LesičkiOd Ikeina hot-doga do čuda na Sjeveru: Noć kada je Kelava postao "Sveti" i spasio generacije frustracija!
Vrijeme Čitanja: 3min | čet. 23.10.25. | 09:59
Sammir je u Zagrebu otvorio put, a tjedan dana kasnije Kelava je u Malmöu stajao sam protiv svega. Desetka za Filha, svetost za Ivana – ovo je Dinamova priča o povratku u Ligu prvaka.
Desetka je uvijek bila broj za odabrane. Za one koji plešu po rubu genijalnosti i pozitivnog ludila, za umjetnike koji u 90 minuta uspiju ocrtati sve boje nogometnog svijeta. Te vruće zagrebačke večeri, Filho je odigrao baš kao desetka — bez greške i za tu desetku u novinarskom notesu. Nije da smo ih puno dali u karijeri, tek par njih ali prva se pamti. Sammir je te večeri igrao upravo u skladu sa tim svojim talentom o kojem smo godinama slušali priče. Zagreb je disao uz Dinamo, a Malmö je bio tek statist u Sammirovom remek djelu.
Ta četiri maksimirska gola mirisala su na Europu. Onu pravu. Onu elitu za koju je Dinamo krvario 12 godina u kvalifikacijama. Za te Werdere, Šahtjare, Arsenale i Kijeve… Liga prvaka bila je tu, odmah iza ugla, iako nas je iskustvo učilo da i najravniji put s Dinamom postaje avantura…
Put prema Malmö vodio je preko Kopenhagena. Let iz Zagreba, pa vlakom preko Oresundskog mosta. Šveđani su nas plašili pričama o skupim cijenama, a mi smo dnevnice koje je Suzana dijelila u EPH krpali na Ikeinu štandu na glavnom trgu. Hot-dog za pet kruna – raj za novinare čija je misija preživjeti do utakmice.
Plašili su nas pričama o “neugodnim” Šveđanima, onako kako i danas plaše sve koji putuju u Malmö — grad koji, kažu, ima više problema nego svi ostali gradovi u Švedskoj - zajedno. Iskreno, nismo primijetili ama baš ništa od tih prijetnji. Na takvim se putovanjima ionako ne ide na rub grada, nego se dojmovi skupljaju oko centra – uz čašicu i dobru priču. Birtije su bile točke na karti prije bojišnice, a da se dnevnice ne otope kao sladoled na suncu, pobrinula se hrvatska zajednica u gradu. Organizirali su feštu — spontanu, srdačnu, s mirisom roštilja i nostalgije. Časnici za vezu bili su hrvatski novinari, oni isti koji su godinu ranije ovdje pohodili rukometno prvenstvo i već bili domaći.
Igor Kralj/PixsellI onda ona scena koja ostane urezana godinama: Jelena Stanišić, djevojka zaraznog osmijeha, vozila nas je po gradu kroz ljetno sivilo sjevera. Hrvatica iz Malmöa, s dušom Dalmacije u očima. Par godina kasnije nije je više bilo. Knedla u grlu – jer neki ljudi, makar ih sretneš samo jednom, ostave trag puno jači i dublji od mnogih prije i poslije njih.
Utakmica je krenula žestoko – i na terenu i na tribinama. Navijači Dinama odradili su međusobno svoje šakačke uvertire, čisto da pokažu domaćinu da Malmö nije nikakva kriminalna meka jer bilo je jasno tko je te večeri imao “veće luđake”. Na tribini, ali i na travnjaku. Prvo poluvrijeme bilo je školski primjer kontrole. A onda – Šime Vrsaljko mlad, zelen i gladan pravde. Foul na centru, crveni karton i šetnja prema svlačionici. Pukao je Šime jer domaćin nije izbacio loptu nakon što je Jerko Leko ostao ležati na travnjaku. Pukao je i transfer u City o čemu je Kruno Jurčić ovih dana pričao za Germanijak.
“Bit će to dugih 40 minuta”, šapnuo sam Dasoviću, dok se semafor jedva pomicao.
Figueiredo im je dao povod da sanjaju, Jansson ih je probudio iz sna, ali s druge strane je stajao – Sveti Ivan. Kelava, golman u transu, s rukama koje su spašavale generacije frustracija. Rizzoli je brojao minute, a one su trajale kao vječnost. Dinamovih devet ratnika zbijenih pod parolom “drž’, ne daj” – i uspjeli su!
Kraj smo dočekali na nogama, s rukama u zraku i osmijehom od uha do uha. Šveđani su tada pokazali da i sjever zna planuti – letjele su prema nama boce, riječi, i poneki pokušaj fizičke “diskusije”. A nama aposlutno svejedno jer Liga prvaka se vratila u Zagreb. Nakon svih onih otkaza nade – Dinamo je napokon stigao tamo gdje pripada; među elitu.
Kelava je te večeri postao svetac, a svaka sekunda one sudačke nadoknade ostala je simbol onog što Dinamo jest – lud, svoj, ponosan i neponovljiv.
.jpg.webp)
.webp.webp)
